Mala škola demokršćanstva

MICHAEL D. O’BRIEN: KAKO ČUTI RIJEČ ISTINE U BABILONSKOJ KULI GLASOVA?

Kako čuti riječ istine u babilonskoj kuli glasova? Ako ne posjedujemo tišinu, kako možemo makar samo i započeti prepoznavati glas istine kada ga čujemo? Progovaraju naši učitelji i proroci. Svekolika Crkva vođena Petrom nam je podarila veličanstven Katekizam Katoličke Crkve, koji je sidro sve nestabilnijega svijeta. Crkva predstavlja jedini glas u ovome svijetu koji progovara čitavu istinu o čovjeku te to čini u duhu ljubavi.

********

 

Gospodine, tko smije stanovati na svetoj gori tvojoj?

Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu,

i istinu iz srca zbori.( Ps 15)

 

 

Jednoga smo dana stajao sam s obitelji na Parliament Hillu u Ottawi, među mnoštvom od 12.000 sudionika demonstracija protiv pobačaja i slušao govor britanskoga novinara i obraćenika Malcolma Muggeridgea. Njegove su riječi bile uistinu sjajne i proročke. Na rubu toga mnoštva skupina od oko dvadesetak prosvjednika – zagovornika pobačaja, nastojala je privući pozornost, izvikujući krilatice i marširajući ukrug. Te sam se večeri zaprepastio kada sam vidio kako je taj događaj potpuno iskrivljeno prikazan na televizijskim vijestima. Uopće nije bilo izvadaka iz govora održanih protiv pobačaja, niti snimke gomile, niti spominjanja ikakvih brojki, već jedino krupni planovi pojedinih prosvjednika protiv pobačaja – a i u tome kao da su uspjeli uhvatiti samo neke šutljive ljude sa smiješnim šeširima. S druge strane, objavili su opsežne razgovore sa zagovornicima pobačaja te arhivske snimke prije održanih okupljanja zagovornika pobačaja diljem zemlje. U tehničkome smislu, nije izrečena nikakva laž. No, objavljeni su snažni krivi dojmovi, prema kojima je dominantni pokret za pravo na pobačaj daleko nadmašio zabačenu skupinicu protivnika pobačaja, odnosno, zagovornika života.

S godinama sam se imao prigode nebrojeno puta uvjeriti kako se mediji koriste tehnikom stvaranja lažnih dojmova. Godine 1984. slušao sam govor što ga je papa Ivan Pavao II održao u Vancouveru. Njegove su riječi bile blage i milosrdne te je s lakoćom uspostavio razliku između grijeha i grešnika. No, istovremeno je bio čvrst i jasan: u jednome je trenutku uzdigao glas u žarkome vapaju neka vlada i ljudi naše zemlje pokore rastući val pobačaja. Odjednom je njegov glas zagrmio u žustrome, očinskome tjeskobnome kriku te je doslovce kriknuo: “Neizrecivome zločinu pobačaja mora doći kraj!” Kako li je osvježavajući bio taj krik; kako li je divno bilo čuti vapaj oca-proroka. Koliko nam je hrabrosti donio! No, večernje su vijesti svih triju televizijskih mreža u našoj zemlji izostavile taj kratki ulomak, iako su objavile blage dijelove koji su mu neposredno prethodili odnosno uslijedili nakon njega.

Slični su primjeri nebrojeni. Prije nekoliko godina je gomila od nekoliko stotina tisuća zagovornika obiteljskih vrijednosti i ukinuća pobačaja, uključujući i petoricu rimokatoličkih kardinala, održala javno okupljanje u Washingtonu, D.C. kako bi se usprotivila programima mjera američke vlade usmjerenima protiv života. Taj je događaj popraćen sa svega nekoliko redaka na poleđini lista The Washington Post, toga simbola američkoga novinarstva. S druge strane, malobrojni prosvjed za prava homoseksualaca dobio je u njemu čak nekoliko stranica. I druge su vodeće američke novine i TV-mreže navedeni događaj popratile na sličan način.

