NA ISTOM VALU

DR. MILE BOGOVIĆ: SPAŠAVANJE POVIJESTI

Na današnjem naraštaju jest da spasi povijest od ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti. Bit će pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće generacije ne prihvatimo i obavimo. Treba spašavati povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena iskrivljavana. Današnji naraštaj to treba učiniti u onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se postavlja kao važan zadatak koji trebamo učiniti da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo učinili ono što smo mogli, odnosno što smo bili dužni učiniti.

 

                            ++++++

 

Pišem ovo u nekom strahu da ću među ljude koji očekuju istinu o našoj prošlosti još više proširiti osjećaj nemoći. Naime, nadali smo se da ćemo nakon pada komunističkog sustava moći razobličiti sve krivotvorine koje je on proizvodio na našu štetu i da ćemo konačno dobiti sliku naše povijesti onakvom kakva je ona bila. Ta slika ne samo da nije dobivena nego joj se svakim danom stvaraju uvijek nove teškoće. Ovaj put neću govoriti o „novim prilozima“ za iskrivljavanje naše povijesti, nego o teškoćama pred kojima se nalazi današnji povjesničar kada želi pisati o vremenu komunističke vladavine na našim prostorima.

 

POVIJEST NA UDBINIM IZVORIMA

Naši arhivi puni su izvornog materijala koji je nastao da se prijašnji sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili.

Naše knjižnice pune su literature o tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava.

Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre u jednom samostanu znaju da su negdje zazidale arhivsku građu, ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane su ili izrezane sve stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i poraće.

Ne tako davno čitao sam jedan stručni rad o tzv. križarima poslije rata. Imao sam slučajno uvid u neki udbaški materijal i uočio kako se i današnji povjesničar služi tim materijalom kao mjerodavnom izvornom građom. Ne postavlja u pitanje temeljne zadaće Udbinih agenata. Jedino što je u tim materijalima zabilježeno o nekim ljudima i događajima jest to što je Udba ostavila u svojim arhivima, tj. zašto ih je pratila, ometala u radu i osudila.

Jedan me arhivski djelatnik razveselio kada mi je dostavio sudski dosje našeg ubijenog svećenika. Doznao sam dosta o tom svećeniku iz razgovora s njegovim kolegama pa sam mogao donekle shvatiti kakav je bio. U sudskom dosjeu pak sve je tako složeno kao da je čudno što ga i prije netko nije ubio. Ima dosta ubijenih ljudi o kojima nam je sačuvano samo ono što je u arhivima Udbe i partizanskih sudišta. To što je sačuvano pisano je mnogo puta tako da ostane neko obrazloženje za ubojstvo. Dobar dio građe koja je otkrivala pravu istinu sustavno je uništavan. Nažalost i nakon uspostave samostalne hrvatske države!

 

UDBINI SURADNICI

U našem tisku objavljena su imena Udbinih suradnika. Tko zna kako su ti ljudi došli na popis suradnika?! Neki je na taj popis stavljen samo zato da mu se napakosti jer nije htio surađivati kako se od njega očekivalo. Zašto nije objavljena struktura Udbe i njezini nositelji da vidimo s kime su to suradnici morali surađivati i kako se ta „suradnja“ odvijala?

Tako našem povjesničaru s stoje na raspolaganju brojni izvori i velika literatura koji veličaju vrijeme komunističke vladavine i sotoniziraju one koji se s njome nisu slagali. Izvori i literatura  koji bi tu vladavinu postavljali u pitanje ili nisu napisani ili su uništeni.

Kako onda spasiti povijesnu istinu?

Krajnje je vrijeme da se ispitaju još živući svjedoci. I u njih se uvukao strah pod kožu pa se boje reći i ono za što nemaju razloga. Pitao sam jednu ženu, koja je bila zajedno u zatvoru s popom Franom Biničkim, kako su s njima postupali u gospićkom zatvoru 1945. godine. Odgovorila mi je da se o tome ne smije govoriti. Bilo je to 1996. godine, godinu dana nakon „Oluje“. Žena je rođena 1900. godine (imala je dakle 96 godina!). Bila je na pragu vječnosti, ali strah od „narodnog suda“ još je nije bio napustio.

 

KAKO SPASITI POVIJEST…

Na pitanje kako spasiti povijest moglo bi se odgovoriti da je potrebno učiniti dvije stvari.

Prvo, treba saslušati što prije još preživjele svjedoke događaja. Njih svakim danom ima sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Time bi se moglo čuti i „drugo zvono“, pored onog Udbinog i partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su vijesti često dolazile iz nepouzdanih izvora i preko loše obaviještenih prenositelja. Ne bi valjalo također ako se sve iz postojećih arhiva i literature skroz zanemari.

Drugo, potrebno je uspostaviti jedan institut koji bi  izradio jasne smjernice za pisanje povijesti komunističke vladavine u nas. To je dobar zadatak i kongresa naših povjesničara. Pojedinac sam ne može savladati tako velik zadatak. Bez sumnje da je svakom istraživaču povijesti 20. stoljeća na našim prostorima potrebna uputa da znade kako su djelovali sudovi u komunizmu, kako je usmjeravano školstvo, koja je bila glavna uloga vojske i policije, i dr. Tek kada se formuliraju jasni kriteriji po kojima je usmjeravana i pisana povijest u vrijeme komunističke vladavine, moći će se procijeniti zašto je pojedina od spomenutih grana onako funkcionirala. Ne bi, naime, bilo korisno pobijati sustavno svaki krivi podatak u prijašnjim izvorima i literaturi. To ta vrsta pisanja ne zaslužuje. U mnogim slučajevima to bi bilo nemoguće zbog nedostatka podataka. Potrebno je dati jasne smjernice za čitanje. Svakako bi svim znanstvenim djelatnicima trebalo biti jasno da se spomenutim izvorima i literaturi treba pristupiti veoma oprezno i s jakom dozom kritičnosti.

 

… DA I NAS NE OKRIVE BUDUĆI NARAŠTAJI

Naraštaj prije nas nije imao priliku napisati objektivnu povijest svoga vremena. Ima za to i ispriku jer je u tome bio trajno sprječavan. Na današnjem naraštaju jest da spasi povijest od ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti. Bit će pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće generacije ne prihvatimo i obavimo. Treba spašavati povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena iskrivljavana. Današnji naraštaj to treba učiniti u onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se postavlja kao važan zadatak koji trebamo učiniti da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo učinili ono što smo mogli, odnosno što smo bili dužni učiniti. Rekao je to svojim suvremenicima modruški biskup Šimun Kožičić Benja. To jednako vrijedi i za današnji naraštaj.

Na kraju treba reći da ne želim obezvrijediti sve izvore i svu povijesnu literaturu nastalu u vrijeme komunističke vladavine. Htio sam samo reći da brojne izvore i povijesnu literaturu iz vremena komunističke vladavine treba uzimati s velikom dozom opreza i kritičnosti i da je ostalo mnogo praznina koje još uvijek bar djelomično možemo popuniti. Drugim riječima, dužnost nam je spasiti povijesnu istinu. Ona je u mnogim segmentima bila iskrivljavana. Ta tendencija nije ni danas nestala pa je zadatak našeg naraštaja još veći.

 

Dr. Mile Bogović (List «MI»)

Zanima nas Tvoje mišljenje!