NA ISTOM VALU

DR. MILE BOGOVIĆ: ISKORISTITI NAROD ILI KORISTITI NARODU

Piše: dr. Mile Bogović

 

 

 

Svaka sila za vremena

 

Narodom se možemo baviti na taj način da mu koristimo, ali i tako da ga iskorištavamo u svoje osobne ili grupne probitke. To vrijedi i za odnos prema pojedinom čovjeku. Može ga voditi tako da njemu to bude korisno, a može i tako da se drugi njime okoristi. Država i Crkva imaju zadaću da se brinu za opće dobro ljudi. Bilo je dobrih državnih vladara i sustava, ali se često događalo u povijesti, a događa se danas, da su pojedini vladari i politički sustavi koristili svoju vlast da narod prilagode svojim potrebama i ambicijama, da ga „prepariraju“ kako bi bio njima koristan. (U to se pretvaraju predizborne kampanje: stvaranje sebi korisnoga naroda.) Treba npr. nekome takav narod od kojega se na izborima može dobiti glas, koji će podržati određenu politiku i sl. Taj postupak često poluči željeni uspjeh. Ipak je povijesna činjenica da prije ili kasnije takvi sustavi „polome zube“ i nestanu. Naš narod kaže: svaka sila za vremena. Koliko se političkih sustava promijenilo na svakom predjelu kugle zemaljske?

I u Sv. pismo nalazimo potvrdu  za uspješnost takvih postupaka prepariranja naroda prema potrebama. Tako farizejima nije bio po volji narod koji je klicao Isusu; trebalo ga je preparirati da on pred rimskim namjesnikom viče: Propni ga, propni! I uspjeli su!

Isus Krist je uvijek radio i govorio ono što će narodu koristiti, što će mu biti na spasenje, i to ne samo djelomično, da mu bude lijepo u svijetu, u jednom trenutku, nego da mu bude na vječno spasenje. On je u tome bio dosljedan do kraja, do vlastite žrtve na križu. Njegova Crkva ima taj isti zadatak, ali i ona može podleći u nekoj mjeri državnom modelu koji ima kratkoročnije i sebičnije ciljeve. To se lakše ostvari u slučajevima  kada ona uživa potporu političkog sustava.

Postojala su, naime, vremena kada je Crkva bila bez potpore državnih struktura, pače kada su se one odnosile prema njoj neprijateljski; i vremena kada je Crkva imala potporu državnih struktura i njihovu naklonost. Ovdje ću spomenuti dvije povijesne prijelomnice u tim odnosima: jednu koja se odnosi na opću Crkvu, a drugo koja se odnosi na Crkvu u Hrvata.

 

Prijelomnica 313. godine.

 

Prije te godine Crkva je bila više progonjena nego pomagana. Zato je tada u njoj moglo biti najviše siromašnih. Za druge nije bila tako privlačna. Bogati i oni na vlasti bili su uglavnom izvan nje.

Što se tiče kršćanskog života, Crkva tada bilježi visoke domete, a stalno je i brojčano rasla. Nije imala velike teologe i pisce. Imala je mnogo mučenika (svjedoka). Bogoslužni prostori su skromni.

 

Nakon 313. Crkva sve više dobiva potporu vlasti. U nju ulaze i bogati i učeni; njoj pripadaju i najviši nositelji vlasti. Znakovito je da se u to vrijeme rađa redovništvo kao izraz odmaka od vlasti i bogatstva te svjetovnog ugleda. Tada imamo vrhunske teologe na Istoku i Zapadu koji će kršćansku poruku tako izložiti da su nam i danas nezaobilazni (Augustin, Jeronim, Ambrozije na Zapadu i Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski na Istoku). Bogoslužni prostori su velebni.

U drugoj fazi tog perioda dolazi do dekadencije. Što se više udaljavamo od ere mučenika, to je manje pravog svjedočenja.

 

Svako od tih vremena ima svoje pozitivne odraze na život Crkve, ali i svoje negativne.

Prvo ima prednost u tome što je crkveno vodstvo (kler) neposredno povezano s narodom, dijeli njegovu sudbinu, kvasac je u svojoj sredini.

U drugoj fazi dolazi do jasnog formuliranja vjere toga naroda.

U prvom dijelu je naglasak na životu naroda po vjeri, u drugom formuliranje vjere za narod.

Jedno i drugo je važno, te dvije kvalitete se nadopunjuju. Ipak kada se stavi na vagu koja je od njih važnija, onda je jasno da je to ona prva: život po vjeri.

 

Naša prijelomnica 1991.

 

Smatram da gore rečeno trebamo imati na umu kada prosuđujemo svaku sličnu prijelomnicu u životu Crkve. Jedna od njih dogodila se nama 1991. godine kada je prestala komunistička vladavina koja je Crkvu često tretirala kao neprijateljsku organizaciju. Uspostavom demokratskog sustava uspostavljaju se drukčiji odnosi između Crkve i Države. Jasno je da ne možemo izjednačiti prilike do 1991. s onima do 313, niti prilike nakon 1991. s onima nakon 313. godine. Ipak ima mnogo sličnosti. Zbog kratkoće i jasnoće govora, uzimam pojedina vremena kao cjeline, tj. bez  registriranja razvoja unutar pojedine cjeline, koji je bez sumnje postojao. Nije, naime, jednako stanje bilo u Hrvatskoj 1946. i 1989., ili 1992. i 2010.

Jedan i drugi sustav imao je svoje prednosti i svoje nedostatke za rast i djelovanje Crkve.

