NA ISTOM VALU

MICHAEL O’BRIEN: DUHOVNA STRATEGIJA ZA TREĆE TISUĆLJEĆE

MICHAEL O’BRIEN: DUHOVNA STRATEGIJA ZA TREĆE TISUĆLJEĆE

(Iz govora M. O’Briena na Nacionalnoj konvenciji protiv pobačaja)

 

Ako oplakujemo postojeću situaciju, tim ujedno i zazivamo milosrđe Božje nad nju i postajemo spremni prikazati svoje živote na tu nakanu. To nije nikakva depresija, niti “negativan stav”; to nije pesimizam, jer ne oplakujemo nešto što je umrlo, već nešto što je teško bolesno, ali što isto tako može i ozdraviti.

*******

Obnova zajednice vjernikâ zahtijeva puno žrtve i puno hrabrosti. Jesmo li spremni sve žrtvovati? Jesmo li spremni izdržati do točke – a i onkraj točke – gdje se sve čini izgubljeno, kad sve naše žrtve kao da ne donose ploda? Ustrajati u malenosti i pouzdanju, unatoč okolnostima? Ukoliko nismo, bojim se kako ćemo biti skloni izaći s ishitrenim zaključcima i posegnuti za ishitrenim metodama i strategijama u našoj borbi protiv pobačaja. Samo se po sebi razumije kako je potrebno djelovanje na razini Vlade, obrazovanja, gospodarstva, obnove obiteljskog života, obnove naših vlastitih srca i duša. Jest, sve je to potrebno, no neprestano nam pogled mora počivati na Isusu. Moramo hoditi ovim svijetom čineći sve što je u našoj moći, crpeći iz vrela milosti što je On izlijeva na nas, po nama, u nas. Ipak, vrijednost onog što činimo nikada ne smijemo mjeriti prema uspjehu.

U životu sam se u više navrata osvjedočio u nešto što na prvi pogled može zvučati gotovo kao sablazan. Sve me je strah prenijeti vam to! Riječ je o sljedećem: vjerujem kako Gospodin često izvodi više ploda iz onog što mi doživljavamo kao neuspjeh, negoli iz naših površnih uspjeha. Jer, što se više suobličujemo trpećem Kristu, to više uskrsli i proslavljeni Krist može živjeti u nama i donositi plod. Dobar dio tog ploda može ostati skriven našim očima.

Još jednom želim naglasiti: ono što činite već trideset godina mora se nastaviti – mora – ali nam valja poći još i dublje nego do sad, jer ulazimo u novu fazu rata. Ne znam ulazimo li u razdoblje umnažanja pobjeda za Kraljevstvo ili pak vrijeme umnažanja razapinjanjâ Kristovih učenika. Jednostavno ne znam. Mislim kako nam predstoji pročišćenje. Mislim kako postoje zaslužene pravedne kazne koje će doći, ukoliko se ljudi ne pokaju. Ma što se dogodilo, moramo biti ukorijenjeni u Krista poput posve malene djece – posve malene – pouzdavajući se u Očevu skrb. Primite Ga za ruku, primite se za skute Njegovih haljina, kad se suočite sa zlom. U sebi budite sve manji i manji i vrlo ponizni.

Zdrav nam razum govori kako bismo s dovoljno novca i moći mogli sve riješiti, svladati to ubojito čudovište koje napada moderni svijet. No, sv. Pavao nas podsjeća kako zdrav razum nije nužno i mudrost. Potiče nas uvijek imati na umu kako se ne borimo protiv ovozemaljskih sila. Borimo se protiv đavolskih sila, protiv oca laži, protiv neprijatelja od početka, protiv ubojice, protiv sotone. Nećemo mu se oduprijeti tako da postanemo snažni samo u ljudskom smislu. Nadvadat ćemo ga do one mjere do koje smo jaki u Kristu, (“obucite snagu Kristovu”, veli sv. Pavao). Postat ćemo jaki u Kristu što mu se više budemo predavali, što više budemo postajali djeca u Njegovu naručju. Što više budemo poput djece, to će više On moći živjeti u nama i boriti se preko nas. On koji je u nama jači je od neprijatelja koji djeluje u svijetu nastojeći ga iskvariti!

Čovjek je stvoren za slavljenje. Prije no što progovorimo, prije no što djelujemo, prije no što odgovorimo na događaje koji nas zateknu, trebamo slaviti Boga. A što je, zapravo, slavljenje? Ne znači li to zapravo ljubiti čitavim svojim bićem? Kad slavimo Boga, čitavim bićem ljubimo Onog koji nas je stvorio, kojeg ne možemo vidjeti očima. Jednog ćemo ga dana i vidjeti. No, zasad ga moramo gledati očima vjere i stoga u našim borbama protiv Vrhovništava i Vlasti moramo razviti tu unutarnju duhovnu sposobnost promatranja očima vjere. Primjerice, kad god sretnemo nekog tko je snažno predan zlu ili pak ljude poput političarâ koji zagovaraju pobačaj i novinarâ koji zagovaraju zle stvari, moramo moliti za milost kako bismo vidjeli kroz zaključana vrata njihova uma i srca – ako želite, zavirili kroz ključanicu – kako bismo prepoznali dijete Božje koje je ondje zatočeno i onda progovorili tom srcu, zazvali na nj Božje milosrđe, molili da otključa ćelija u kojoj je zatvoreno.

