Aktualno

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: ŽUPNIKOVO UHIĆENJE – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (3)

Početkom srpnja uvodi se praksa večernje svete mise. Naime, župniku je smetalo, bilo mu gotovo praznovjerno i zazorno promatrati kako sav svijet hrli na brdo, neorganizirano, da provode ondje vrijeme bez ikakva  reda, bez organizirane molitve, bez ikakve kontrole, pa je zamolio vidioce da pitaju Gospu, treba li uvesti večernju svetu misu. Dobio je potvrdni odgovor. Najprije se moli krunica, slijedi misa, a nakon mise se moli za bolesnike, do dugo u noć. Crkva iz dana u dan krcatija, sve više i više svijeta, i sa strane, u crkvi nesnošljiva sparina i vrućina (ta srpanj je!),  neizdrživo, ljeto, nikakve ventilacije. Hodočasnici i po noći spavaju u crkvi, nigdje nikakvih uslužnih djelatnosti: Ni restorana ni prodavaonica, nema ni pitke vode, pogotovo nema sanitarnih čvorova. Vlasti nisu dopustile sve do 1987. gradnju nikakvih sanitarnih čvorova oko međugorske crkve. Vjerojatno su negdje u primisli ili podsvijesti imali želju da izbije kakva epidemija pa da se sve stavi u karantenu i zabrani pristup nemještanima u naselja. Seoske partijske ćelije održavaju svakodnevno u večernjim satima svoje sastanke, svi se pitaju: “Što nama ovo treba?” Traže se milicijske mjere i zabrane protiv hodočasnika i vidjelaca te njihovih obitelji. Tisuće su ljudi svakodnevno u Međugorju u kome ništa nema osim ilindanske žege, čelopeka i krša. Mjesni članovi partije traže od svojih istomišljenika i mještana da se očituju javno spram događaja. Traže da se dokine večernja sveta misa, ali župnik ne sluša. On je u svome stavu nepokolebljiv i neustrašiv. Fra Zrinko sa stanovitom mjerom humora odgovara kako je Isus imao s apostolima posljednju večeru, a ne doručak.

Upravo su te večernje mise bile snažni poticaj za sve vjernike i hodočasnike da krenu putem obraćenja. Prostor oko crkve – najobičnija neravna prašnjava ledina – postade mjestom za tolike ispovjednike. Nisu to više bile obične ispovijedi, nego životne, obraćeničke, potresne, gdje su ljudi nakon desetljeća života u neslobodi i komunizmu najednom osjetili da moraju sa sebe zbaciti teret grijeha, teret bezboštva, psovke, pobačaja, udaljenosti od Boga. To nama svećenicima bijaše također poticaj dati se na temeljit posao, biti vjernicima na raspolaganju. Tu su negdje korijeni ove današnje prakse koja je proglasila Međugorje ‘ispovjedaonicom svijeta’. Tu je i meni nakon tolikih potresnih i obraćeničkih ispovijedi bilo savršeno jasno kako se urušava kraljevstvo Sotone, kako Marija ponovno gazi glavu staroj Zmiji, Đavlu, Zavodniku ljudi. Meni osobno ti dani otvoriše oči – napose u ispovijedima – kako je ovdje na djelu Gospa koja satire glavu staroj Zmiji, Sotoni, Lašcu. I kako se ovdje odigrava jedno poglavlje iz Knjige Otkrivenja, kako se tu događa apokalipsa, rat između Žene i Zmaja.

Ne prestaju šikaniranja ni prozivanja kroz medije svega što se veže uz ukazanja, vidioce, Međugorje. Prizivlju se duhovi prošlosti, naglašava 40 godina od narodnog ustanka (1941.- 1981.), zbijaju se partijski redovi, a mediji su neumoljivi u svojim ruganjima i pozivima na linč. Na udaru je napose fra Jozo zbog svojih vatrenih, proročkih propovijedi u kojima poziva na obraćenje, molitvu, post. On je odmah – u nedjelju, 28. lipnja – u svome statementu pozvao župu na molitvu i post da se stvar razbistri, da se duhovi razlikuju, da se vidi je li od Boga ili s protivne strane. Upravo kao što je treći dan i savjetovala Vickina baka Vicki da uzme blagoslovljene vode te poškropi prikazu s riječima: “Ako si od Boga, ostani, ako si od Sotone, nestani od nas!” Učinivši to, Vicki se Gospa samo nasmijala i rekla kako se ne trebaju bojati. Ja sam Majka Božja.