Kroz proteklih sam petnaest godina bio svjedokom kako su brojni dobronamjerni ljudi postali žrtve ovakve vrste indoktrinacije. Većina njih, čak i ako su predani katolici, gotovo slijepo vjeruje medijima. Uvjereni su kako je novinarima uvijek na srcu pronalaženje istine. Pretpostavljaju kako su u konačnici ljudi koji rade u medijima odgovorni. Ali odgovorni kome? Hoće li morati polagati račune ljudima na koje su izvršili golem utjecaj? Drže li se odgovornima Bogu, u kojega većina njih više niti ne vjeruje? Ne, mediji su uvelike postali slobodna sila koja nas hrani “kruhom i igrama” te nam nameće zamisli za koje smatra kako bismo ih trebali podržavati. Radi toga su brojne dobronamjerne duše navedena mišljenja koja im se tako dugo nameću postupno prihvatile kao činjenicu. Televizija je osobito moćna u tome smislu, jer može nametnuti upečatljive i dirljive prizore te razrađene komentare koji stvaraju uvjerenje u gledateljevu umu prije no što se od njega uspije obraniti.

Ako među tom gomilom glasova pokušavate podizati obitelj, tada ćete – poput mene – nastojati isključiti dobar dio njih. Um može primiti samo određenu količinu podražaja prije no što počne graditi obranu. Poput osobe koja hoda pretrpanim gradskim pločnikom – koliko god društveni po prirodi bili, ne možete ostvariti prisan odnos sa svim tim neznancima. Um automatski apstrahira njihova lica. On registrira podatak kako je riječ o ljudima, ali je nemoguće razmišljati o njima pojedinačno, kao o jedinstvenim osobama, od kojih je svaka slika Kristova. Riječ je, dakako, o samoobrani. No, samoobrana dotjerana do krajnosti ili pak ona koja postaje način života, može imati negativne posljedice. Uzmite, primjerice, nebrojene njujorčane koji su pred nekoliko godina prošli pored psihopata koji je pred njihovim očima ubio jednu ženu. Brojni su među njima taj prizor promatrali sa zanimanjem, kao da gledaju televizijsku dramu. Nitko ga nije pokušao zaustaviti. Nitko nije uspio pogledati taj prizor i istinski ga vidjeti, povezati s vlastitom stvarnošću. Nitko nije uspio u srcu reći: “Ta žena, to sam zapravo ja!” ili: “To je moja kći, moja majka, moje dijete, moja prijateljica.” Žrtva je za njih predstavljala apstrakciju. Govoreći sebi kako je ona manje čovjek no što su to oni sami, zapravo su i sebe dehumanizirali. Samoobrana se pretvorila u samouništenje. Zaštitna je ograda stvorila smrtnu bolest u duši.

Ako se moj naraštaj borio s obezduhovljenom kulturom, naša se djeca sada moraju boriti s onom dehumaniziranom, koju je Ivan Pavao II. u više navrata nazvao “kulturom smrti.” Odrasli smo u društvu koje je još uvijek funkcioniralo na kršćanskim pretpostavkama o samoj naravi stvarnosti. Bio je to manjkavi svijet, ali se u njemu barem znalo kako je ubijanje djeteta u utrobi stravičan zločin, kako je homoseksualna privlačivost po sebi neuredna, kako je varanje na porezu potkradanje vlastitih sugrađana, a spolni odnosi prije braka teški grijeh. Naše su obitelji počivale na sustavu društvene potpore koji je na svakome koraku jačao moralne apsolute. No, to je uvelike nestalo, a njegovo mjesto zauzela buka i preopterećenost sjetila.

Kako čuti riječ istine u babilonskoj kuli glasova? Ako ne posjedujemo tišinu, kako možemo makar samo i započeti prepoznavati glas istine kada ga čujemo? Progovaraju naši učitelji i proroci. Svekolika Crkva vođena Petrom nam je podarila veličanstven Katekizam Katoličke Crkve, koji je sidro sve nestabilnijega svijeta. Crkva predstavlja jedini glas u ovome svijetu koji progovara čitavu istinu o čovjeku te to čini u duhu ljubavi. Katekizam je bogat izvor, namijenjen obiteljima, župama i biskupijama. On nas jača u našemu razumijevanju istinskih apsoluta, te neupitnih istina neovisnih o oseki i plimi raznih mišljenja, moda, mitova i predrasuda. (Iz knjige “Rat za duše naše djece”, Treći dan d. o.o, , Zagreb 2009.)

http://www.trecidan.hr/

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!