Vjerska prava i slobode

BLEIBURG: JAMA NA JAMU…JOŠ JAMA…VELIKA ŽETVA!

MICHAEL O’BRIEN: IZ ROMANA „OTOK SVIJETA“

 

MICHAEL O’BRIEN: IZ ROMANA „OTOK SVIJETA“

 

Škrip-škrip. Teta otvara vrata spavaće sobe te uz blijedu svjetlost što treperi između zgrada Josip vidi kako joj sjenka prolazi pokraj prozora. Otvaraju se vrata kuhinjskoga ormara, zvekeće staklo, ona se na prstima vraća natrag u spavaću sobu i zatvara vrata. Zatvara ih, ali ne dokraja, jer se čuje blagi zvuk šarki te se za njom ponovno otvore, što ona u mraku ne primjećuje. Čep iskoči i otkotrlja se na pod. Koji trenutak vlada tišina.

– Nemaš pojma čega sam se nagledao! – veli tetak. Iako govori najtiše što može, budući da su vrata otvorena, dječak na madracu može jasno razabrati riječi, jer je zapravo udaljen svega metar-dva od govornikovih ustiju.

– Trebao bi mi reći, Jure. Između muža i žene ne bi smjelo biti tajni.

Ponovno hladan smijeh.

– Reci mi.

– Dobro, reći ću ti. – kaže on gorko, pomalo petljajući jezikom. – No, nećeš mi na tome biti zahvalna. Reći ćeš kako muškarac mora imati tajni koje ne govori svojoj ženskoj.

– Ja sam ti žena, a ne ženska.

Jure se ponovno nasmija.

– Možda ne zadugo, nakon što ti kažem.

Ona ne odgovara. Tetak nastavlja:

– Bili smo na jugu, istoku, posvuda, čisteći zaostatke Nijemaca i domobrana. Onda su šefovi na istoku naredili veliki prodor, jer su Nijemci bili u nevolji, gubeći teren. Bili su žestoki, ali smo mi bili još žešći. Prošlog smo oktobra osvojili Beograd, dok je u martu Tito objavio novu Jugoslavensku vladu. Bližio se kraj Hrvatske i fašisti su se povlačili prema sjeveru. U maju su napustili Zagreb i krenuli prema Austriji: bio je to masovni egzodus prema graničnim prijelazima. Udarili smo na njih odostraga, kao i s obje bočne strane, ali su bili dobro organizirani, bilo ih je na stotine tisuća, možda kakvih 200.000 vojnikâ i isto toliko civilâ. Kad god bi uhvatili ustaške bandite, izmasakrirali bismo ih. Domobrane ne toliko – za njih je bio namijenjen ravan hitac naših zemljakâ, iz poštovanja prema njihovoj gluposti i jer su bili glupe marionete, seljaci poput nas, samo na pogrešnoj strani. Isprva, prvih godina, bilo je toliko strana; partizani su se čitavo vrijeme borili protiv svih: Nijemaca, domobranâ, ustašâ, četnikâ. Onda su nam se četnici pridružili, pa smo ih prestali ubijati i oni su prestali ubijati nas. U bataljunima su bili stari i novi partizani, Hrvati i Srbi borili su se rame uz rame.

– Poznaješ četnike? – prekinu ga Eva.

– Mnoge. Eto me rame uz rame s novim drugovima koji bi mi pred svega godinu dana prerezali grkljan. Ali, znaju oni gdje je budućnost. Crvena armija spuštala se preko Rumunjske i Bugarske, Saveznici su proždirali Europu, Reich je opadao, otočići fašistâ posvuda se smanjivali. I tako se svi pridružuju partizanima i počinju se probijati prema sjeveru. Nema više međusobnog ubijanja, vele šefovi. Ubijajte samo fašiste, radite što morate. Tako je i bilo.

– Ovdje u Bosni?

Stanka.

– Na početku, da, ovdje u Bosni i Hercegovini.

Tišina.

– U nekom mjestu koje poznajemo?

  • Ne! – zareža Jure. – Već sam ti rekao.

– Jesi li ubijao ljude? – tiho upita Eva.

– A, što misliš, što rade vojnici? Naravno da sam ubijao.

– Žene, djecu i starce?

– Nikada. Samo fašističke vojnike.

– O… – uzdahnu ona. – Onda dobro.

– I tako, kasnije smo otišli na sjever da se pridružimo novoj JNA, nemilice jureći neprijatelja po Sloveniji. Putem smo uhvatili na desetke tisuća i ubili ih. No, većina se probila do Austrije, jer su se htjeli predati Britancima, a ne Sovjetima, i svakako ne nama. Užasno su nas se bojali. Stalno smo nailazili na tjelesa onih koji su se ubili, kada više nisu mogli držati tempo s ostalima. Većina ih je stigla do Austrije, gdje su im Britanci rekli da su sada sigurni. I tako se na stotine tisuća ljudi naguralo u toj dolinici, poput ovaca u vrijeme klanja…

Jure zastade. Potegnu iz boce. Josip to znade, jer boca samo trenutak kasnije biva zavitlana na pod spavaće sobe, na kojemu se nastavi okretati.

