Priče iz života

MICHAEL D. O’BRIEN: BOŽIĆNI DAR – ISTINITA PRIČA

BOŽIĆNI DAR

 

Priča koja slijedi istinita je. Neka su od imena izmijenjena kako bi se zaštitila privatnost uključenih. Naš prijatelj, otac Brian, umro je prije dvije godine u Austriji, dok je držao duhovne vježbe na temu Božanskog milosrđa.

******

 

Djeca leže na tepihu dnevne sobe, trbuha napunjenih puricom i božićnim kolačem. Naš gost, otac Brian, široko im se smiješi, pali lulu te se uz uzdah smješta na staru stolicu za ljuljanje pokraj peći na drva. Dovoljno mu je upijati obiteljsku atmosferu i slušati zadirkivanje naše djece koje obično slijedi nakon večere.

“Ispričajte nam priču, oče” – uskoro povikaše oni. Ovaj je svećenik, naime, poznat po pričanju priča. Što je još važnije, ima napretek vremena za djecu.

“Kakvu priču?” – upita on.

“Božićnu!”

“Dobro” – kaže on, zadubivši se, dok su mu oči poprimile zamišljen izgled – “mislim da znadem jednu istinitu priču o daru poklonjenom na sam dan Božića pred puno godina. Ali, bolje ne, odveć je neobična.”

Sada je tek pobudio njihovu pozornost. “Da, da, baš tu! Tu!”

“Puna je odraslih“ – promrmlja on – “nacista, rata i takvih stvari.”

“Da, da,” – već pucaju od napetosti.

Njegove oči odlaze u daljinu, a obrva mu se nabora. Polako, polako se ljuljka naprijed-natrag, a soba utihne.

“Ozbiljno vam govorim” – kaže on – “kako je ovo istinita priča. Dijelove sam vidio vlastitim očima. Živio sam s obitelji kojoj se to zbilo.” A onda započe.

U vrijeme nacizma, u njemačkome je gradiću živjela pobožna katolička obitelj po imenu Schmidt. Svakodnevno su pribivali Misi i svake večeri nakon jela molili krunicu te nije prošao dan, a da otac obitelji Karl ne bi iz Svetoga Pisma pročitao psalam. Karl je bio duhovni poglavar obitelji. Bio je blag i ljubazan čovjek, poznat po svome suptilnome smislu za humor i ljubavi prema mladima. Radio je kao nastavnik na srednoj školi te su ga učenici toliko cijenili da su ga mnogi od njih svakoga jutra prije nastave pratili na Misu. Čitao im je papine enciklike protiv nacional-socijalizma te snažno progovarao protiv užasa što su ga provodili smeđekošuljaši. Potom, kada je velika većina građana glasovala za Hitlera, Karl je bio istinski zapanjen. Svojim je učenicima naglasio kako je samo manjina katolika glasovala za novoga vođu. Katoličanstvo je vjera izgrađena na objektivnim istinama, učio ih je te niti jedan katolik ne smije glasovati za neki zli zakon ili zloga vladara, čak i ako se čini kako je riječ o manjim zlima negoli što su to, primjerice, gospodarska ili politička nestabilnost. Nije moguće ugroziti jedan dio vjere, a da se naposljetku sve ne sruši, govorio im je.

Kroz godine koje su uslijedile, kada je nacistička stranka prodrla u sve razine života u zemlji, katolici su se neprestano nalazili pred izazovom plaćanja cijene za ostajanje pri svojim načelima. Karla je mjesni Gestapo upozorio kako će ga, ne prestane li mlade voditi na Misu, unovačiti i poslati na rusku bojišnicu. On je nastavio kao i prije, ali je jedan po jedan njegov učenik stao izostajati s tih ranojutarnjih susreta s Kruhom Života. Neki su se od njih, ne mnogi, pridružili Hitler Jugendu. Ostali su samo željeli izbjeći svaki mogući sukob s Državom. Karla su domalo napustili svi osim njegove vlastite djece adolescentske dobi, koja su ga odlučila svakodnevno pratiti na Misu i nakon što je rat već bio započeo.

U tome je mjestu živio jedan čuveni dominikanac poznat po svome žaru i odvažnosti. Godinama je neumorno propovijedao protiv nacističke ideologije, ali ga je puk toliko volio da je Gestapo oklijevao uhititi ga. Kada je naposljetku uhićen i obješen, dominikanski je red zatražio njegovo tijelo te mu ga je Gestapo nevoljko predao. Svećenikovo je tijelo bilo prekriveno ožiljcima stravičnih mučenja. Red je upozoren kako pogreb i pokop moraju biti privatna stvar. Izvješena su javna upozorenja prema kojima će svatko izvan Reda tko se pojavi na pogrebu biti odveden na ispitivanje. Karl Schmidt bio je poznat kao blizak prijatelj preminuloga fratra. Osobno su ga upozorili kako će ga uhititi pojavi li se na pogrebu; ako bude imao sreće, proći će olako novačenjem u vojsku i slanjem na rusku bojišnicu.

