Priče iz života

BOŽIĆNA RETROSPEKTIVA: HODOČAŠĆE HRVATSKIM ASFALTOM

Piše: Šimun Penava

 

Ja nosim Božićno drvo od Trešnjevke do Črnomerca u ulicu Granice da razveselim svog sina od osam mjeseci. Gazim asfalt pod nogama sjećajući se svih Božića, mirisa svijeća, radosti i zadovoljstva što smo svi zajedno.

******

Žena je pripremala kolače, a sin spavao kad sam u predvečerje Badnjaka tisuću devetsto sedamdeset šeste izašao iz oniske kuće u ulici Granice u Zagrebu u Hrvatskoj da u gradu kupim bor. Trešnjevačka tržnica nudila je veliki izbor svježe odrezanog drveća. Uzeo sam visoki, vitki bor, visok dva metra. Zavezali su ga debelim konopcem da bude uži. Platio sam i krenuo.

Tramvaj je bio blizu, ali mi se nije išlo. Idem pješice.

Krenuo sam s borom pod pazuhom s Trešnjevačke tržnice preko Selske do Črnomerca a onda uz potok do ulice Granice. Bio je već gusti mrak, nije bilo hladno. Koračao sam pomalo ozaren u licu, ponekad namještajući grane pod pazuhom. Pa ovom ulicom nisam nikad ni prolazio, pomislih u sebi prolazeći neosvijetljenom ulicom s velikom dugom ogradom.

Zeleno obojana ograda, u dvorištu vojnici i zeleni kamioni. Nešto vojno. Gledajući u asfalt ispred nogu, sjetih se Božića u selu. Raširene ruke Velečasnog kako propovijeda u zanosu na oltaru. «Što nas je to privuklo da upravo ove noći ustanemo i dođemo u crkvu u ovako velikom broju? Tko je taj? Tko ima tu snagu? Kakva je to Svjetlost?…»

Pamtio sam svaku riječ. Mogao sam je izgovoriti u istom onom zanosu. Visoko uzdignute ruke, male električne svjetiljke u boji na velikim borovima, svijeće od debelog žutog voska, mali ministranti, mnoštvo stisnuto u crkvi, lica koja nikad ne dolaze u crkvu, nesigurno poklekivanje, guranje na pričest, zanosno pjevanje iz svih grla…

«Dok su njemački vojnici ukopani u duboke rovove s mržnjom gledali na drugoj strani ukopane francuske vojnike, jedan od vojnika počeo je tiho, tek za sebe, pjevušiti: «Tiha noć, sveta noć…» Dobio je od kuće pismo u kojem mu pišu za Božić, da su pripremili kolače i jelo i drvce, i svi mole da taj rat što prije završi. Sjetio se da sad svi u kući pjevaju, vesele se Rođenju. To njegovo tiho pjevanje čuli su i drugi vojnici i počeli su i oni pjevati i onda su svi počeli glasno, a prihvatila je i druga strana. Netko je zapalio svijeću, izašao iz rova, i s druge je strane došao vojnik i zapalio. Bio je to Božić tisuću devetsto…»

Tako je propovijedao Ivo Burik, župnik tovarnički. A sad je tisuću devetsto sedamdeset šesta godina, ja nosim Božićno drvo od Trešnjevke do Črnomerca u ulicu Granice da razveselim svog sina od osam mjeseci. Gazim asfalt pod nogama sjećajući se svih Božića, pečenog mesa i kobasica, mirisa svijeća, radosti i zadovoljstva što smo svi zajedno. Sjećam se Božića u studentskoj sobi, i žita kojeg sam posijao, i svijeće. Cimer me slikao i čestitao mi. Upravo je spavao kad sam se vratio s polnoćke na Knežiji. Ustao je sav radostan. On je bio pravoslavac. Pričao mi je o Božiću u Crnoj Gori, o izgubljenim obiteljskim stolovima, o raseljavanju.

Čitao mi je u «Pravoslavlju» kako u Rusiji psiholozi i sociolozi izučavaju i čudom se čude slučaju dvoje mladih, oboje aktivni omladinci, unapređivani i odlikovani, roditelji im na najvišim funkcijama, zahtijevali su vjenčanje u Crkvi. Proglasili su ih ludim ili tako nešto sličnim. Mi smo došli do zaključka da su samo mislili svojom glavom i zaželjeli se obiteljske topline, zaželjeli se Božića.

Išao sam više od jedan sat hodočasteći betoniranim zagrebačkim ulicama, pomišljajući na sve hrvatske asfalte, katnice i zbijene zgrade, tražeći toplinu u crnoj tvrdoj smoli, po kojoj gmižu automobili natovareni borovima.

Ja pješice idem otvaram hodočašće od Trešnjevke do Črnomerca noseći bor u svoju kuću od sobe i kuhinje, radujući se toplini ženinog osmjeha i sinovog radosnog gledanja u zapaljene prskalice. Molio sam Raspetog Boga onako nadahnuto zamišljeno za ovaj Božić prvi put s mojim sinom od osam mjeseci da, i on, i sva njegova buduća braća i sestre, pronađu svoje hodočašće ovim hrvatskim asfaltom što i pjevati zna.

Žena je pripremila darove i stavila ih ispod okićenog bora, a sin je pokušavao stajati na nogama da ga slikamo.

I sljedeće godine hodočastit ću s borom svojoj kući i obitelji.

 

Šimun Penava (MI br. 8/76)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!