Mi i život

LAICI I NJIHOVO POSLANJE

 

Ima stvari s kojima kršćanski vjernik ne bi smio previše kalkulirati, eksperimentirati i ulaziti u različite kompromise. Prvenstveno se tu mora spomenuti pitanje vjere i duhovnog života. Današnje vrijeme kao i svako drugo kroz povijest, traži jasno opredjeljenje: pristanak uz Krista i kršćanstvo ili Antikrista i poganstvo. Tu je nemoguć treći put, a skora kulminacija vrtloga povijesnih zbivanja i idejne globalne radikalizacije pokazat će da nema i ne može biti nesvrstanih. Nastat će tihe i podmukle, velike i opasne kušnje svakovrsnog relativizma. Sekularistička država – SAD daleko i posebno EU bliže – u kojoj je i dio naše domovine, izbjegava odgovorno spominjanje Boga, a pitanje vjere (kao temeljno ljudsko pravo!) se sve više isključuje iz javnoga života, javnih rasprava i javnih dokumenata s ciljem da u konačnici bezboštvo, u sprezi s humanističkim veličanjem čovjeka i njegovih postignuća, prevlada u glavama većine građana. Jednostavno: priznaju nekakvoga Boga koji nema što tražiti u svijetu i konkretnom životu, koji po plitkoći stavova novovjekih lažnih proroka, treba biti samo ukras i nekakva beživotna vizija koju čovjek prihvaća iz svog osobnog hira.

Ateizam nove vrste buja i na našem okruženju, a posebice u medijskom prostoru. On postaje bojovan i netolerantan dok se istodobno podlo poziva na demokraciju i slobodu. Zaogrnut u demokratičnost, ateizam kao prestolonasljednik drevnog poganstva, gura se u svijest i podsvijest kao nova religija, jer promiče svoj vlastiti u potpunosti razvijen pogled na ishodište i značenje života. Ima i svoje apostole koji jako spretno koriste medije i demokratske stečevine: pozivaju i demonstriraju, naizgled nešto novo grade rušeći naravne zakone i kršćansku praksu. Agresivno nudi svoj vlastiti oblik spasenja, te se prema drugim pogledima na svijet ili sustavima vjerovanja odnosi krajnje totalitarno i neliberalno. Ta novopečena religija dobila je i svoje postolje, jer već je stoput komentirana činjenica da Ustav EU izbjegava bilo kakvo spominjanje Boga i kršćanstva kao konstitutivnog utjecaja na oblikovanje europske kulture. Taj sablažnjivi dokument s pravom su neki katolički intelektualci nazvali sekularističkim fundamentalizmom, pa i sekularističkim fanatizmom. I opet se vraća već viđeno na ovim našim europskim prostorima: ateizam bi mogao, uz estetsko i humanističko dotjerivanje, postati državnom religijom – ali ovaj puta pod vidom velikog slobodarstva – jednako kao što je to bio u Sovjetskome Savezu ili Albaniji u prošlom stoljeću, pa u određenoj mjeri i u Hrvatskoj. Navodno već u centrima moći postoje inkubatori u kojima se školuju predani mladi apostoli nevjere, pa je, unatoč temeljnoj zabludi, realno očekivati da će svoje novo (ne)vjerovanje inteligentno obrazlagati i javno pozicionirati. Nadam se da i nas u Hrvatskoj neće stići sudbina da neki novi idejni janjičari među nama budu katoličke i ujedno poganske zvijezde. (L)

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!