Poruka tjedna

TAKO JE GOVORIO NADBISKUP ANTE JURIĆ: IMA LI NADE? IMA LI SPASA?

UZ OBLJETNICU ROĐENJA
Nadbiskup mons. Ante Jurić  (Vranjic, 17. svibnja 1922. – Pula, 20. ožujka 2012.), splitsko-makarski metropolit (1988.-2000.).
************
Gradite, ali i uređujte kuće koje ste napustili i vratite se u njih, a ne odlazite u tuđinu. Sadite vrtove, ali i vinograde, maslenike i njive koje ste zapustili. Ako nemate zemlje unajmite je, radite i ne budite besposleni. Zahvalna je zemlje i ona će vas hraniti. Rađajte sinove i kćeri i od malena ih učite radu i odricanju. Odgojit ćete zahvalne ljude i sposobne nositi se sa životnim teškoćama. Rađajte djecu i u siromaštvu, jer smo tako proživjeli već stoljeća.

********

 

Čitam «Narod» br. 105/106. Naslovi potresni: «Demografsko samoubojstvo Hrvata», «Hrvatski put u demografsku provaliju», «Nepovoljan demografski i gospodarski razvoj», «Više umrlih nego živorođenih» itd. Slični naslovi i podnaslovi crniji jedan od drugoga. Pa tako već godinama ne samo u «Narodu» nego i po drugim našim listovima. Piše se najviše s tugom i zabrinutošću što cijenim i poštujem. Potrebna je dijagnoza da se uoči težina bolesti, ali za ozdravljenje nije dovoljno ostati na tome. Priopćiti bolesniku samo dijagnozu, a ne dati lijek i nadu u ozdravljenje može roditi samo malodušnost, pa i očaj. Svim dijagnozama o našem demografskom, gospodarskom , političkom, moralnom i vjerskom čini mi se da manjka ovo: buditi nadu i tražiti lijek. Kao vjernik tvrdim da prave nade ni lijeka nema bez Boga i vršenja Njegova zakona.

 

SAMO BOG OSLOBAĐA!

Dolazi mi u pamet doživljaj, viđenje ili san jednog mističara koji on opisa ovako: «Nalazim se negdje između dva viskoka, viskoka zida meni s jedne i druge strane. Htio bih poći naprijed, ali preda mnom se izdigla velika okomita strmina poput zida. Na vrhu te neprelazne strmine vidim neku zvijer s rogovima. Pogledam iza sebe, a tamo ponor, provalija. Osjetio sam se nemoćan, očajan. Zavapih: «Bože, zar mi nema spasa?» Čujem glas: «Zar ništa više ne vidiš? Gledaj gore iznad sebe.». Pogledam, te iznad sebe i zidova ugledam mali dio plavog neba. Čujem u tom času poruku: «Dok ti nebo i Onaj koji tamo prebiva bude u srcu i budeš molio, tvoje stanje nije bezizlazno!».

Pokušat ću kao vjernik gledajući na našu situaciju dati «obrazloženje nade koja je u nama» (1. Pt. 3,15) i nade koju vjernici ne smiju gubiti ni u najtežim časovima. Sv. Pavao napisa o Izraelu ovo: «Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, kaje su zapala posljednja vremena». (I. Kor. 10,11) Prije navedenog citata Sv. Pavao navodi što se to s njima događalo, a cijeli nam Stari Zavjet to široko opisuje. Dok je izraelski narod bio Bogu vjeran, on ga je čuvao i spašavao i na neobične načine. Kad se narod Bogu iznevjerio i upao u idolopoklonstvo Bog ga je prepustio neprijateljima koji su ga pljačkali, progonili, ubijali i u ropstvo odvodili. Upavši u nevolje i doživjevši svoju nemoć da se iz njih izbavi, sjetio se taj narod svoje krivice i svoje nevjere, ali i pravog Boga koji ga je štitio i čudesno spašavao. Osjećajući svoju nemoć počeo se kajati, odvraćati se od štovanja kumira i obraćati istinskom Bogu vapajem i molitvom. I Bog, jer je dobri Otac, smilovao se svome narodu, oslobađao ga od neprijatelja služeći ljudima koji su uz očitu pomoć Božju svladali daleko brojnije neprijatelje, da narodu bude jasno tko je njihov pravi osloboditelj i spasitelj.

