Mi i život

PETER KREEFT: DJEDOVI SU NAJČEŠĆE LJUBAZNI, ALI OČEVI ISKAZUJU LJUBAV!

Ljubav i ljubaznost

 

Djedovi su najčešće ljubazni, ali očevi iskazuju ljubav. Djedovi kažu: „Hajde, dobro se zabavi!“ Odgovorni očevi kažu: „Ali nemoj činiti ovo ili ono.” Djedovi očituju suosjećanje, a očevi revnost.

***************

Isus nam nije zapovjedio da ljubimo čovječanstvo, već bližnjega, sve bližnje, stvarne pojedince koje susrećemo, baš kao što je On to činio. Umro je za mene i tebe, a ne za čovječanstvo. Križ na sebi nosi naša imena; na njemu nije napisano ime „čovječanstva”. Lako je voljeti čovječanstvo, jer vas ono neće iznenaditi nezgodnim zahtjevima. Čovječanstvo vam se nikada neće pojaviti na pragu, zaudarajući i proseći.

Također – i opet s prethodnim povezano – krivo shvaćanje ljubavi, jest pobrkati je s ljubaznošću, koja je samo jedno od njenih uobičajenih svojstava. Ljubaznost je želja ublažiti nečije trpljenje. Ljubav znači željeti drugome dobro. Otac svoje dijete iz ljubavi može i udariti po stražnjici. A Bog je otac.

Upravo je bolno bjelodano kako Bog nije tek ljubaznost, jer on ne uklanja sve trpljenje, iako posjeduje moć to učiniti. Štoviše, sama ta činjenica — da Bog, koji je svemoguć te može u svakom trenutku čudesno izbrisati sve trpljenje iz ovoga svijeta, svjesno ipak odlučuje to ne učiniti — najčešći je argument što ga nevjernici upotrebljavaju protiv Njega. Prvi argument ateizma proizlazi iz brkanja ljubavi i ljubaznosti.

Što više nekoga ljubimo, to naša ljubav nadilazi puku ljubaznost. Prema kućnim ljubimcima iskazujemo tek ljubaznost te stoga, kada trpe, pristajemo na njihovo uspavljivanje „kako bismo ih oslobodili muka“. U Americi raste pritisak za ozakonjenjem eutanazije (dosad su je ozakonili samo, u prošlosti, nacistička Njemačka te, u naše vrijeme, Nizozemska), a i to zlo proizlazi iz brkanja ljubavi i ljubaznosti. Ljubazni smo prema strancima, dok smo prema onima koje volimo zahtjevni. Ako vam neznanac prizna kako je ovisan o drogi, vjerojatno ćete ga pokušati urazumiti blago i obazrivo; međutim, ako to isto učine vaš sin ili kći, za pretpostaviti je kako će uslijediti poprilično vikanje i vrištanje.

Djedovi su najčešće ljubazni, ali očevi iskazuju ljubav. Djedovi kažu: „Hajde, dobro se zabavi!“ Odgovorni očevi kažu: „Ali nemoj činiti ovo ili ono.” Djedovi očituju suosjećanje, a očevi revnost. Bog nikada nigdje nije nazvan djedom, iako bismo mi to možda više voljeli od neugodno bliskog, zahtjevnog, prisnog Oca koji nas ljubi. Najčešća izreka koju čujemo u životu upravo je ta djedovska filozofija: „Lijepo se provedi.” Mnogi je svećenici čak podržavaju, završavajući upravo tim riječima svetu Misu, iako svetom Misom trebamo častiti Oca, a ne Djeda.

Ujedno krivo shvaćanje vezano uz ljubav jest pomutnja između toga da je „Bog ljubav” i da je „ljubav Bog.” Čašćenje ljubavi umjesto Boga podrazumijeva dvije smrtonosne pogreške. Prva je ta da se riječju Bog služi samo kao inačicom riječi ljubav. Boga se doživljava kao silu ili energiju, a ne kao Osobu. Potom, pobožanstvanjuje ljubav koju već poznajemo, umjesto da nam pokaže ljubav koju još nismo upoznali.

Još jedno krivo shvaćanje vezano uz ljubav jest da možete biti zaljubljeni u ljubav samu. Ne, ne možete, baš kao što ne možete niti imati vjere u vjeru, nade u nadu, niti pak vidjeti vid. Ljubav je čin, sila, snaga, ali su osobe više od toga. Ono što ljubimo na temelju agape može biti jedino osoba, nešto najstvarnije što postoji, jer je osoba slika Boga, koji je konačna stvarnost. Božje je Ime „Ja Jesam“ – ime osobe. Ako itko kaže da je zaljubljen u ljubav, ta je ljubav osjećaj, a ne agape.

Krivo shvaćanje ljubavi jest i poimanje kako postavka „Bog je ljubav ” nije povezana s dogmatskom teologijom, posebno s naukom o Presvetome Trojstvu. Čini se kako se svi slažu oko toga da je „Bog ljubav”, ali, Presveto je Trojstvo zakučasta dogma za ezoterijsku elitu, zar ne? Ne! Ako Bog nije Trojstvo, onda nije niti ljubav. Ljubav zahtijeva tri stvari: onoga koji ljubi, onoga koji je ljubljen i odnos između njih. Kada bi Bog bio samo jedna Osoba, mogao bi biti Onaj koji ljubi, no ne i ljubav sama. Otac ljubi Sina, a Sin ljubi Oca te je Duh Sveti ljubav koja dolazi od obojice, odvijeka. Kada ne bi bilo tako, Bog bi nas trebao, bio bi nepotpun bez nas, bez nekoga koga bi ljubio. Tada to što nas je stvorio ne bi bilo u potpunosti nesebično, već sebično, iz Njegove vlastite potrebe.

Ljubav je cvijet, a ufanje stabiljka. Spasenje je čitava biljka. Božja milost, Njegov vlastiti život ulazi u nas po vjeri, kao voda kroz korijenje drveta. Ona se u nama penje po ufanju, kao sok po deblu. Njeni cvjetovi cvjetaju s naših grana u plodove namijenjene bližnjima.

Vjera je nalik na sidro. Stoga mora biti konzervativna, pa čak i „uštogljena“, baš poput sidra. Vjera mora biti vjerna. Ufanje je nalik na kompas ili navigator. Ono nam daje usmjerenje i od samoga početka mora biti usredotočeno. Radi toga je progresivno, pogleda usmjerena naprijed. Ljubav je nalik na jedro, razvijeno na vjetru. Ona je snaga za naše putovanje. Radi toga mora biti otvorena prema vjetru Duha Svetoga i velikodušna. (www.catholiceducation.org)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!