Mi i život

MUŠKARCI I ODGOVORNOST ZA POBAČAJ

Piše: Prof. dr. Andreas LAUN

 

Ono što se tvrdi i ono što se stvarno događa, odvija se po istoj shemi kao što se odvija oslobađanje proletarijata u socijalizmu. Žena treba biti oslobođena, ali u stvarnosti ona se podređuje diktaturi. I sve u ime slobode!

*****

 

Kao što se ranije odgovornost za odgoj djece posve prepuštala ženi, sada joj se prepušta i ubijanje. “Doprinos” muškarca sastoji se još jedino u tome da to zakonski utvrde. Kad bi osiguravajuća društva još taj zahvat i plaćala, mogao bi muškarac biti posve miran i bezbrižan! Više nema nikakvog razloga da žena ne dovede “stvar” svojih neplaniranih bioloških promjena “u red” ostavljajući na miru svijet muškarca. Može li se sloboda žene postići samo slobodom pobačaja? Zakon koji olako, ne vodeći računa o posljedicama, omogućava ubijanje nerođenog djeteta, trebao bi biti dobrohotan prema ženama? Ne postoji nijedan gori zakon prema muškima koji bi jače zacementirao muškarčevu prednost na račun štetnih posljedica za ženu kao što čini zakon koji dopušta pobačaj. Njime se uz dijete izolilira i žena uzvisujući na taj način muškarca i njegov pritisak.

Time nije rečeno da se i po sebi pravilni zakoni ne mogu zlorabiti. Dovoljno je predočiti izvještaje o ranijim stanjima pa da se lakše shvati poneka feministička agresivnost. Naime, kaznene mjere u prošlosti pogađale su isključivo ili uglavnom ženu. Prvo je bila stigmatizirana, socijalno izolirana i prepuštena samoj sebi. Kad se potom htjela osloboditi pomoću pobačaja, nju se uz ovo pretjerivanje još i kaznilo. Ako bi se pak odlučila za dijete, ona je kao “samohrana majka” pred pravnom regulativom bila doživotno zapečaćena, pri čemu se na nesreću često zlorabilo spominjanje šeste Božje zapovijedi kao užarenog željeza. Vidi grešnicu! Što god bi činila, uvijek je ona, a ne otac djeteta, bila u svakom slučaju žrtvom.

Međutim, ta nepravda ne može se nipošto ispraviti nekom drugom nepravdom, ponajmanje slobodom pobačaja. Mogla bi se ispraviti pokušajem da se s jedne strane ženi pomogne, a s druge da se donesu takvi zakoni u kojima će počinitelji zla biti točno označeni. Nije zakon kao takav bio ili je sada kriv za spomenuta zlodjela u prošlosti, nego njegova zloporaba, licemjerje i egoizam. Uostalom, brutalnost ranijih društava ne očituje se jedino u bespomoćnom stanju samohranih majki i njihovu kažnjavanju, nego ponekad u jednom upravo bestijalnom vršenju pritiska da pobace.

Stvarni očevi su jedino oni koji ne ostavljaju ženu samu upravo u tim najtežim situacijama, koji je umiju ohrabriti i koji stoje na strani djeteta, pa i onda kada zaključenje braka iz objektivnih razloga ne dolazi u obzir. Imamo li na pameti da najveća napast pobačaja nastaje u duši žene upravo u očajnom doživljaju napuštenosti, onda je na muškarcima dvostruko teža odgovornost! Naime, nijedan svećenik ili psiholog ne može zamijeniti djetetova oca s njegovim DA ženi i djetetu. Jedino on može spriječiti da se dijete prihvaća kao “komad” nekog čovjeka “koji me više ne voli”, a time kao nametljivac koji se širi i kojega se sve više i više odbacuje. “Trudna mogu biti samo ako te ljubim. Ako te ne smijem ljubiti, moja trudnoća postaje stanje koje počinjem mrziti”, zapisala je Karin Struck. Napast da učini pobačaj postaje neodoljivom i nitko ne može ženi biti od veće pomoći nego upravo muškarac koji je djetetov otac.

Ta razmišljanja bila bi nepotpuna i nepravedna kad ne bismo dodali i ovo. Istinski očevi egzistiraju u stvarnosti, a ne u apstrakciji samo kao nekakv moralni zahtjev. Kada neka žena pobaci protivno volji takvog muškarca te na taj način ubije i “komad” njega, postaje i on žrtvom i pati kao otac koji je izgubio svoje dijete, pati od tzv. post abortion sindroma.

O pobačaju se može govoriti i iz drugih perspektiva. Međutim, važno je uvidjeti da je pobačaj sam po sebi težak grijeh, otpad od Boga i vid razaranja mira među ljudima. Njegova neposredna posljedica je smrt onih koji su ga skrivili, razumije se, u jednom drugom smislu nego što ga ima za dijete. To je najdublja i najvažnija istina o pobačaju. Jedna od premalo naglašenih posljedica pobačaja jest i mržnja koju on sije, mržnja žena prema muškarcima i obratno. Naime, kao što se dogodilo u biblijskom izvješću o Adamu i Evi, događa se i ovdje da savjest optužuje. To ima za posljedicu prebacivanje krivnje na drugoga. Time započinje mržnja prema drugome i postavlja se pitanje kamo ona može voditi. Zabrinjavajuće jednostavno je zaključiti da je uzrok raširene pobačajne pošasti prije svega u otpalosti od Boga. “Ljudi su zaboravili na Boga. Odatle sve ovo!” (A. Solženjicin)

Zanima nas Tvoje mišljenje!