Mladi i duhovnost

ZAŠTO SE NISAM UDALA? (Iz legendarnih dopisivanja o. Luke Rađe s mladima )

Hvala o. Luki Rađi što je mladima spretno i sretno obogatio mladost!

Izvor: www.skac.hr

 

“Crkvenjaci” su još gori od “svjetovnjaka” jer ovi drugi barem otvoreno govore da im nije do obveza i odgovornosti, dok se ovi prvi pravdaju nekim “svetim” razlozima od kojih je najčešći da “traže Božju volju”, pa niti se žene niti se zaređuju, već se beskrajno motaju po crkvama, samostanima, duhovnim obnovama, dok ne dozlogrde i redovnicima i Bogu. I tako, dok traže Božju volju vrše isključivo samo svoju vlastitu.

**********

Dobar dio muškog svijeta koji poznajem (čast izuzecima) nema pojma što hoće od života, ali zna da ne želi nikoga tko im je u blizini; većini je zajedničko to što si umišljaju da su centar svijeta i da ih je dostojna jedino kakva Julia Roberts s dušom Majke Terezije.

*********

Nisam se udala jer me nitko nije ni prosio; nijedna moja veza nije odmakla ni približno tako daleko. Meni osobno zaista ništa ne nedostaje osim “čovjeka mog života” … imam fenomenalne roditelje, pouzdane prijatelje, cijenjenu diplomu, dobar posao, riješenu materijalnu egzistenciju, jednom riječju, puno više od hrvatskog prosjeka, puno toga za što čovjek treba biti zahvalan, ali ne mogu reći da je zahvalnost trajno stanje moje duše. Sve je to lijepo i poželjno, ali često imam dojam “ide mi, ide mi život a nisan se maka”, jer, moj je životni poziv neostvaren. Objektivno gledano, vrijeme u slučaju ovakvog problema i nije neki saveznik. I ponekad se posvađam s Bogom zbog Njegove višegodišnje neumoljivosti, a onda si ipak dokažem (više racionalizacija nego vjera) da mi ovakav život nije toliko nepodnošljiv, jer ja neću bilo kakav brak, niti bih se udavala samo radi udaje.

I nije u pitanju samo moj problem, znam dosta djevojaka (posebno ih je mnogo među mojim “crkvenim” poznanstvima) koje svoje poslanje vide isključivo u bračnom staležu, ali nikako da s nekim uopće prohodaju, a kamoli da od toga ispadne nešto konkretno. Dobar dio muškog svijeta koji poznajem (čast izuzecima) nema pojma što hoće od života, ali zna da ne želi nikoga tko im je u blizini; većini je zajedničko to što si umišljaju da su centar svijeta i da ih je dostojna jedino kakva Julia Roberts s dušom Majke Terezije. Pri tome su ovi “crkvenjaci” još gori od “svjetovnjaka” jer ovi drugi bar otvoreno govore da im nije do obveza i odgovornosti, dok se ovi prvi pravdaju nekim “svetim” razlozima od kojih je najčešći da “traže Božju volju”, pa niti se žene niti se zaređuju, već se beskrajno motaju po crkvama, samostanima, duhovnim obnovama, dok ne dozlogrde i redovnicima i Bogu. I tako, dok traže Božju volju vrše isključivo samo svoju vlastitu.

A što se poticaja tiče, nemojte me poticati, molim vas! Oni koji su ostvarili svoj poziv (ušli u brak ili u samostan) su čvrstog uvjerenja da su svi nevjenčani sami izabrali svoje stanje i da ih treba neprestano kritizirati zbog toga. I nikako im ne možete objasniti da vam time samo prisjedaju na muku, jer eto, izgleda da nije dovoljno što trpite zbog svoje emotivne usamljenosti, već svakodnevno morate slušati da vrijeme prolazi, da biološki sat otkucava, i što sve još ne. Komisije sastavljene od tetaka, strina i susjeda analiziraju razloge vašeg neuspjeha, i sve se svodi na to da ili ste previše lijepi, previše pametni i previše školovani da nekoga nađete (to vam laska, ali se svodi na zaključak da je bolje biti ružan, glup i nepismen jer takvi imaju više šansi za sreću), ili previše birate, a odavno je već poznato da probirač nađe otirač. I onda ste neprestano u poziciji da se branite: ne, ne vjerujete u bajke o princu; ne tražite filmskog glumca; ne očekujete da će vam zbor anđela objaviti tko je vaš budući.

I što god da kažete, nitko da vam povjeruje da želite samo poštenog i vrijednog mladića istog pogleda na svijet koji vjeruje da je ljubav prije svega odluka i koji će učiniti sve da vaš brak uspije. Vjerovali ili ne, to baš i nije jednostavno, i to ne samo zato što su ljudi (možda sam subjektivna, ali muškarci pogotovo) postali nevjerojatno sebični. Mnogima je muško-ženska ljubav više asocijacija na hormonalnu oluju nego na Pavlovu poslanicu. Koliko smo i mi kršćani spremni zavjetovati se za cijeli život, svim svojim bićem odlučiti da od nekoga nikada nećemo dići ruke? Koliko smo svjesni da brak nije samo idila “kućica + dječica” iz TV reklama, već ponekad i krvav križ? Koliko smo svjesni da smo često i sami taj križ?