Već trideset godina molim za kraj kulture smrti, ali mi posljednjih godina moj Gospodin pokazuje kako sam se – iako znadem biti dobar s riječima, vjerski zanimljivim i dojmljivim riječima (osim danas!), prečesto pouzdavao isključivo u riječi – odveć, odveć prečesto! Mislio sam kako će – ako li samo uspijem dovoljno jasno predočiti stvari – dovoljan broj zagovornika pobačaja napokon shvatiti i pridružiti se nama. Zaboravio sam kako kultura smrti nije nastala iz manjka informacija. Štoviše, postoji trend u pokretima koji zagovaraju pobačaj, priznati status čovjeka nerođenom djetetu, a onda tu činjenicu odbaciti kao nebitnu. Znanje ih nije odvratilo od njihovih stavova.

Valja izreći riječi istine. No, nisam se niti približno dovoljno od srca molio, kao niti postio, iako već trideset godina uspješno govorim o važnosti posta! No, moje se poimanje posta sve do prije nekoliko godina svodilo na sljedeće: ne jedem meso petkom, jer katolik sam. Strogo postim dva dana u godini, iz poslušnosti. Međutim, u iznimnim ću situacijama pojesti tri keksa – umjesto šest – i prinijeti to Bogu! (smijeh) Ili ću pojesti jednu kuglicu sladoleda umjesto dvije, uvjeren u svoj nedvojbeni duhovni napredak! Sve je u meni klonulo od odricanja. Uh! Ne, hvala! Hoću reći, ne bismo li mogli jednostavno sve objasniti i tako srediti stvari? Ne, Gospodin od nas traži više. Poziva nas sjediniti naša trpljenja, čak i ona mala, “simbolična”, s Njegovim trpljenjima na Križu. I tako smo posljednjih godina, bez ikakvih mojih zasluga – vjerujte mi, nisam tom nimalo sklon – zahvaljujući posebnoj milosti, kao i izazovu teških životnih prilika, supruga i ja počeli postiti o kruhu dvaput tjedno. Da budem iskren, moja supruga posti o kruhu. Ona je sveta žena pa vam – budući da danas ovdje nije prisutna – mogu reći kako ona posti o kruhu i vodi. Ja postim o kruhu i kavi. Molim vas lijepo, pa sve ima svoje granice! Ali, s mojim udovičinim darom, mojim malim doprinosom sjedinjenim s Križem, doživljavamo nevjerojatna uslišanja. Gospodin nas poziva da se sjedinimo s Njime na Križu. Križ krije veliku tajnu i veliku radost. Ne bojte se Križa. Uska su to vrata i uši iglene! U kojem nam god obliku dođe (a dolazi svima nama), moramo ga naučiti prihvatiti i reći: “Hvala Ti Oče, slavim te, što mi dopuštaš uzeti dioništvo u Tvom Križu.”

Sv. Pavao kaže kako u svome tijelu trebamo dopunjati što nedostaje patnjama Kristovim na Križu. Želi li možda tim reći kako Isus nije učinio dovoljno? Ne, jasno da ne! Želi reći kako nas Bog, u svojoj neizmjernoj velikodušnosti, jer nas ljubi, jer smo istinski živi dijelovi Tijela Njegova Sina, poziva na dioništvo u spasenju svijeta koje se u potpunosti dogodilo po zaslugama Sinovljevim. Osobno sam otkrio kako su post i poniženja odlične žrtve: osobito to vrijedi za poniženja! Jako nam dobro čine! Pogađaju ravno u bit naše oholosti i naše slike o samima sebi. Ako steknete malo reputacije u svijetu, ako vam bude objavljena knjiga, odmah postajete javna osoba! A javni je image redovito lažan i poniženja jako dobro dođu kako biste se podsjetili da ste zapravo tek maleni stvor. Svejedno, bili poznati ili nepoznati, nije uopće važno. U Božjim ste očima ljubljeni. Sve što nas svodi na razinu djeteta – ne djetinjastosti – već razinu djeteta puna pouzdanja, velik je dar.

Slavite Boga i zahvaljujte mu u svim prilikama, a ponajviše ga slavite i zahvaljujte mu u onim prilikama koje se čine najmračnijima. Ulazimo li u razdoblje pojačanog mraka? Ne znam! Ako je tako, valja nam to prihvatiti strpljivo i s ljubavlju. Sve što ćemo pretrpjeti, Njegov je veliki dar, jer tako sudjelujemo u spasenju svijeta.

(Iz knjige „Živimo li u posljednjim vremenima)

 

VIŠE O KNJIZI PROČITAJTE OVDJE 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!