 

Komunističko vrijeme

 

Prednosti. Kler je bio bliže narodu, i to onom najsiromašnijem. Dijelio je s njime dobro i zlo, ovisio materijalno od njega. Narod je cijenio svoje svećenike. Bila je to simbioza koja je omogućila čuvanje i gajenje kršćanskih i nacionalnih predaja. Teoloških radova u prvo vrijeme gotovo i nema, crkvene zgrade se teško obnavljaju: od milostinje i od pomoći iz inozemstva. Ljudi od vlasti su na distanci, a tako i većina bogataša u imanju i znanju.

 

Nedostaci. Crkva nije imala priliku svoju poruku širiti na sve slojeve društva. Na utjecajna mjesta dolazili su deklarirani protivnici Crkve. Ograničena sloboda utjecala je na čuvanje prijašnjih oblika pastorala, bez kreativnog zamaha. Povezanost s Crkvom smatrala se lošom preporukom, pogotovo u prosvjeti i vojsci. Društvo je bilo premreženo tajnim službama tako da ljudi nisu imali povjerenja jedni u druge. To je ometalo Crkvu da ustroji tijela zajedničke odgovornosti. Crkveni računi nerijetko su skrivani od sviju; uvlačiti laika u užu suradnju bilo je opasno za cijelu njegovu obitelj. Vanjska djelatnost bila je vezana uz svećenika. O mnogim stvarima nije se uopće smjelo govoriti.

 

 

Vrijeme demokracije

 

Prednosti. Kler je prisutniji u javnom životu što omogućuje kontakt sa svim strukturama društva. Može se u javnost iznijeti cjelovito mišljenje Crkve: kako preko medija tako i u javnim nastupima. Nije više građanin sumnjiv ako sudjeluje u crkvenim ustanovama i organizacijama. Potporu dobivaju i crkvene građevine, i ne samo one koji su spomenici kulture. Crkvena učilišta dobivaju također potporu, a neka su jednakopravno uključena u državni sustav. S crkvene strane nastaje bolja percepcija pozitivnih tekovina civilnog društva.

 

Nedostaci. Kler nije više toliko ovisan od naroda. Javlja se želja za većom „samostalnosti“, ali očituje se i manje povjerenje običnog puka. Toliko slobode za nešto i od nečega ljudi nisu znali koristiti ni za sebe ni za društvo. Kod nas je u počecima bilo „in“ deklarirati se kao vjernik i katolik te suradnik Crkve. Budući da je to bila prednost, mnogi su to učinili, i ostali na deklarativnosti. Tako se u Crkvi našlo dosta „prebjega“ koji su je više osiromašili nego ojačali. Umnaža se teološka literatura, ali ona postaje manje zanimljiva. Previše se snage ulaže u materijalnu izgradnju, a nedostatno u duhovnu.

 

Loše naslijeđe. 

Nepovjerenje koje je komunistička vlast širila u društvu ostavilo je negativnih tragova.

I danas će svećenici opravdavati svoje „računovodstvo“ razlozima koji su nekada imali svoju obrazloživost: ne pisati sve dobitke i izdatke, slabo se savjetovati s Ekonomsko-financijskim vijećem, ne voditi „transparentno“ financijske poslove.

Teško se uspostavlja normalno funkcioniranje tzv. koncilskih struktura na razini župe i biskupije. Pokušaj da laičko vijeće zaživi kao organizacija na razini HBK također nije uspio. Priželjkivani katolički pokret, sličan onome nakon 1900., nije se dogodio. Zato ulijeću pojedinci sa svojim seminarima. Vijeća HBK jedva imaju neki utjecaj na djelovanje čelne ustanove.  Ne samo zbog onih „gore“, nego i zbog mišljenja onih „dolje“ koji nemaju ambicije participirati na stvaranju odluka i preuzeti za njih odgovornost. Već će to neki drugi – kažu –  onaj gore, riješiti. Još više se to osjeća na razini biskupije, a još više na razini župe, gdje župnik na vijećima „maši i otpiva“. To je donekle razumljivo jer što se spuštamo niže to je manje crkveno obrazovanih ljudi.

Na razini Crkve u Hrvata premalo smo učinili da medijski dobro pokrijemo prostor. Imamo doduše Hrvatski katolički radio i Religijski program na HTV, svoju agenciju IKA-u, ali smo i dalje bez dnevnika, bez svoje televizije.

Na političkom polju nismo kroz ovo vrijeme odškolovali kadar koji bi našim kršćanski priučenim zastupnicima razjasnio osnovne stvari. Sjećamo se kako su se sabornici mučili s pojmom Tijelovo kada su ga proglašavali neradnim danom. Prije nismo mogli formirati kršćane za političke strukture, pa mislimo da i dalje imamo pravo na taj propust.

 

Praktični poučak

Ako se usporede spomenuta dva vremena, može se reći da za Crkvu svako ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Ipak se može zaključiti kako je važnije da kler bude što bliže narodu, nego da znade jasno formulirati vjerske istine. One mogu biti jako dobro formulirane pa da ljude ne zadrže u Crkvi. Njemačka teologija je danas najjača, ali i pored toga u Njemačkoj mnogi izlaze iz Crkve. Vlasti i politike se mijenjaju, a ostaje narod i onaj koji je s njime. Koliko je propalo političkih sustava koji su nastojali okoristiti se narodom? Crkva je ostala i zbog toga što je uvijek bila uz narod i s njime. Jasno je da bolja navezanost na narod donosi i veće kršćanke plodove, pa makar se Crkva ne prilagodila u suvremenim idejnim kretanjima. Isus nije citirao nijednog ni grčkog ni rimskog mudraca. Radio je s narodom na razini na kojoj je on bio i na način koji je za njega bio najspasonosniji. Nije vjerojatno da ćemo  uspjeti pronaći neku bolju metodu. (Časopis MI)

Zanima nas Tvoje mišljenje!