Mi i život

PROF. DR. PETER KREEFT: PRIJETI LI NAM POGANSTVO?

Novo poganstvo pobjeđuje ne tako da bi se Crkvi suprotstavljalo, već naprotiv prodirući u nju. Mudrije je od drevnoga poganstva. Znade da protivljenje izvana, čak i kada je posrijedi daleko moćnija snaga, nikada ne uspijeva, jer „krv mučenikâ sjeme je novih kršćana“.

**********

Najozbiljniji izazov kršćanstvu danas ne dolazi od drugih velikih religija svijeta, kao što su islam ili budizam. Nema opasnosti niti od obična ateizma koji nema dubinu, široku privlačivost, niti pak istinsku trajnost. Izazov, naprotiv, dolazi od religije koju većina nas smatra mrtvom. Ta je religija poganstvo i itekako je živa. Poganstvo je jednostavno prirodna sklonost ljudskoga duha, linija najmanjeg otpora, religija koja odgovara palome stanju čovjeka.

„Staro“ poganstvo potječe sa sela. I sama riječ „poganstvo“ dolazi od latinskoga izraza pagani, što znači „s polja“ ili „prebivatelji sela.“ Ljudi sa sela u Rimskome carstvu zadnji su se obratili na kršćanstvo. Zadnji su napustili ukorijenjenost svojih pređa u pretkršćanska vjerovanja. Danas su, naprotiv, ljudi sa sela posljednji koji napuštaju kršćanstvo u korist „novoga“ poganstva, koje cvjeta u gradovima. Staro je poganstvo bilo daleko veća stvar od novoga. Chesterton je upravo briljantno sažeo čitavu duhovnu povijest svijeta u samo jednoj rečenici: „Poganstvo je bilo najveća stvar na svijetu, a kršćanstvo ga je ipak nadmašilo pa slobodno možemo reći da je sve što je uslijedilo nakon njega razmjerno mala stvar.“

Najmanje su tri elementa staro poganstvo činila velikim. Niti jedan od njih nije prisutan u novome poganstvu. Prvi je bio osjećaj pobožnosti (pietas), – prirodna vjerska sklonost štovati nešto što te nadmašuje, poniznost koja instinktivno spoznaje čovjekovo podređeno mjesto unutar velike rasporedbe svari. To je pratila „umjerenost“, osobito u klasičnoj uljudbi. Krilatica „ničega previše“ bila je odličje svakoga Apolonova hrama, zajedno s riječima „spoznaj sama sebe.“ Ta se prirodna skromnost i uvažavanje uvelike razlikuju od arogantna stava novoga pogana na suvremenom Zapadu. Jedino istočnjačka društva i dalje čuvaju tradicionalno štovanje. Zapad to ne razumije, već naprotiv smatra u najboljem slučaju zastarjelim, a u najgorem prijetvornim. Novo je poganstvo praktično pobožanstvenje čovjeka, religija čovjeka kao novoga Boga. Jedna od njegovih popularnih krilatica, koju nerijetko ponavljaju i sami kršćani, glasi: „beskrajna vrijednost ljudske osobe.“ Njegov je cilj izgradnja neba na zemlji, spasenje bez onostrana Spasitelja. Još jedna riječ koja se koristi za novo poganstvo jest humanizam, religija koja ne podiže svoje oči prema nebu, već nebo uporno želi ugurati u vlastitu glavu. Sljedeći sastojak staroga poganstva koji je izostao u novome jest objektivna moralnost – ono što je C.S. Lewis nazvao „Tao“ u svome proročkome klasiku „The Abolition of Man.“ Pred-modernome čovjeku, jednako poganinu kao i kršćaninu, moralne su vrijednosti bile apsolutne, nepopustljive i neupitne. Bile su ujedno i objektivne – otkrivene više negoli stvorene, zadane u samoj naravi stvari.

Sve se to promijenilo. Novo je poganstvo ovisno o prilikama i jako pragmatično. Govori kako smo mi sami tvorci moralnih vrijednosti. Moralni zakon kojega nalazi nije samo upisan u ljudskome srcu, već ga štoviše ono samo piše. Ne priznaje Božju objavu, pa stoga nema kriterija po kojima bi se nečije vrijednosti proglasile pogrešnima.

Najomiljeniji biblijski citat novoga poganstva je „ne sudite.“ Jedini je sud onaj upravljen protiv samog donošenja sudova. Jedino što je pogrešno jest pomisao kako uopće postoji nešto što bi se istinski moglo proglasiti pogrešnim. Jedino radi čega treba imati grižnju savjesti jest sam osjećaj grižnje savjesti. Budući da je čovjek, a ne Bog, ishodište svih vrednota, nemoj meni nametati „svoje vrijednosti» – još jedna omiljena izreka.

Zapravo je riječ o politeizmu – obilju božanstava, obilju onoga što se može smatrati dobrim, bezbroj različitih moralnosti. Nitko više ne vjeruje u Zeusa, Apolona ili pak Neptuna. (Pitam se zašto: je li znanost uistinu osporila njihovo postojane ili je posrijedi puko pomodarstvo, pasivno oblikovanje vlastitoga mnijenja na temelju časopisâ?) No, moralni je relativizam jednak drevnome politeizmu. Svatko od nas postaje božanstvo – davatelj, a ne primatelj zakona.

