Aktualno

ŠTO ĆEMO S „TIM LOŠIM KATOLICIMA“?

Piše: O. DWIGHT LONGENECKER

Postoji puno ljudi koji odbacuju katoličku vjeru zbog loših katolika. Međutim, od kada se to neka skupina, narod ili vjeroispovijest prosuđuju prema najgorim pripadnicima i na temelju onih koji im pripadaju, a ne njihovih uvjerenja?

**************

„Oče,“ rekao mi je jedan sredovječni čovjek, „kada sam imao deset godina, bio sam predani ministrant, ali sam jednoga dana došao u tenisicama, a svećenik mi je rekao da ne mogu pristupiti oltaru jer nosim krivu obuću.“ Potom je gotovo ponosno izjavio: „Otad više nisam kročio u Katoličku crkvu.“ Dobro, u redu. No nije li to možda ipak bio tek izgovor za izbjegavanje svete Mise?

Kao katolički svećenik, vrlo često imam priliku razgovarati s ljudima koji su napustili vjeru radi lošega primjera. Ponekad je posrijedi samo izgovor za vlastitu prijetvornost, dok su u drugim slučajevima priče istinite te njihova svjedočanstva o uistinu užasnim katolicima ponekad znaju zaprepastiti. Puno je ljudi koji odbacuju katoličku vjeru radi loših katolika. „Kako mogu pripadati vjeri“, zapomažu oni, „koja tlači žene, muči i zlostavlja dječake te su u njeno ime pobijeni milijuni ljudi?“

Svaki katolik mora priznati kako postoje loši vjernici. Uistinu loši katolici: zli, pakosni, izopačeni i loši, koji sebe svejedno i dalje smatraju katolicima. Međutim, otkada se to neka skupina, narod ili vjeroispovijest prosuđuju prema najgorim pripadnicima te na temelju onih koji im pripadaju, a ne njihovih uvjerenja? Primjerice, ako želimo procijeniti je li Amerika velika zemlja ili ne, bi li bilo ispravno cijeniti je na temelju pokvarenih političara, kriminalaca koji ubijaju, pohlepnih bankara s Wall Street-a, filmskih zvijezda ovisnih o drogi, serijskih ubojica i najtežih zatvorenika? Ne bih baš rekao. Stoga, ako želimo biti imalo pošteni, na drugu stranu vage moramo staviti svece te svu njihovu raznolikost, snagu, ljepotu i iznimno čovještvo.

Moramo i njih uzeti u obzir, baš kao što u obzir moramo uzeti i velike, dobre Amerikance, obične dobre ljude; plemenite, odvažne i općenito ponajbolje pripadnike američkoga naroda. Ameriku bismo nadalje trebali ocijeniti ne samo na temelju djelâ i odlukâ njenih stanovnika, već i na temelju načela koja stoje u njenu utemeljenju, njenih državnih dokumenata — kao što su Ustav i Deklaracija nezavisnosti. Jednako vrijedi i za katoličku vjeru. Valja sve razmotriti objektivno.

Isto vrijedi i za katoličanstvo općenito. Uz ono loše, valja u obzir uzeti i sve što je dobro: kulturna postignuća katoličanstva, bolnice, škole, sirotišta i ubožnice. U obzir valja uzeti gotičke katedrale, opatijske crkve te ukupnost katoličke umjetnosti, glazbe i književnosti.

Naposljetku, uz licemjere, nevjernike, zločince i mračne osobe koji sebe i dalje smatraju katolicima, potrebno je uzeti u obzir nebrojene obične skromne katolike koji iz dana u dan i iz tjedna u tjedan ispunjaju klupe katoličkih crkava. Valja tu ubrojiti pravu vojsku dobrih, pristojnih, zabavnih i radišnih poniznih i svetih laika koji u jednostavnosti služe Bogu i bližnjemu te svojim životom svjedoče vjerodostojnost, ljepotu, istinitost i čestitost katoličke vjere. (www.catholiceducation.org)

Zanima nas Tvoje mišljenje!