– Bili su baš poput ovaca, ovaca koje nije imao tko nahraniti. Stoga su im Britanci i Amerikanci zajamčili sigurnost, ako se predaju nama. Podigli su bijele zastave i mi smo ih ‘prihvatili.’ Tada smo jednostavno zapucali u gomilu, onako natrpanu, u te idiote, ispraznili smo u njih šaržere. Nisu imali kuda pobjeći i nisu uzvratili vatru, jer nisu imali čime.

I ti si pucao.

– A tko ne bi! Bilo je to u Bleiburgu, mjestašcu jugoistočno od Klagenfurta. Bilo je sjajno. Britanci su samo stajali i promatrali. Nisu nas zaustavili. Samo su promatrali. Dobri stari Britanci. Naši novi Saveznici. U Mariboru je bilo bolje. Ondje smo dokrajčili njih oko četrdeset tisuća. Kada smo ostali bez municije, koristili smo noževe, pendreke i sjekire. Nakon toga smo sve koji su preostali utovarili u vlakove i poslali ih preko granice.

– Što je s njima bilo?

– Upravo to ne želiš znati.

– Slobodno mi kaži.

– Ne, ne mogu. Zapovijedi. Nitko ne smije znati.

– I ti si ih ubijao, zar ne? Muškarce, žene i djecu. Vojnike i civile.

– Ustaše su pobile na tisuće u svojim logorima. Sada je bio red na nas.

– Sve ste te ljude odveli u logore?

– Ne pitaj me opet. Rekao sam ti, nitko ne smije znati. – Opet gorki smijeh. – Ne smiješ čak niti pretpostaviti.

– Jure, ako mi ne kažeš istinu, nikad me više nećeš vidjeti. Ne podnosim tajne.

– Čitavoga našega braka nešto tajiš od mene.

– Što pod time misliš?

– Ne želiš znati.

Začu se snažna pljuska.

– Ponovi to još jednom, Eva, i više me nećeš vidjeti. To, ili nešto slično.

– Hoćeš li i mene ubiti, kao što si poubijao te ljude?

– Ti su ljudi bili naši klasni neprijatelji. Bio je rat.

– Rat? Vojska civila bez oružja? To je rat? Zar smo se za to žrtvovali?

– Sjedi. Zašuti.

Škripa opruga.

– Sada moraš odabrati, Eva. Možeš odrasti, ili se možeš praviti da će odsad nadalje sve biti lijepo i dobro. Ono što se dogodilo u Bleiburgu i Mariboru, zapovjedili su ljudi koji kontroliraju našu budućnost. Ovo je njihova zemlja.

– Ali ti si im pomogao.

– Počeo sam odrastati. Težak je ovo svijet. Na kraju svi umiru, neki prije, neki kasnije. Za neke je bolje da umru prije, kako bi drugi, većina, imali bolji život.

– Kažeš da si u stanju sve učiniti, samo da je u interesu većine?

– Tako je. Nazovi to demokracijom.

Tišina.

– Ne vjerujem ti. Izmišljaš. To je propaganda.

– Bio sam tamo. A i na puno drugih mjesta. Vratili smo se vlakovima. Britanski su nam vojnici pomogli skinuti Hrvate i Slovence. Samo donje rublje. Volio bih da si mogla vidjeti sve one fine dečke iz Engleske s popljačkanim ručnim satovima od zgloba do pazuha, čuvajući vlakove dok su prolazili, kako netko ne bi iskočio. Onda smo ovce vratili na naš teritorij, iskrcali ih i natjerali u šumu. U šumi smo već bili pripravili jame. Danima smo ih ubijali, punili jame, zatrpavali ih. I još jama. Jama na jamu, velika žetva. Bio sam kod jedne jame u koju smo bacili trideset ili četrdeset tisuća tijela. Nakon nekog vremena prestaneš brojati. Nakon toga smo preživjele otjerali dalje na jug, do logorâ. Većina ih je umrla putem. Pobili smo i seljake koji su im pokušavali dodati vode ili hrane. Pucali smo na sve koji su nam stali na put. Ubili smo sve koje smo htjeli ubiti. I još uvijek to činimo.

Evin se glas guši, podrhtava. – Ljudi vam neće dopustiti da to nastavite.

– Ljudi o tome nemaju pojma. Ljudi su slijepi. O tome novine nikada neće pisati, a svi koji o tome budu pričali nestat će. Uostalom, u Jugoslaviju su stigli zakon i red. Sada će policija, sudovi i zatvori počistiti sve što ostane.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!