Vjera

KATOLIČKI LAIKAT: LJUDI I CIGLE

Lijepo je gledati kako niču nove crkve i druga zdanja. Ona su potrebna nakon desetljeća nemogućnosti da se načine novi prostori prikladni pastoralnim potrebama, ali je teško oteti se dojmu da se time ipak mnogo više ulaže u cigle, a mnogo manje u ljude. Teško je ne upitati se nije li krah komunizma bio “pirova pobjeda”? Hoće li naime za dvadeset-trideset godina tko dolaziti u ta naša zdanja? Znamo za mnoge nove crkve i obnovljene stare u koje dolaze samo starci ili jedva tko mlađi od četrdesete. U konzumističkom miljeu kršćanstvo nije “atraktivno”, njegove su istine prezahtjevne, a “obećanja” neprivlačna. Ljudi danas lako gube i tijelo i dušu, a apeli što katolicima dolaze s propovjedaonica da se vrate korijenima, svojoj vjeri, da čuvaju obitelj, da se klone ovisnosti, da ne trče za religijskim novitetima (tehnikama i praksama) nespojivim s kršćanskom duhovnošću ne mogu imati uspjeha ne budu li kršćani očitovali duh istinske kršćanske obnove, ne budu li katolici djelotvorno “stado malo”, ne budu li katolici jasno znali što hoće i kako se to može ostvarivati. Pri svemu tome nužna je superiornost koja počiva na poniznosti i vjeri u Providnost. Ako sami katolici nemaju jasnoću nazora o svojoj vjeri, što će dati drugima? A te jasnoće danas nema. Potrebna nam je jasnoća, koja rađa odvažnost. ®

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!