 

ZAHVALNOST BOGU

Zar se nešto slično nije dogodilo u našoj nedavnoj povijesti, u vrijeme Domovinskog rata. Osjetivši svoju nemoć da se goloruki obračunamo s čelično naoružanim agresorom molili smo i vapili, uzeli svi krunicu u ruke, molili u obiteljima, u crkvi, na trgovima i u rovovima. Majka Marija nas je čula i zagovarala i Bog je uslišao naše molitve, te nas čudesno spasio. Pokojni kardinal Franjo Kuharić je više puta rekao: «Sloboda Hrvatske je pravo čudo!» Izgleda da smo mi to zaboravili pa prestali Bogu zahvaljivati i na Njegovu pomoć računati. Ne želim time nimalo umanjiti zasluge naših branitelja. Bog se s njima poslužio. No, ona jednodušnost, oduševljenje i hrabrost koja ih je resila očito su posebni dar Božji narodu koji je inače sklon podjeli. Zahvaljujemo često Bogu za iskazano nam milosrđe i spasenje i s psalamistom priznajemo istinu: «Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše protiv nama, žive bi nas progutali… Blagoslovljen Jahve koji nas ne dade za plijen zubima njihovim.» (Ps. 124, 3)

Netko će možda reći: «To je bilo i prošlo, a što sada? Svi želimo pravnu državu, pravdu, poštenje, rada i kruha za sve, sređene obitelji, dobro odgojenu djecu i mladež, mir, ljubav, sklad. Naprotiv: što vidimi i što proživljavamo? U društvu vlada korupcija, pljačka, nerad, diskriminacija i podobnost, podijeljenost i mržnja, odobravanje nemorala, pornografije, pobačaja, pijanstvo, droga, kletva, psovka…» Priznajem, iz navedenog slika naše situacije ne izgleda ni malo ružičasta. Sve navedeno su prava zla i prokletstva koja nas uništavaju. Još i gore: neka se od tih zala odobrava, drga pokušava ozakoniti, a većinu tolerira. One, pak, koji se usude osuditi ta zla napada se i izruguje u javnim glasilima. Nadam se da nam ipak još u većini funkcionira mozak te nećemo očekivati da se može izgraditi pravna država i sretnije društvo podržavajući ovakva zla i prokletstva. Spas je naš i put k sretnijoj budućnosti u bijegu od tih zala i u povtaku k izvoru istine, kreposti, pravde, ljubavi i mira, a to je Bog i njegov zakon.

 

UČINITI ODLUČAN ZAOKRET

Dragi mladi, učinite odlučan zaokret. Ne dajte da vam se i dalje pere mozak lažnim obećanjima o sreći tamo gdje je nema. Evo što vam poručuje Sv. Otac Ivan Pavao II. Sa susreta s mladima u Torontu: «Mnogi vam govore o radosti koja se može postići novcem, uspjehom, moći. Osobito vam govore o radosti koja se poistovjećuje s površnim i ispraznim užitkom. Dragi prijatelji, na vašu mladenačku želju da budete sretni, stari Papa pritisnut godinama, ali u srcu mlad, odgovara riječju koja nije njegova. Krist ima odgovor na tu vašu želju… Duh svijeta nudi mnoge iluzije, mnoge iskrivljene slike sreće. Ima li možda gušće tame od one koja se uvlači u duše mladih kada lažni proroci iz nje istrgnu svjetlo vjere, nade i ljubavi? Najveća prijevara, najveći izvor nesreće jest iluzija da se može pronaći život bez Boga, da se sloboda može pronaći ako se isključe moralne istine i odgovornost.»

