NAŠI RAZGOVORI

DR. SC. ANTE NAZOR: HRVATSKA NE MOŽE BITI USPJEŠNA NI KAO „USTAŠKA“ NI KAO „KOMUNISTIČKA“

 

Hoće li generacije hrvatske djece znati tko su, što su i koji je njihov stvarni nacionalni identitet?

  • Cilj nastave povijesti je obrazovanje, odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kad je riječ o hrvatskim školama držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske, pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi povijesti. No, cilj nastave povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj, jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata. Stoga bi određene teme iz hrvatske povijesti trebale biti obvezne i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama, kako bi učenice i učenici tijekom svojega obrazovanja stekli temeljno znanje o ključnim događajima i procesima, kao i osobama iz hrvatske povijesti, o granicama hrvatskih zemalja kroz povijest te o područjima gdje žive Hrvati, s posebnim osvrtom na područja, primjerice Bosne i Hercegovine, na kojima su Hrvati izvan Hrvatske autohton i konstitutivan narod. Naravno, poštujući pritom činjenicu da su danas ta područja u sastavu međunarodno priznate države BiH.

Ovo je potrebno naglasiti zbog žalosne činjenice da se i danas u Hrvatskoj mogu čuti izjave, primjerice, da „u BiH ne žive Hrvati, nego katolici“ ili da „Hrvati nemaju ništa s BiH“, što je dobrim dijelom i rezultat sadržaja nastave povijesti u jugoslavenskoj državi. Očigledno je da se obrazovanjem i prezentacijom znanstveno utemeljenih podataka, mora promijeniti takva neznanstvena i protuhrvatska percepcija, koja ignorira gore spomenutu činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, zajedno s Bošnjacima-muslimanima i Srbima, odnosno da je BiH „i muslimanska i srpska i hrvatska“. Učenice i učenici u hrvatskim školama, kad završe proces obrazovanja moraju znati što je Hrvatima Bosna i Hercegovina, odnosno da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije. Kao što su to, uostalom, svi Hrvati koji žive u susjednim i drugim državama diljem svijeta. Stoga je iznimno važno, primjerice u temi koja obrađuje razdoblja druge Jugoslavije, ne ograničiti se samo na područje tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, nego obuhvatiti i ostala područja te bivše države na kojima žive Hrvati.

S obzirom na to da u Republici Hrvatskoj žive i pripadnici nacionalnih manjina i različitih vjerskih zajednica, a posebice s obzirom na činjenicu da su tijekom Domovinskog rata sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (osim dijela jedne, srpske, nacionalne manjine) bile lojalne hrvatskoj vlasti i da su pripadnici svih nacionalnih manjina sudjelovali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, u sustavu obrazovanja potrebno je kroz posebnu temu obraditi i povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj te njihovu ulogu u hrvatskom društvu kroz povijest.

Naravno, u sustavu obrazovanja u hrvatskim školama Domovinski rat ima posebnu važnost, jer je to razdoblje najčvršći temelj suvremene Republike Hrvatske, na kojem treba graditi budućnost. Uz poštovanje prema svima koji su se tijekom povijesti časno borili te živjeli i umirali za samostalnu i suverenu Hrvatsku, o čemu govore izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, činjenica je da se tek u Domovinskom ratu Hrvatska izborila za nezavisnost u pravom smislu te riječi, da su Hrvati tek u Domovinskom ratu ostvarili potpunu nacionalnu slobodu, te da su hrvatski građani tek stvaranjem suvremene Republike Hrvatske ostvarili svoja građanska prava i demokratske vrijednosti na način kako je to uređeno u državama zapadne demokracije. Tu činjenicu kurikul i nastavni planovi i programi za predmet povijest u hrvatskim školama ne smiju zanemariti.

Također, zbog očiglednih ideoloških podjela u hrvatskom društvu, koje su posljedica događaja iz Drugog svjetskog rata i poraća, unutar zadanih tema pozornost treba posvetiti i suočavanju s posljedicama vladavine režima koji su uzrokovali progone i stradanja stanovništva zbog njihove različite rasne, vjerske, političke, ideološke ili klasne pripadnosti, te jasno osuditi ideologije koje su tome pridonijele, kako u europskom i svjetskom, tako i u hrvatskom kontekstu. Žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

I predsjednik Tuđman smatrao je odmak od svakoga totalitarizma preduvjetom i temeljem za stvaranje demokratskoga društva. Slično je razmišljao i ubijeni Bruno Bušić: „Ni desni ni lijevi totalitarizam, ni crni ni crveni, ne mogu biti konačno rješenje za razvoj i budućnost hrvatskog naroda. (…) Ideja o hrvatskom pomirenju bila je antitotalitarna, jer je predviđala da se jedino na demokratskoj osnovi može postići pomirenje i suradnja najvećeg broja Hrvata, kao i stvaranje njihove samostalne države. Ideja o pomirenju nije predviđala pomirenje ideologija, ona nije, unatoč nizu pokušaja, među kojima je bio i Bušićev (kao i Tuđmanov), išla za time da pomiri prošlosti. Ideja o pomirenju predviđala je pomirenje nekada zaraćenih ljudi, kao i suradnju njihovih potomaka. Ona je bila uperena ka budućnosti.“ (citat iz nedavno održanog predavanja povjesničara Wollfya Krašića u Zagrebu, posvećenog Bušićevoj žrtvi za slobodnu i demokratsku Hrvatsku).

Zaključak je jasan: zdravi temelj za prevladavanje ideoloških prijepora u hrvatskom društvu ne nalazi se ni na radikalno desnom ni na radikalno lijevom polu političkog spektra, nego u prihvaćanju preporuke iz prvoga dijela Dokumenta dijaloga da „uvijek treba polaziti od toga da RH simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila i obranila u Domovinskom ratu“, jer Republika Hrvatska ne može biti uspješna ni kao „ustaška“ ni kao „komunistička“, nego samo kao demokratska država, kakva je stvorena u Domovinskom ratu. (L)

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!