Šikaniranja vlasti idu čak dotle da ne dopuštaju cisternama dovoziti vodu s gradskih vodovoda – Čitluka, Čapljine, Ljubuškoga, pogotovo ne iz Mostara – u Međugorje, pa je župnik prisiljen dovoziti vodu za tolike hodočasnike čak iz dalekoga Imotskoga. Neshvatljiva bijaše mržnja na hodočasnike sa strane komunističke vlasti, ali se vjernici nisu dali zastrašiti. Što su više govorili protiv ukazanja i svega što se tu zbiva, vjernici su u sve većem broju dolazili. Svojom su komunističkom propagandom postizavali samo protuučinak, jer je svijet znao da komunisti lažu, da je istina suprotna onome što komunisti govore. Laž se lako razotkrije kao laž, napose iz usta sljedbenika Oca laži.

Na blagdan zaštitnika župe svetoga Jakova Starijega (25. srpnja) bijaše ujedno i sveta krizma u župi. Biskup održao misu u Gaju i tu je u svojoj propovijedi triput ponovio kako djeca ne lažu te kako nije moguće šestero mladih nagovoriti da stalno isto tvrde. Dakle, biskup je u svojoj propovijedi isključio laž. To je još više razbjesnilo komunističke vlasti. Hodočasnici su nesmanjeno dolazili da bi komunističke vlasti pokušale s posljednjim svojim adutima. Krajem srpnja i početkom kolovoza mnogi su svjedočili kako su vidjeli velikim slovima prema brdu Križevcu napisano   MIR , mnogi su posvjedočili i tzv. igru sunca, što i do dana današnjega mnoge hodočasnike navodi na to da gledaju u večernje sunce na obzoru. Milicija hapsi mladiće iz obližnjih sela koji pjevaju tobože ustaške pjesme, utjeruju strah u kosti župljanima, a 12. kolovoza 1981. upadaju u mjesto udbaški specijalci i mjesto je stavljeno pod blokadu, u stanovitu karantenu u odnosu na vanjski svijet kroz sljedeće dvije godine.

Taj mi se nadnevak usjekao u pamet jer sam kroz cijeli srpanj često pješice hodočastio s Humca s novacima na Brdo ukazanja i sudjelovao zajedno s njima na večernjoj službi Božjoj te potom u dugim molitvama. Nekad smo se znali vratiti pješice, noću, na Humac, negdje oko pola noći. Te srijede odlučili smo krenuti s Humca na hodočašće u Međugorje te smo čuli kako je u selo upao specijalni odred policije pa sam novacima rekao da sa sobom ponesu osobne dokumente. Pred poštom u Međugorju su nas zaustavili i legitimirali, pustili su nas dalje prema crkvi, ali nas nisu pustili prema Bijakovićima ni prema Vasiljima. Oni su sve ljude – osim mještana – okretali prema župnome dvorištu i crkvi. Nešto neshvatljivo, komunistički milicionari usmjeruju narod u crkvu!

Fra Jozinim zatvaranjem i osudom htjelo se ugušiti to Božje djelo. Ali ne bijaše moguće. U župi je fra Jozino djelo nastavio fra Tomislav Vlašić, a svi oni fratri kojima je Međugorje već sraslo srcu, dolazili su u pomoć, unatoč svakodnevnim kontrolama, pretresanjima vozila, stražama koje su zaustavljale sva vozila i hodočasnike. Nikakve represije ni represivne mjere, medijske hajke i harange nisu mogle spriječiti ljude da dolaze u Međugorje. Što su više komunistički mediji govorili protiv Međugorja, vjernički je puk sve snažnije dolazio. Znali su da su ti mediji djeca i sinovi Oca laži, Ubojice od početka, samoga Sotone. Svakodnevno su cijelo jedno desetljeće dolazili fratri s Humca u jednome vozilu da bi bili raspoloživi za ispovijed. Propovijedi su i pobožnosti bile biblijski utemeljene, sakramentalna praksa posve u skladu s propisima Crkve i bogoslužja, nije bilo nikakvih zastranjenja ni lažnoga misticizma, pretjerane radoznalosti ili želje za senzacijama, što se lako zna dogoditi na mjestima gdje se Marija ukazivala. Uvijek smo se vodili mišlju: Radije biti znak  nego tražiti znak ili znakove s neba.

