Mala škola demokršćanstva

BERNARD NATHANSON: UZ OBLJETNICU SMRTI

„Ja sam jedan od onih koji su pridonijeli nastupanju ovoga barbarskoga doba.“, ustvrdio je dr. Bernard Nathanson nakon što je usmrtio na tisuće nerođene djece i postao je jedan od velikih predvodnika pokreta protiv pobačaja. Preminuo je 21. veljače 2011. u svome domu u New Yorku, nakon duge borbe s rakom u 84 godini.

*********

Nakon što je 1979. izvršio posljednji pobačaj i deklarirao se u javnosti kao protivnik tih teških čina, Nathanson je 1985. snimio film Nijemi krik koji prikazuje ultrazvuk djeteta u utrobi kako nestaje pod instrumentima liječnika koji vrši pobačaj. Slično se ponavlja i u dokumentarnom filmu Pomrčina uma, u kojemu se vrlo bjelodano iznose i objašnjavaju različiti postupci pobačaja. Oba su filma izvršila značajan utjecaj na raspravu o pitanju pobačaja, utvrdila njegovu reputaciju među protivnicima pobačaja, ali mu jednako tako i pribavila prijezir njegovih donedavnih prijatelja i kolega – zagovornika pobačaja.

Ujedno je objavio i niz vrlo utjecajnih knjiga, uključujući Abortig America, napisanu 1979. zajedno s Richardom Ostlingom, tada novinarom časopisa Time za vjerska pitanja, u kojoj je razotkrio prijetvorne i nečasne početke pokreta u prilog pobačaja te opovrgao argument kako pobačaj nije štetan za ženu.

U više je navrata priznao kako je, zajedno s drugim zagovornicima pobačaja, šezdesetih godina prošloga stoljeća lagao o broju žena koje su u to vrijeme umrle uslijed nelegalno izvršenih pobačaja, povećavajući brojku sa svega nekoliko stotina na čak 10 000, kako bi stekli pristaše za svoju stvar – legalnost pobačaja!.

U svojoj autobiografiji iz 1996. godine nazvanoj Ruka Božja, ispričao je svoju priču o putovanju od zagovornika do protivnika pobačaja, rekavši kako su ga slike nove ultrazvučne tehnologije sedamdesetih uvjerile kako je i nerođeno dijete već čovjek. Iznoseći goleme izazove vezane uz ponovno uspostavljanje etike koja štiti nerođeni život, zapisao je: “Pobačaj danas predstavlja čudovište tako nezamislivo golemih razmjera te je čak i sama pomisao natjerati ga natrag u kavez … neizrecivo apsurdna. Pa ipak, upravo je to naša zadaća: — pravi ‘herkulovski’ pothvat.” Sa žaljenjem je, također, ustvrdio: “Ja sam jedan od onih koji su pridonijeli nastupanju ovoga barbarskoga doba.”

Njegovo se svjedočanstvo „za život“ („pro-life“), odnosno, protiv pobačaja, ne može tek olako otpisati kao jednostrana propaganda, budući da je Nathanson nekoć uživao tako uvažen status među zagovornicima pobačaja kao što su suosnivač Nacionalne udruge za opoziv zakonâ o pobačaju (danas pod nazivom NARAL ProChoice America), i kao djelatnik ustanove koju je nazvao vodećom u vršenju pobačaja u zemlji. Otvorena je u gradu New Yorku nakon što su sedamdesetih godina prošloga stoljeća ublaženi zakoni države New York na tom području te su zagovornici pobačaja shvatili kako bolnice nisu u stanju prihvatiti velik broj žena koje žele izvršiti pobačaj. Ta je samostalna ambulantna klinika, u kojoj su pobačaj i oporavak nakon njega trajali oko tri sata, predstavljala inovaciju što su je osmislili Nathanson i njegovi kolege.

Nathanson je procijenio kako je, kao ravnatelj te ustanove, „odgovoran“ za 60 000 pobačaja, dok je buduće liječnike uputio u vršenje daljnjih 15 000 pobačaja, a sam je izvršio 5 000 pobačaja, uključujući i jedan vlastita djeteta što ga je s tadašnjom djevojkom začeo u šezdesetima.


Katoličko krštenje

Gotovo puno desetljeće nakon što je postao protivnik pobačaja, Nathanson se deklarirao kao židovski nevjernik, ali je 1996. primio katoličko krštenje iz ruku kardinala Johna O’Connora, na svetoj Misi kojoj je prisustvovala samo skupina prijatelja, u njujorškoj katedrali Svetog Patrika. Od kardinala je ujedno primio i prvu Pričest te svetu Potvrdu.