Treći je sastojak staroga poganstva, kojega u novome nema, strahopoštovanje prema onostranome, osjećaj štovanja i tajnovitosti. Stari je poganin štovao najrazličitije stvari: od Zeusa, do praktično krava, ali je njegovo štovanje bilo istinsko. U modernu svijetu nestaje i sam osjećaj za štovanje, pa čak i u našoj vlastitoj liturgiji, koja ponekad zvuči kao da ju je sastavio kakav Odbor za ukinuće svega poetskoga. Naš je osjećaj za religioznost presušio. Moderna je religija demitologizirana, lišena čudesa, lišena istinskoga osjećaja za božansko. Bog nije Gospodin već bezlično Sve; nije transcendentan, već je imanentan, nije nadnaravan, već je naravan.

Panteizam je ugodan i kao takav predstavlja summum bonum modernoga svijeta. Sila iz čuvenih „Ratova zvijezda“ panteistički je Bog, i kao takav neizmjerno popularan, jer je „nalik na knjigu na polici“ kako se izrazio C.S. Lewis – dostupan kada god ga poželiš, no ne i naporan onda kada ga ne želiš. Nije li daleko povoljnije misliti da smo mjehurići božanske pjene, negoli pobunjena djeca pravednog božanskoga Oca! Panteizam ne poznaje osjećaj za grijeh, jer grijeh podrazumijeva odjeljivanje, dok te nitko ne može odijeliti kada se tvoj „bog“ zove Sve. I tako je treće obilježje, izostanak onostranosti, povezano s drugim, nepostojanjem apsolutne moralnosti.

Novo poganstvo predstavlja veliki trijumf tlapnje. Ne gubeći uzbudljivost i patinu religije, ostavlja po strani svaki sveti strah. Novo poganstvo odlučno odbija „strah Božji.“ Gotovo svi današnji naučavatelji religije, pa čak i oni koji sebe pogrešno nazivaju katoličkima, slažu se da je ono što Biblija naziva „početkom mudrosti“ – a to je upravo strah Gospodnji – upravo prva stvar koju valja iskorijeniti iz uma mladih uz pomoć „blage“, a zapravo destruktivne snage moderne pop psihologije.

„Savršena ljubav izgoni strah,“ rekao je Sv. Ivan Evanđelist, ali kada se Bog prometne u nekakvu dobrodušnu maskotu, više nema straha kojega bi valjalo izagnati. No, kada toga nema, savršena ljubav gubi svoje snažno korijenje. Umjesto toga postaje puka sućut – nešto dobro, ali mlako, pa čak i slabo. Upravo ono kako si ljudi danas zamišljaju religiju. Više nema začudnosti. To da nas biblijski Bog ljubi, nalik je na silan udarac groma i munje; to da nas „bog“ novoga poganstva ljubi, bjelodani je klišej.

Novo poganstvo pobjeđuje ne tako da bi se Crkvi suprotstavljalo, već naprotiv prodirući u nju. Mudrije je od drevnoga poganstva. Znade da protivljenje izvana, čak i kada je posrijedi daleko moćnija snaga, nikada ne uspijeva, jer „krv mučenikâ sjeme je novih kršćana“. Kada je Kina otvorila vrata misionarima sa Zapada, dogodilo se 2 milijuna obraćenja u 60 godina; dok su Mao i komunizam progonili Crkvu, dogodilo se 20 milijuna obraćenja u 20 godina. Crkva u Istočnoj Njemačkoj daleko je snažnija od one u Zapadnoj Njemačkoj, iz istog tog razloga. Novo poganstvo to razumije te se koristi podmuklom i nadasve sugestivnom strategijom zmije. Šapće upravo riječi što ih je u Svetome Pismu izgovorila zmija: „Zar vam je Bog rekao…?“ (Post 3,1).

Novo je poganstvo udružilo snage sa sva tri neprijatelja teizma: humanizmom, politeizmom i panteizmom. Jedinih pet mogućnosti za konačni smisao i vrijednosti glase: ateizam (nema Boga); humanizam (čovjek kao Bog); politeizam (puno božanstava); panteizam (jedan ali imanentni Bog); i teizam (jedan jedini transcendentni Bog). Bitka petorice kraljeva u Dolini Armageddona možda uistinu započinje u naše vrijeme. Nije mudro pretkazivati, ali znakovi vremena pomnu će promatraču ukazati na temeljnu prekretnicu, kraj jednoga doba.

Takozvani pokret Novoga doba („New Age“) kombinira sva obilježja opisana pod zajedničkim nazivnikom novoga poganstva. Posrijedi je pokret s vrlo fleksibilnom organizacijom, zapravo na neki način ponovni procvat hipijevskoga pokreta 60-ih, a ne neki čvrsto uobličen projekt. No, strategije su povezane na tri mjesta. Možda na zemlji ne postoji urota koja objedinjuje neprijatelje Crkve, ali strategija pakla svakako nadilazi onu zemaljsku. Samo je jedna strategija koja nadilazi onu paklensku – strategija neba.

Vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Štoviše, Bog se služi đavlom kako bi nadvladao đavla, baš kao što je to učinio na Kalvariji, kada su se sile židovskoga, grčkoga i rimskoga svijeta ujedinile da bi razapele Krista, kao što je simbolizirao trojezični natpis ponad križa koji je trebao sadržati optužbu.

Prividni trijumf đavla, smrt Boga, zapravo je bio đavlov poraz, otkupljenje ljudskoga roda, Veliki petak, jer je Bogu, koji je izgovorio prvu riječ, neizbježno pridržana i ona posljednja.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!