I kako poslije ovih riječi odgovoriti na pitanje: ima li nade za spas našeg naroda? Ima uz to i još nešto jače od nade. S Božje strane postoji sigurnost. On je naš Stvoritelj, a sama riječ Božja kaže za njega da «ništa nije zamrzio od onoga što je stvorio», pa nije zamrzio ni ovaj naš mali narod, koji se uz sve svoje slabosti trudi da mu ostane vjeran. On je naš Otac koji nas iskreno ljubi i želi naše spasenje, najprije vječno ali i vremenito. Nedavno u Poljskoj reče Sveti Otac: «Za čovjeka nema drugog izvora nade osim Božjeg milosrđa!» Stoga, sami naši grijesi ne smiju nas obeshrabriti jer On poručuje: «Ja neću smrti grešnika nego da se obrati i živi.» On je Svemoguć i sama ljubav i stoga ni u najtežim časovima ne smijemo gubiti nadu i pouzdanje. A Božje strane je naša nada, dakle, posve utemeljena i sigurna. Ali, što je s nama? Stoji i ona pouka Sv. Augustina: «Tko te stvorio bez tebe neće te ni spasiti bez tebe.» Problem je, dakle, u nama ali nije nerješiv. Potrebno je najprije da se oslobodimo svih mogućih obmanjivanja da nas navedaena zla i grijesi mogu usrećiti i spasiti. Kad se uvjerimo da su ta zla i grijesi prokletstvo koje nas uništava, dosljednost traži da se tih zala ostavimo i da se mijenjamao. Budimo ljudi a ne «problemi», radnici a ne lijenčine, borci sa svojim slabostima a ne popustljivi slabići i kukavice, molitelji a ne psovači i hulitelji, trijezni a ne ovisnici i pijanice. Budimo čuvari javnog morala, branitelji čistoće kod mladih, branitelji svetosti braka i obitelji. Budimo pošteni i pravedni, a ne lopovi i nasilnici.

Sve je to moguće! «Sve mogu u Onome koji me krijepi», rekao je Sv. Pavao. Recimo s vjerom i mi to i molimo se Njemu za pomoć. Sve više se čuje od javnih glasila, a i od rukovodećih ljudi da je u Domovini teško stanje. Sve se više bliži čas kad ćemo osjetivši nemoć da sami sebe spasimo, kao nekada Izraelci ponoviti primjer iz 1991. kad smo skrušeno zavapili Bogu, obraćali se i molili krunicu. Za nas vjernike stalan je čas molitve. Uzmimo krunice i molimo za mir i obraćenje svih nas. Molimo da se Bog proslavi u našoj nevolji i da se uvjerimo da nas ljubi i onda kada pripušta kušnje. Vapimo često puni pouzdanja: «Srce Isusovo, obrati nas i spasi nas!»

Iz svega što napisah može opet pasti pitanje: «Što nam je činiti? Odgovaram riječima koje uputi Bog po proroku Jeremiji Izraelcima u Babilonu: «Ovako govori Gospodin nad Vojskama… gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri, da i oni rađaju sinove i kćeri. Množite se i ne smanjite! Ištite mir zemlji, molite se za nju Gospšodinu, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!» Rasprodaja zemlje i nacionalnih dobara, zaduženja koja nas dave kamatama dovode nas u stanje slično onom izraelskom u babilonskom sužanjstvu. Za takvo stanje navedena Božja riječ je spasonosna. Ja bih je primjenio na našu situaciju ovako: gradite, ali i uređujte kuće koje ste napustili i vratite se u njih, a ne odlazite u tuđinu. Sadite vrtove, ali i vinograde, maslenike i njive koje ste zapustili. Ako nemate zemlje unajmite je, radite i ne budite besposleni. Zahvalna je zemlje i ona će vas hraniti. Rađajte sinove i kćeri i od malena ih učite radu i odricanju. Odgojit ćete zahvalne ljude i sposobne nositi se sa životnim teškoćama. Rađajte djecu i u siromaštvu, jer smo tako proživjeli već stoljeća. Molite za mir u Domovini i svijetu, jer «u miru se lako sve dobro ostvari a u ratu samo sve pokvari».