O svome je krštenju rekao: “U meni je vladala prava bujica osjećaja, a onda je nastupilo ozdravljenje, kada me dotakla voda. Oko sebe sam čuo same blage glasove i doživio neizreciv mir. Bio sam pronašao svoje utočište.” Među koncelebrantima na svetoj Misi bio je i otac C. John McCloskey, svećenik kongregacije Opus Dei, koji je Nathansona prethodnih godina bio upućivao u katoličku vjeru. “Bio je pravi prorok protiv pobačaja,” izjevio je nedavno otac McCloskey. „Vidio je nastupanje sveukupne kulture smrti te je bio svjestan kako je pobačaj samo ‘vrh ledenoga brijega’.” Nathanson je oca McCloskeya povremeno posjećivao kroz čitavo desetljeće te je jednoga dana godine 1994. jednostavno izjavio kako želi postati katolik. Nakon njegova krštenja, otac McCloskey je rekao: “Bio je praktičan vjernik, pristupao je sakramentima te je posve otvoreno govorio o svome katoličanstvu.”

Nathanson je kasnije izjavio kako se približio Bogu kada je vidio goleme demonstracije u kojima su na stotine ljudi sjeli na pod pred njujorškim sjedištem ustanove za „ planirano roditeljstvo“, zaustavljajući promet. Prizor tolikih protivnika pobačaja koji su se nesebično žrtvovali i riskirali uhićenje pomogao mu je shvatiti kako sasvim sigurno moraju djelovati po nadahnuću odozgor, objasnio je. U epilogu drugome izdanju knjige Ruka Božja, otac McCloskey nazvao ju je “jednom od važnijih autobiografija dvadesetoga stoljeća,” koja dokumentira “čovjekovu nečovječnost kako prema čovječanstvu, tako i prema sebi samome, ali i mogućnost otkupljenja.”

Još jedan važan čimbenik u njegovu obraćenju bila je knjiga Stup od ognja istaknutog psihijatra dr. Karla Sterna, u kojoj on opisuje vlastiti put iz judaizma u Katoličku crkvu. Nathansonu je Stern kratko vrijeme predavao, iako tada još nije znao za njegovo (Sternovo) obraćenje. Tek je godinama kasnije, kada je Nathanson pročitao Stup od ognja, saznao za vjerska uvjerenja bivšega profesora.

Nathansonova je krsna kuma bila Joan Andrews Bell, koja je odležala više od godinu dana u zatvoru jer je blokirala ulaze u ustanove u kojima su se vršili pobačaji. Imala je prilike s Nathansonom razgovarati telefonom u veljači 2011., kada je već jedva imao snage izgovoriti nekoliko rečenica. “Rekao je kako moli za nas, a ja sam uzvratila kako ga volimo te kako i mi molimo za njega,” rekla je. “Pamtit ćemo ga kao vrlo snažnog zagovornika nerođenih beba,” nastavila je. “Jedna se činjenica isticala, kroz sve ove godine što sam ga poznavala: duboko je žalio radi svega što je učinio u prilog pobačaja. Sjećam se kako je postio; jako je puno postio kako bi dao naknadu za to što je učinio.”

Rekla je kako je imao “duboko i nježno srce,” te je, jednom uvidjevši istinu o pobačaju, bio odlučan zaustaviti ga. “Bio je poput Svetoga Pavla – nekoć velikoga progonitelja Crkve, koji je, ugledavši svjetlo Kristovo, postao možda i najveći apostol Evanđelja. Dr. Nathanson bio je takav nakon svoga obraćenja. Išao je po čitavome svijetu i govorio o nerođenim bebama i zlu pobačaja. Bilo je divno iskustvo biti njegova krsna kuma i gledati kako se sve više i više približava Kristu.”

Nathanson se triput ženio i rastavljao prije no što ga je crkveno vjenčao otac McCloskey, kratko nakon što je postao katolik. Iza njega su ostali supruga Kristina i odrasli sin Josip, iz jednoga od prethodnih brakova.

Sin liječnika

Bernard Nathanson rođen je u New Yorku 31. srpnja 1926. Otac mu je bio vrlo cijenjeni ginekolog i porodničar, predavač na brojnim prestižnim medicinskim fakultetima. Nathanson je odrastao uz mlađu sestru, u posvjetovnjačenoj židovskoj obitelji. Kao što je naveo u svojoj autobiografiji, otac ga je poslao u hebrejsku školu, ali je dovodio u pitanje i potkopavao učenja tamošnjih rabina.

Svojega je oca opisao kao iznimnog i vrlo etičnog liječnika, koji u svome osobnome životu nije bio niti izbliza toliko uzoran. Bio je dominantan i nametljiv te je varao suprugu. Nathanson je napisao kako je sestra pod očevim utjecajem “izgubila osobnost” i počinila samoubojstvo u 49. godini. Taj je događaj toliko ražalostio oca te je kasnije nikada više nije spomenuo u razgovoru.