Međugorska Gospojina, 15. kolovoza 1981., predivan subotnji dan, zasjenila je sva druga marijanska okupljanja u cijeloj zemlji brojem hodočasnika i vjernika. Bijaše to prava erupcija mnoštva, vjere, pobožnosti, odanosti Mariji. Kilometarske kolone vozila prema župnoj crkvi, nebrojeni pješaci. Sve kao da se diglo na noge da zahvali Bogu i Gospi za dar koji je stigao sa samoga Neba. Uslijedilo je za dva dana uhićenje župnika, ali ni to nije moglo zaustaviti rijeke hodočasnika. Pa ni same zabrane pristupa mjestu ukazanja i na Križevac koje su ostale na snazi do lipnja 1983.

Na 13 mjesta toga dana postavljaju se straže, mještani, odrasli muškarci prisiljavaju se držati straže, danonoćno, kroz skoro pune dvije godine, za svakakva vremena i nevremena  – sve do obljetnice ukazanja 1983. Tek tada je omogućen legalan pristup mjestu ukazanja i Križevcu te protok ljudi kroz mjesto. Dotle su se hodočasnici na vlastiti rizik uspinjali se na spomenuta brda. Neki su mladići, studenti iz Beča, koji su se na svoju ruku penjali u Velikom tjednu 1983. na Križevac, odvedeni u milicijsku postaju u Čitluk, ondje prenoćili i dobili dvogodišnji izgon iz države, utisnut u njihove putovnice.

Na samu Veliku Gospu te godine – 1981.- nepregledno mnoštvo svijeta, zacijelo dvaput više nego na Širokom Brijegu, glavnom hodočasničkom mjestu u Hercegovini. Dopodne sam bio na Brijegu, popodne se zaputio u Međugorje s Humca i morao sam parkirati vozilo kod Baraća – oko 2 km udaljeno od župne crkve. Jednostavno, nisi mogao vozilom pristupiti crkvi, cijela cesta bila zauzeta vozilima. Bilo je zacijelo više od 40 tisuća ljudi na tu Gospojinu u Međugorju. Fra Jozo je zanosno propovijedao. U ponedjeljak, 17. kolovoza, upada tajna policija u kuću, odvodi fra Jozu iz kreveta u zatvor; pretres kuće i svega, otuđuju iz njegove sobe sve što su našli: Sve snimljene kasete razgovora s vidiocima, sve bilježnice u kojima su hodočasnici bilježili milosti koje su kroz minula nepuna dva mjeseca iskusili, odnose zlatninu, zavjetne darove, novac, fotografije, fra Jozine osobne stvari, korespondenciju. Vođa akcije je njegov zemljak s Uzarića, udbaš Ivan Gorankić-Lasić, koji je bio u samim vrhovima državne, savezne UDBE.

Pretres cijele kuće, crkve, a kad su htjeli otvoriti Presveto u crkvi, usprotivio se fra Zrinko Čuvalo koji je bio u njihovoj pratnji cijeli dan, i rekao da na to nemaju pravo. Svi su mislili da se toga dana ne će održati sveta misa. Narod se okupio u crkvi, svi su molili i plakali, što će biti s uhićenim župnikom. Tih je dana boravio kapucin fra Stanko Dodig u svoje majke pok. Vide (otac mu je davno bio umro) na godišnjem odmoru. On se prokrao kroz duhaništa i vinograde od zaseoka Sivrići, zvona su zazvonila, o on je slavio svetu misu. Iste večeri morao bježati iz roditeljske kuće preko Metkovića natrag u Rijeku. I godinama nije smio doći u župu zbog straha od represije. Dakle, neprekinuto je slavljena večernja sveta misa, unatoč uhićenju župnika.

