Mladi i duhovnost

Zašto se nevjernici ljute na Boga?

Piše: Joe Carter

Srdžba na Boga ne samo što ljude može odvesti u ateizam, već im ujedno može i dati razlog za ustrajavanje u njihovoj nevjeri.

U životu se ljutimo na svašta. Mogu nas izluditi jednako živa i neživa stvorenja i predmeti. Do određene nas mjere mogu uznemiravati čak i izmišljeni likovi iz knjiga i snova. Ali, bića poput jednorogâ, koja ne postoje – ukoliko istinski vjerujemo kako ne postoje – nemaju sposobnost „dignuti nam tlak“. Stoga nam sigurno neće pasti napamet da za svoje probleme krivimo ta stvorenja s jednim rogom.

Društvena skupina koja se izmiče ovome pravilu su nevjernici – ateisti. Oni tvrde kako ne vjeruju da Bog postoji, a opet se – kako pokazuju istraživanja – ubrajaju među one koji se na Nj najviše ljute.

Nedavni niz studija objavljen u publikaciji the Journal of Personality and Social Psychology utvrdio je kako ateisti i agnostici spominju jednako srdžbu prema Bogu što su je osjetili u prošlosti, kao i onu usmjerenu ka pretpostavljenoj slici što je o Njemu zamišljaju. Julie Exline, psihologinja sa sveučilišta Case Western Reserve te glavna autorica ove nedavne studije, proučila je i druge podatke na tu temu i prispjela do posve jednakih rezultata. Ona objašnjava kako joj je zanimanje pobudila jedna rana studija o ljutnji na Boga, koja je otkrila sljedeću proturječnu činjenicu: pokazalo se, naime, kako oni koji tvrde kako ne vjeruju u Boga, istovremeno Mu daleko više toga zamjeraju od vjernikâ.

Na prvi se pogled činilo kako taj podatak upućuje na nekakvu pogrešku. Kako se ljudi mogu ljutiti na Boga, ako u Nj ne vjeruju? Ponovljena raščlamba prikupljenih podataka otkrila je, međutim, sličan obrazac: pokazalo se kako oni, koji su se, na upit o vjerskim uvjerenjima, svrstali pod rubriku “ateist/agnostik”, odnosno “nemam ih/nisam siguran”, istovremeno gaje daleko više srdžbe prema Bogu od onih koji su izjavili kako pripadaju određenoj vjeroispovijesti.

Exlineova napominje kako su navedeni rezultati potakli pitanja može li se srdžba prema Bogu zapravo smatrati vjerom u Njegovo postojanje, što bi se podudaralo s prethodno dobivenim znanstvenim kliničkim rezultatima vezanima uz takozvani “emocionalni ateizam.”

Proučavanja traumatičnih događaja upućuju na moguću povezanost između trpljenja, ljutnje na Boga i dvojbi u Njegovo postojanje. Prema istraživanjima objavljenima u knjizi autorâ Cooka i Wimberlyja (1983.), 33% roditelja koji su pretrpjeli smrt djeteta očitovali su dvojbe u postojanje Boga u prvoj godini nakon tog tragičnog događaja. Jedna je druga studija pokazala kako 90% majki koje su rodile teško retardirano dijete gaji dvojbe prema postojanju Boga (Childs, 1985.). Naša anketa provedena među studentima bila je usmjerena izravno na povezanost između srdžbe na Boga i opadanja vjere prema vlastitom priznanju (Exline et al., 2004). Kao posljedica nekog negativna životnog događaja, srdžba na Boga pokazuje se kao moguća najava opadanja vjere u Njega.

Najdramatičnija otkrivena činjenica bila je, potom sljedeća: kada se Exlineova usredotočila isključivo na osobe koje su izjavile kako se njihova vjera umanjila, najmanja je mogućnost povratka na prethodnu razinu vjere utvrđena upravo u slučajevima kada je gubitak vjere bio izazvan ljutnjom na Boga. Drugim riječima, srdžba na Boga ne samo što ljude može odvesti u ateizam, već im ujedno može i podastrijeti razlog za ustrajavanje u njihovoj nevjeri.

Na jednome sam drugome mjestu već ustvrdio kako je, prema kršćanskoj predaji, ateizam stanovit oblik samonametnute umne disfunkcije, nedostatak krjeposti znanja, odnosno – posudit ću izraz mojih prijatelja katolika – slučaj pobjediva neznanja.

Pobjedivo je neznanje namjerno potiskivanje znanja koje se nalazi pod nadzorom pojedinca te za koje je on odgovoran pred Bogom. U Poslanici Rimljanima, Sveti Pavao jasno kaže kako je ateizam slučaj pobjediva neznanja: “Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.” Priznati postojanje Boga tek je početak – moramo ujedno priznati i njegova božanska svojstva. Ateisti koji niječu ovu činjenicu, kako veli sveti Pavao, nemaju isprike. Njihovo je neznanje, naime, pobjedivo, odnosno, može se nadići.

Međutim, priznamo li tu činjenicu, to još ne znači kako smo shvatili i uzrok ove samonametnute disfunkcije. Dok sam čvrsto uvjeren kako svi oblici ateizma istovremeno predstavljaju slučajeve kako pobjediva neznanja, tako i voljne tvrdoglavosti, događalo mi se te sam znao pogriješiti pretpostavivši kako je posrijedi isključivo umni nedostatak: pitanje uma, a ne srca. Tek sam nedavno shvatio u kolikoj mjeri emocionalna reakcija na bol i trpljenje osobu može gurnuti prema ateističkome svjetonazoru.

Većina svećenika i pastora ocijenila bi ovo moje „otkriće“ kako bjelodanim, tako i zakašnjelim. No, vjerujem kako nisam jedini amaterski apologet koji sve dosad nije uviđao tu istinu. Opće je pravilo kako smo mi koji se bavimo kršćanskom apologetikom skloniji filozofskim, negoli pastoralnim rješenjima; čistoj i jasnoj strukturi logičnoga argumenta, negoli zamršenosti ljudskih osjećaja. Nerijetko biramo hitro rješenje kojim se otklanja problem zla, umjesto empatije prema oboljelome, kadre utješiti ateiste odveć izbezumljene trpljenjem.

Razumije se kako brojni ateisti svoje nijekanje Boga i dalje temelje na isključivo racionalnim argumentima. Radi toga će uvijek biti potrebe za isključivo na dokazima utemeljenim i filozofskim pristupima apologetici. No, sve mi se nešto čini kako je emocionalni ateizam daleko rašireniji no što mislimo. Potreban nam je nov apologetski pristup koji uzima u obzir činjenicu kako svakodnevna životna trpljenja i boli odvode više ljudi od Boga negoli i čitava knjižnica protu-teističnih knjiga. Ukoliko se usredotočimo isključivo na srdite „kanonade“ nesavršeno umnih tzv. „novih ateista“, mogli bismo iz vida izgubiti srdžbu i trpljenje koji im pridružuju nove nevjernike. (L)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!