Mala škola demokršćanstva

ČEMU SLUŽI SLOBODA GOVORA?

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Mnogo se danas kod nas govori o slobodi govora, posebice otkad je ministrica kulture najavila zakon vezano uz tu temu. No, postoje nakaradna shvaćanja glede slobode govora, koja, uglavnom, izriču lijevičari i tzv. antife. Neprijeporno je, da pravo na slobodu govora treba štititi, no, zaboravlja se da pravo na slobodu govora uključuje i nekakvu odgovornost prema drugima, te da to nije jedino i apsolutno ljudsko pravo. Postoje i druga ljudska prava, koja su čak važnija od prava na slobodu govora i stoga ono nije vrhunac svih prava. Sloboda izražavanja ima vitalni značaj u demokratskom društvu i to je svima u interesu, te stoga treba biti poduprta, ali pod uvjetom da nije na štetu drugih također važnih ljudskih prava. Svako pravo, međutim, nosi odgovornost, pogotovo kad oni koji ga ostvaruju imaju mogućnost utjecati na živote drugih ljudi. Pravo razumijevanje slobode govora mora biti uvijek mišljeno s odgovornošću. Stoga se ne može tolerirati svaki govor, što god bi mogao biti, jer se onda vrijednost slobode govora podiže, a time zapravo i toleranciju, na razinu iznad svih ostalih ljudskih vrijednosti, a koja inače nisu ništa manje važna, primjerice, poput ljudskog dostojanstva i ravnopravnosti interesa i poštovanja.

Tolerancija, koja shvaća pravo na slobodu izražavanja kao „carte blanche“, te omogućuje i brani svaki govor i u bilo kojim okolnostima, može se pokazati kontraproduktivnom, jer pomaže procvat antitolerantnih stajališta i pokreta mržnje. Potrebna je, dakle, svijest o opasnosti koju donose riječi i slike, te o potrebi ograničavanja nekih oblika izražavanja, koji su označeni kao mogući poticaj za štetne, diskriminatorne akcije. Riječi, su u velikoj mjeri poticaji za djelovanje. Sloboda govora je vodeće pravilo, te jedno od temelja demokracije, ali istodobno, ona ne znači anarhiju, a samo ostvarivanje prava na slobodno izražavanje ne uključuje i pravo na neopravdano činjenje štete prema drugima i njihovo vrijeđanje. Ispada da ljudi imaju mnoga prava, ali jedno pravo ipak nemaju, a to je pravo da ih drugi ne uvrijede.

Mnogi reagiraju, najčešće lijevo orijentirani radikali, a to je vidljivo i iz žalosnog slučaja „Charlie Hebdo“ te iz Frljićevih predstava, da se predanost slobodi govora (izražavanja) mjeri spremnošću da se je brani čak i onda kad uzrokuje ozbiljnu štetu ili kad vrijeđa najdublje ljudske osjećaje. A najbolja ilustracija za zloporabu slobode govora, te za neprijepornu „bolesnu mržnju“ (!) prema kršćanstvu, jesu karikature, kakve još i dan danas objavljuje francuski „satirički“ časopis „Charlie Hebdo“. Objavljene su mnoge, manje ili više, uvredljive karikature, ali prava patološka mržnja došla je posebice do izražaja kroz nekoliko blasfemičnih karikatura u svezi s Presvetom Euharistijom, Presvetom Bogorodicom i Presvetim Trojstvom. To su bile karikature s kojima je prijeđena svaka granica ukusa, ljudskosti i poštenja. Nije riječ samo o neumjesnim stvarima, već se radi o vrlo smišljenom vrjeđanju vjerskih osjećaja s predumišljajem. A kod nas nešto slično čini i Oliver Frljić svojim redateljskim uradcima, jer su to zapravo izričaji mržnje.

Vrijeđanje je najniži, a sad i najopasniji, oblik slobode govora. Sporne karikature ne predstavljaju nikakvu satiru, ništa ne poručuju i ne izazivaju nikakve „ideje“. Isto vrijedi i za Frljićeve predstave. Sve se to ne čini s namjerom da se nekoga u nešto uvjeri, ili da se nešto izvrgne kritici, već kao svjesno puko vrijeđanje. Tu ne postoji nikakav kontekst. Satira je ili samokritična ili je usmjerena prema osobama, koje imaju moć, bogatstvo ili uživaju povlastice i slično. Publikacijama kao što je „Charlie Hebdo“ ili Frljićevim predstavama svijet ne postaje bogatije mjesto, već se samo stvaraju podjele i povrijeđuju osjećaji mnogih ljudi.

Zanima nas Tvoje mišljenje!