Ni nakon fra Jozina zatvaranja svijet se nije dao smesti. Biskup na molbu provincijala fra Jozo Pejića imenuje fra Zrinka župnim administratorom, fra Tomislav Vlašić dolazi iz Čapljine u Međugorje početkom rujna i djeluje kao duhovni pomoćnik. Najesen počinje školska nastava, vidioci se razišli. Otkako im je zabranjen pristup mjestu prvih ukazanja, ukazanja imaju u crkvenoj prostoriji, desno od oltara, u kome je slavljena u to doba svakodnevna sveta misa. Vidjelac je  Ivan otišao u visočko sjemenište, Mirjana se vratila u Sarajevo, ali je zbog šikaniranja okoline morala mijenjati škole, Vicka i Marija idu na nastavu u Mostar, ali i ondje doživljavaju šikaniranje okoline. Nevolja je biti izdvojen, vidjelac, mimo svoje volje. Ali se nisu dali smesti, nisu zanijekali ono čega su bili svjedoci. Jakov nastavlja školovanje ovdje u Bijakovićima, jedino Ivanka ne ide u školu. Ona je imala kuću u Mostaru, ali joj je toga proljeća majka umrla, te ostaje s ocem, bratom i mlađom sestrom u Bijakovićima. I upravo je njihovo ponašanje tih prvih mjeseci odlučujuće u svemu: Bez privatnosti, progonjeni, šikanirani, ubačeni u ‘nebesku’ igru, od medija prozivani i ismijavani oni se nisu dali smesti. Da je sve bila namještaljka ili ružna igra, oni bi zacijelo nakon par mjeseci odbacili sve i vratili se ‘normalnom’ životu, nogometu, zabavi i sl.

Unatoč tome što nema vidjelaca, kojima je nakon petnaestak dana zabranjen pristup na Brdo ukazanja, svijet ne prestaje dolaziti. Dolaze i hodočasnici sa strane. Dvojica talijanskih svećenika i teologa savjetuju nadbiskupa splitskoga Franu Franića da pohodi Međugorje jer da se ondje događaju velike i istinite stvari. On dolazi u prosincu, u vremenu došašća, prerušen, neprepoznat, u Međugorje, prati cijeli večernji program, ostaje zadivljen pobožnošću i molitvom svega puka, cijele crkve. Osvjedočuje se u istinitost događaja i postaje uvjereni branitelj Međugorja. Bio je ugledni član tadašnje Biskupske konferencije, predsjednik njezina vijeća za vjeru. Dakle, s te strane, imamo vjerodostojna svjedoka koji se ne usteže priznati autentičnost. Na temelju plodova. Poslije će on vidioce upoznati i osobno, s njima voditi duge razgovore, čak ponekada tražiti i osobne savjete, napose od vidjelice Marije, sredinom osamdesetih godina.

Fra Jozo je u listopadu osuđen na tri godine zatvora u montiranom političkom procesu. Biskup Žanić postupno pravi odmak od svega, a lom je kod njega nastao početkom 1982., kad su dvojica mostarskih franjevačkih kapelana fra Ivica Vego i fra Ivan Prusina tražili savjet i kakvu-takvu zaštitu od vidjelaca. Navodno je jedna vidjelica kazala kako se ‘biskup zaletio’, kako je prebrzo reagirao, da je trebao mudrije postupiti prema njima dvojici. To je bio biskupu jasan znak da to nije Gospa, jer kako se ona usuđuje biskupa kritizirati? Te iste zime – u siječnju 1982. – biskup ustanovljuje prvu komisiju koja se bavi Međugorjem, četvorica članova kojima je na čelu sam biskup.

Slobodno se može reći kako vidioci nisu bili više važni za samo hodočasničko gibanje. Oni su u početku bili važni kao pogonsko pero, ili kao inicijalno paljenje, a poslije su vjernička mnoštva kroz molitvenu praksu, temeljite ispovijedi, obraćenja, samo potvrđivali svojim životom ono što je od njih Gospa na početku tražila. Što je zapravo u biti i sama izvorna biblijska poruka, na početku Radosne vijesti.

U cijelome mjestu trajno vlada napeto stanje, na ulazu u mjesto milicija kontrolira vozila, na stražarskim punktovima mještani stražare, po svakome vremenu, danonoćno, ali to podnose strpljivo. Milicijske i partijske prijetnje, zastrašivanja. Stalne prijetnje zatvorom, domaći članovi partije su u stanovitoj izolaciji, domaći ih svijet izbjegava. Svijet se jasno svrstao na stranu ukazanja, crkva je svake večeri prepuna, uglavnom su to župljani i vjernici iz okolnih župa, a za vikende iz  cijele Hrvatske, napose iz Dalmacije. Svi koji bi htjeli ne mogu doći zbog krize goriva, zbog vožnje par-nepar, zbog bonova na gorivo, ograničenih količina koje je netko mogao dobiti na benzinskoj crpki. Mnoštva pak stalno rastu.  (Nastavlja se)

Foto: Mijo Garbrić

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!