Posebna su priča odnosi na liniji mlađi vjenčani parovi – samci. Izgleda da je brak najbrži način da izgubite prijatelja. Normalno je da se ne možete viđati onim intenzitetom kao kad ste oboje bili slobodni, ali baš i ne očekujete da se pokaže da ste bili “nužno rješenje” koje je bilo dobro dok nije došlo “ono pravo”. Brak kao sebičnost udvoje, zvuči poznato. To još i nije toliko strašno; najgore je što većina ovih u braku baš i nisu ohrabrujući primjer samcima. Naročito je iritantno to što se stalno žale na svoje obveze i odgovornosti vezane za podmladak (kao da ih je netko prisilio da ih imaju), te stalno prijete “vidjet ćeš ti kad budeš imao/imala djecu” (kao da su djeca neizlječiva bolest). Stalno slušam priče tipa “blago tebi, ti možeš ovo, možeš ono”, kao da je samački život koktel krajnje neodgovornosti i razularenog hedonizma. A činjenica je da većina samaca koje ja poznajem (bez obzira na vjersko opredjeljenje) živi životom u kome nijedan profesor moralne teologije ne bi mogao naći nikakvu neurednost.

S druge strane, budući da je društvo skrojeno za parove, to se vidi u svim situacijama, od uzimanja kredita do kojekakvih proslava, odgovara im prozivati samce kao luzere, potencijalne alkoholičare, one “koji su Bogu nešto zgriješili pa im ne da životnog druga” i slično. Kao da se bračni drug kod Boga “kupuje” nekim specijalnim zaslugama.

Druženje s bračnim parovima se onda svodi na neprestana pitanja “ima li što novo”?; kad ste dobre volje, odmah slijedi “jesi što našla”?, kad ste neraspoloženi to je zato što ste “frustrirana baba”. A tek savjeti koje slušate! Kreću se u rasponu od dekoltea, mini-suknji i malo opuštenijeg ponašanja (da, da, znači ono najgore što vam je palo na um) do specijalnih devetnica, podmićivanja Sv. Ante, molitava zaštitniku beznadnih slučajeva. OK, pomolite se i Sv. Judi Tadeju, ali se opet ništa ne mijenja; bit će da ipak niste toliko beznadan slučaj. Načini na koji vam se savjeti ‘udjeljuju’ često su vrlo ponižavajući – kao da sve što ste u životu napravili ne vrijedi ama baš ništa u usporedbi s činjenicom da ‘još uvijek niste ništa uhvatili’. Ponekad se, doduše, osjećate kao Sara iz Tobijine knjige (‘Zapovijedi, Gospode, da pođem s ove zemlje i da više nikada ne čujem one uvrede’), a onda se ipak smirite u nastojanju da vjerujete da On dobro zna što vam je potrebno, i da vam neće podvaliti zmiju umjesto ribe.

Ali realno, što da radi neudana obrazovana djevojka koja je prešla tridesetu a koja nikako ne želi biti sama? Pasivne kreposti baš i ne pomažu previše. Moguća rješenja:

  1. a) Emigrirajte – imate školu, a budući da se do sada bili “bez obveza” vjerojatno ste dobro svladali barem dva strana jezika. Mlađa muška populacija zapadnijih naroda pada u nesvijest kada naiđe na ženu koja zna i hoće kuhati, a usput i želi djecu. A ako se i ne udate, barem će se vaš socijalni status naglavce promijeniti; čim prijeđete (zapadnu) granicu RH više niste osoba sumnjive prošlosti, frustrirane sadašnjosti i alkoholičarske budućnosti, već obrazovana i sposobna mlada žena vrijedna svakog poštovanja.
  2. b) Čekajte prvi val razvoda – sudeći po kvaliteti brakova koje svakodnevno gledate, može se očekivati znatan broj razvedenih. “Nezgodno” je jedino to što je većina takvih i crkveno vjenčana.
  3. c) Vjerojatno na lageru već imate nekoliko prijedloga da budete ljubavnica nekome od onih “sretno oženjenih”; šugav način da se ne bude sam, ali ima dovoljno očajnih …
  4. d) Uvijek postoji dovoljan broj 50-godišnjaka kojima vaše tridesete nisu zastrašujuće i koji su spremni ljubiti zemlju po kojoj hodate

A ako ne želite nikud iz Lijepe Naše, ako imate predrasuda prema rastavljenima, ako vam moral ne dopušta da upadate u tuđe brakove, niti želite čovjeka koji je vršnjak vašeg tate, nemate se čemu nadati. Statistički, veće su šanse da postanete predsjednik Tadžikistana nego da nađete nekog normalnog.

Malo sam iskarikirala stvari, jer rješenje ni ne naslućujem. Čovjek na kraju krajeva može mijenjati samo sebe, za druge se može samo moliti. A što ako dotični čovjek kod sebe ne vidi ništa što bi pravilo zapreku? Da nastavi moliti… dok ne izgubi svaku nadu u uslišanje?

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!