Nathanson je krenuo očevim stopama, pohađajući medicinski fakultet Sveučilišta McGill u Montrealu, gdje se prvi puta susreo s pobačajem, nakon što mu je djevojka zatrudnjela. Novac što mu je otac poslao poštom upotrijebio je kako bi platio pobačaj, u vrijeme kada je taj postupak još bio nezakonit. “To je poslužilo kao moj prvi izlet u sotonski svijet pobačaja,” napisao je kasnije.

Nakon što je 1949. diplomirao medicinu, stažirao je u Chicagu i New Yorku te je neko vrijeme radio u istoj bolnici kao i otac. Godine 1953. pristupio je zračnim snagama SAD te ondje neko vrijeme radio kao porodničar i ginekolog.

Nakon toga vojnoga iskustva, u New Yorku je započeo zavidnu liječničku praksu. Radeći sa siromašnim pacijentima, imao je prilike vidjeti posljedice nezakonito obavljenih pobačaja po žene. Napisao je: “Nelegalni su pobačaji 1967. bili glavni uzrok smrtnosti trudnica.”

U New Yorku mu je tadašnja djevojka također zatrudnjela te je odlučio sam obaviti pobačaj. O tome je u Ruci Božjoj napisao: “Kunem vam se kako, obavljajući pobačaj vlastita djeteta, nisam imao drugih osjećaja doli zadovoljstva postignutim, ponosa radi stručno obavljena posla.”

Opisujući što se događa u glavi liječnika koji vrši pobačaj, dodao je: “Hladnoća; izostanak svake savjesti; bez imalo grižnje savjesti zlorabi svoje liječničke sposobnosti; iznevjeruje se liječničkoj etici, pomažući svojom kliničkom hladnoćom te posebno „utješnom“ stručnošću ženama izvršiti čin koji je samo korak od vlastitoga mrcvarenja svoga tijela; i više od toga: zavodeći ih na taj čin.”

Najužurbanija pobačajna klinika

Ne napuštajući vlastitu ginekološko-porodničarsku praksu, Nathanson se uvelike uključio u pobačaje godine 1968., nakon što je susreo Larryja Ladera, stručnjaka za odnose s javnošću s dobrim političkim vezama, koji je bio upravo „opsjednut“ rušenjem zakonâ protiv pobačaja države New York. Tražeći laku metu koju će napasti kako bi pribavili pozornost medijâ, rekao je Nathanson, izabrali su Katoličku crkvu, čije su protivljenje pobačajima okrivili za svaki nestručno izvršen nezakoniti pobačaj što su ga iznijeli pred medije. Uz potporu koalicije liječnika-zagovornika pobačaja, te u to vrijeme snažan feministički pokret, zakonodavci države New York sačinili su prijedlog zakona kojime su se imala srušiti stoljetna ograničenja pobačaja te države, dok ga je zakonom proglasio republikanski guverner Nelson Rockefeller 1. srpnja 1970.

Nathanson je uskoro postao ravnatelj novoga Centra za reproduktivno i spolno zdravlje (izvorna kratica: „CRASH“) na Manhattanu, što ga je opisao kao “najveću kliniku za pobačaje zapadnoga svijeta,” dok su pacijentice u nju dolazile i iz ostalih dijelova svijeta. Osvrćući se na te godine, napisao je: “Imao sam maloga sina i ženu, ali me gotovo nikada nije bilo kod kuće. Gorko žalim za tim godinama; ako ne zbog drugoga, a ono zato što nisam vidio sina kako odrasta.” Kada je postao u javnosti poznat kao zagovornik pobačaja, u službenim medicinskim krugovima počeli su ga smatrati „otpadnikom“ te mu se manje pacijentica obraćalo za porodničarstvo. Radi toga je krajem 1972. odlučio napustiti ustanovu za pobačaje te se zaposlio kao šef odjela porodničarstva u bolnici Svetoga Luke, gdje je nastavio vršiti pobačaje koje je smatrao “medicinski opravdanima.”

No, pojava ultrazvučne tehnologije napokon ga je uvjerila kako se pobačajem usmrćuje istinsko ljudsko biće te je počeo razvijati nešto što je nazvao “vektorskom teorijom života.” Pod time je podrazumijevao kako, od trenutka začeća, nerođeno dijete posjeduje samosvojnu životnu snagu koja će, ukoliko je se ne prekine, dovesti do rođenja djeteta. Dobro je znao kako posrijedi nije tek “potencijalni život,” kao što je  Vrhovni sud presudio u notornome slučaju Roe protiv Wadea. Pišući u Ruci Božjoj, Nathanson je opisao prekretnicu u svome načinu razmišljanja: “Vjerujem kako je oplođeno jajašce (zigota) nova osoba što kreće nezamislivo užurbanim vektorom života, koji završava kada se vektor napokon zaokrene za 180 stupnjeva ka negativnome polu.”

Taj će ga uvid odvesti do 180-postotnoga zaokreta u vlastitu razmišljanju te napokon i do djelovanja protiv zakonitosti pobačaja, kao i same industrije koja ga promiče. (L)

Zanima nas Tvoje mišljenje!