NA ISTOM VALU

NAJLJEPŠA KOŠULJA

Iz pera misionara


www.nedjelja.ba

Star sam čovjek, evo danas obukoh najljepšu košulju u mom životu. Puno košulja sam dobio od mojih sestara, prijatelja, ali ovo mi je najdraža košulja u životu…

Piše: don Danko Litrić

Možda se vi, koji ovo čitate, pitate – kakva je to košulja u Africi?! Od kakvog bi to materijala bila da bi bila ljepša od košulja u Europi, Americi…? Možda vam je poznato kako u Africi ima pamuka, zlata, dragulja. Ali ne, ne – njezina ljepota nije ni u pamuku, niti u zlatnim nitima, niti u draguljima! Ona je sašivena od obična platna, bez ikakvih ukrasa.

Pa zašto je onda tako lijepa? Pokušat ću vam to objasniti.

Koja Francine?
Bilo je to nekoliko dana prije Uskrsa ove godine, telefonirala mi je osoba koju nemam u svojem imeniku na mobitelu. Nisam odmah odgovorio. Ta, ima toliko ljudi u Ruandi koji nekako dođu do mog broja i telefoniraju mi, često kasno navečer ili rano ujutro, ako ne „zatvorim“ telefon. To je nerijetko povezano uz zamolbe da im pomognem: produžiti školovanje; otići na liječenje; naći posla; tražiti neki projekt za život; izgraditi kućicu; oko vjenčanja; školovati djecu… Teško je i nemoguće pomoći tolikim siromasima, znanim i neznanim – koji pokušavaju preko poznatih misionara dobiti kakvu pomoć za sebe ili svoju djecu.

Ali budući da sam ponovno dobivao poziv s istog nepoznatog broja, nekoliko dana i nekoliko puta, konačno sam odgovorio. Javio se ženski glas. Kao obično, uz pozdrav, pita me kako sam, jesam li još uvijek u Kigaliju. Prije nego što rečem, ja najprije molim da mi se predstavi jer ne mogu odgovarati  nepoznatoj osobi.

  • Tko ste vi?
  • Francine.
  • Da, ali koja Francine?  – poznajem puno onih koje se zovu Francine.
  • Kći Agneze, iz Ranga.
  • Aha, sjećam se gospođe Agneze, udovica, dobra i angažirana kršćanka. Među drugim aktivnostima u župi i u bazičnoj zajednici bila je odgovorna za Caritas u mojoj bivšoj župi Rango u kojoj sam bio po povratku u Ruandu poslije genocida 1994.

Ondje smo započeli jednu zanatsku školu koja, hvala Bogu, još uvijek dobro radi. Ona je bila moja učenica. Toliko je bilo đaka, tko bi ih se mogao svih sjetiti. Rekla mi je kako ću ju sigurno prepoznati kad ju vidim. Veli kako me želi posjetiti i nešto donijeti za mene…

Odgovaranje vs. ustrajnost
Najprije sam ju pokušao odvratiti – to je daleko i tko će joj platiti put – ovamo i natrag oko 10 000 ruandskih franaka (10 eura). Puno godina je već prošlo od 2001. kad sam napustio tu misiju i preselio se u Kigali. Više ju sigurno ne mogu ni prepoznati. Ali ona je ustrajala u molbi da joj kažem dan kada će doći, ona ima za putovanje, a želi mi zahvaliti. Morao sam popustiti i rekao dan i vrijeme kad me može naći.

Tako je i bilo, u određeni dan je došla na vrijeme. Naš vratar u školi javio mi je kako je došla neka gospođa iz Ranga koja se zove Francine. Rekao sam da je dovede u ured. Stigla je s jednom lijepom torbicom i s velikim poštovanjem me pozdravila…

Zahvalnost koja ne blijedi
Pokušavao sam je se prisjetiti, kroz tolike godine se promijenila, ali sam se ipak sjetio kako je bila u školi za krojače. Otvorila je svoju torbicu, izvadila jednu lijepu košulju i rekla mi: „To je moj uskrsni dar Vama koji ste mi pomogli da mogu pošteno i dobro živjeti. Kao krojačica ja sada mogu pristojno živjeti sa svojih dvoje djece, jedno je moje, a drugo sam posvojila od moje pokojne sestre. Mama mi je umrla, muž mi je nestao, a ja se brinem za djecu kako bi se mogla školovati zahvaljujući Vama koji ste me primili u školu, besplatno školovali i darovali šivaći stroj.“

Htjela je da odjenem košulju kako bi vidjela je li uzela pravu mjeru. Morao sam ju odjenuti na moju košulju – i ona je bila sretna jer mi je košulja odlično pristajala.

Sretna ona – a sretan sam bio i ja da mi jedna od mnogih učenica i učenika uruči dar od onoga što smo ih naučili. Ima ih na tisuće koji su bili moji đaci prije i poslije rata u Ruandi – u misijama u kojima sam djelovao, u školama koje sam izgradio. Kad bi mi svi koji su završili školu ili zanate donijeli i najmanji dar – ne bi sve moglo stati u sobu!

To je razlog, sad znate, zašto mi je to najljepša i najdraža košulja u mom životu. Mislim kako su i roditelji koji imaju svoju djecu pa dožive nešto takvo što od svojeg djeteta – sretni! Sretni vi, sretno vaše dijete koje je moglo malo zahvaliti za puno onoga što ste mu dali. Mi, svećenici, redovnici i misionari nemamo svoje djece, ali imamo puno djece siročadi, djece siromašnih udovica, djece siromaha kojima smo mogli pomoći odrasti, biti ljudima i posvijestiti im kako ih ljubi Nebeski Otac! To je naša radost i naša sreća!

Zanima nas Tvoje mišljenje!