Ostavimo se pobačaja, bezboštva, beznađa, nemorala, nerada i svih drugih zala. Živimo čestito i pošteno. Molimo i radimo, pa ćemo doživjeti i bolje dane!

 

Mons. Ante JURIĆ, nadbiskup u miru (MI, rujan 2001.)

 

 

————————————————————–

 

Nadbiskup mons. Ante Jurić

Ante Jurić (Vranjic, 17. svibnja 1922. – Pula, 20. ožujka 2012.), splitsko-makarski metropolit (1988.-2000.).

 

Bio je na čelu Splitske metropolije u vrijeme osamostaljenja hrvatske države početkom 1990-ih i tijekom posjeta pape Ivana Pavla II. Splitu i Solinu 1998. godine, povodom obilježavanja 1700. obljetnice od osnutka grada Splita i mučeništva splitskog nebeskog zaštitnika sv. Dujma

 

Klasičnu gimnaziju završava u Splitu, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 18. svibnja 1947. u Vranjicu. Od 1947. do 1953. godine bio je župnik u Desnama, a od 1953. do 1957. godine stariji prefekt i vicerektor u dijecezanskom sjemeništu u Splitu. Od 1957. do 1963. godine rektor je dijecezanskog sjemeništa, a od 1968. do 1970. godine duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Splitu Od 1970. do 1978. duhovnik je u dijecezanskom sjemeništu u Splitu, a od 1978. do 1988. župnik, dekan i biskupski vikar u Makarskoj.

 

Nadbiskupom je imenovan 10. rujna 1988, te je 16. listopada 1988. u konkatedrali sv. Petra u Splitu zaređen za biskupa. Glavni zareditelj bio mu je msgr. Frane Franić, dotadašnji splitsko makarski nadbiskup i metroplit, a suzareditelji msgr. Marijan Oblak, zadarski nadbiskup i msgr. Marko Jozinović, sarajevski nadbiskup i metropolit.

 

Za vrijeme obnašanja nadbiskupske dužnosti, osnovao je sedam novih župa u Splitu. To su župe Sv. Leopolda Mandića za Sirobuju (1989.), Sv. Andrije Apostola za Sućidar (1990.), Sv. Josipa za Mertojak (1991.), Sv. Ivana Krstitelja za Trstenik (1991.), Sv. Mateja Apostola i Evanđelista za Ravne njive (1993.), Sv. Luke Evanđelista za Kocunar (1994.) i Sv. Marka Evanđelista za Neslanovac (1994.)

 

U to vrijeme su vodstvo splitsko-makarske nadbiskupije i splitska Teologija preustrojili dotadašnji Institut za teološku kulturu laika pri Teologiji u Splitu u četverogodišnji Teološko-katehetski studij s ciljem naobrazbe novih kvalificiranih vjeroučitelja. Nadalje, 1997. godine ujedinila se splitska Teologija i Franjevačka teologija u Makarskoj i ustrojila u samostalni Katolički bogoslovni fakultet u Splitu uklopljen u sastav Splitskog sveučilišta

 

Pastoralni posjet Svetog Oca Ivana Pavla II. Splitu 4. listopada 1998. godine bio je jedan od najznačajnijih događaja tijekom nadbiskupovanja mons. Jurića. Zbog navršene kanonske dobi umirovljen je 21. lipnja 2000

 

Preminuo je 20. ožujka 2012.; u Sjemeništu Redemptoris Mater u Puli, gdje je obavljao službu duhovnika bogoslovâ. Njegovi posmrtnih ostatci položeni su 24. ožujka 2012. u kriptu konkatedrale sv. Petra u Splitu. Svetu Misu zadušnicu uz koncelebraciju zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, vrhbosanskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, splitsko-makarskoga nadbiskupa msgr. dr. Marina Barišića i gotovo sve hrvatske i bosanskohercegovačke biskupe predvodio predsjednik HBK i đakovačko-osječki nadbiskup msgr. dr. Marin Srakić.

Zanima nas Tvoje mišljenje!