Je li uopće potrebno kazati kako je Karl prisustvovao pogrebnoj Misi? Idućega je jutra uhićen te su ga unovačili u njemačku pješadiju. Rekli su mu da će, ako odbije poći na rusku bojišnicu, čitavu njegovu obitelj, zajedno s njime, poslati u koncentracijski logor. Pošao je u Rusiju gdje ga je nedugo zatim zarobila sovjetska vojska. U njihovim je koncentracijskim logorima boravio dugih sedam godina, radeći poput roba. Ondje je bio izložen neprestanoj političkoj indoktrinaciji. Kada je rat okončan, očekivao je kako će ga pustiti, no Rusija je bila izgubila toliko ljudi da je trpjela od nestašice radne snage. Njemci su “pozvani” ostati kao sovjetski građani, pod uvjetom pristupanja komunističkoj partiji. Karl je to odbio. Politički indoktrinanti pokušali su uvjeriti zarobljenike kako njihove obitelji u Njemačkoj više ne mare za njih. Svake su subote po nalogu morali pisati pismo kući. Kroz svih tih sedam godina, nisu bili primili niti jedan odgovor.

Neki od ljudi koji su bili zatočeni zajedno s Karlom postali su komunisti i ostali u zemlji. Ostali, poput Karla, odbili su to i ostali zarobljenici. Držala ga je vjera, osobito duboko uvjerenje kako će Bog tragediju što je zadesila njegovu obitelj izvesti na neko veliko dobro. Svoj je život na poseban način povjerio zagovoru Marije, Majke Božje. Bibliju su mu bili zaplijenili i nije bilo svećenika koji bi držao Misu, ali je svakodnevno molio krunicu. I druge je učio neka mole, uzdaju se te odolijevaju napasti prepuštanja očaju. Početkom ’50-tih, zajedno s drugim zarobljenicima, razmijenjen je za skupinu Rusa zarobljenih na Zapadu te su se odjednom našli kao čudom oslobođeni. Vratili su se svojim kućama i kasnije osnovali udrugu bivših zatočenika. Dok su kroz godine što su uslijedile razmjenjivali iskustva, otkrili su kako nitko od njihovih obitelji nije primio niti jedno jedino pismo za vrijeme dok su bili na otočju Gulag. Navodna je “korespondencija”, naime, bila smišljena varka onih koji su im pokušavali isprati mozak.

Postojao je, međutim, jedan izuzetak. Karlova obitelj nije primila niti jedno od pedeset i dva pisma što joj je on bio uputio. No, četiri puta godišnje, na njihovu bi adresu stizalo pismo od Karla. Žig se redovito poklapao s nekim velikim Gospinim blagdanom. Kroz sve te godine, četiri puta godišnje, Gospa bi se pobrinula da Karlova obitelj znade kako se on nalazi pod Njenom zaštitom.

Zadnjih godina rata, dok je Karl još bio u Rusiji, njegovi su sinovi primili obavijest kako će i sami biti unovačeni u njemačku vojsku. Skrivali su se gdje god su znali. Najmlađi, petnaestogodišnji Josip, pobjegao je u močvaru te ondje proveo dva dana uronjen do pasa u vodu, kako bi izbjegao uhićenje. Kada se potajice vratio u grad, otkrio je kako je pun kanadskih vojnika te kako se njemačka vojska povlači prema Berlinu. Kada se vratio kući, pronašao je majku u suzama, a obiteljsku imovinu u ruinama.

“Gestapo?” – upitao je.

“Ne, kanadski vojnici” – tjeskobno je odgovorila njegova majka -“Budući da nisu našli niti vas niti oca, pomislili su kako ste svi u njemačkoj vojsci ili pak SS-u. Sve su polomili, neprestano nas pritom nazivajući nacistima.”

Bila je to zaista najokrutnija moguća ironija za obitelj Schmidt.

“Zašto su to učinili, Josipe? Puno su toga uzeli, čak i očev fotoaparat.”

Obitelj je bila slomljena poradi toga gubitka. Fotoaparat je bio Karlova omiljena svojina. Ako je imao koju slabost, onda je to bilo skupljanje takvih malih, ali vješto izrađenih uređaja. To nije bio običan fotoaparat, već pokusni uzorak s dva otvora i brojnim lećama koje su istovremeno izlagale film iz različitih kutova. Kada je film razvijen, fotografiju se moglo staviti u poseban uložak u kojemu je na čudesan način poprimila odlike trodimenzionalne slike. Taj je izum u to vrijeme bio razmjerno nepoznat te je izrađeno svega nekoliko primjeraka. Vojnik koji je uzeo fotoaparat nije bio svjestan njegovih posebnih mogućnosti te je stoga zaboravio ponijeti uložak za gledanje.

Ovdje se otac Brian zaustavio s pričom, kako bi ponovno zapalio lulu i sabrao misli.

“Oče” – upita jedno od pronicljivije djece – “je li to jedna od Vaših istinitih priča ili se pak zapravo nikada nije dogodila? Znate, zamisao može biti istinita, ali …”

  1. Brian se nasmiješi. Uhvatili su ga prije no što se poslužio jednim od svojih omiljenih književnih sredstava. No, ovoga puta nije bio kriv. Lice mu se ponovno uozbilji, a djeca utonuše u tišinu.

“Ne, ovo je istinita priča. Josef Schmidt je moj prijatelj. Bili smo zajedno u bogosloviji. Živio sam s njegovim ocem i majkom dok sam studirao u Njemačkoj ‘60-tih. Vidio sam pisma iz Rusije, pročitao datume i provjerio ih. Sve su to redom bili veliki Gospini blagdani. A za ostatak priče mogu jamčiti, jer sam ga pratio vlastitim očima.”

Prije kratkog vremena o. Josip Schmidt posjetio je o. Briana na jednom čuvenom kanadskom sveučilištu. O. Brian, koji je doktor teologije, predaje ondje. U hodniku fakulteta pridružio im se jedan čuveni teolog. O. Brian je teško prihvaćao teorije toga čovjeka te su se njih dvojica često raspravljala. Otac Brian ga je smatrao tjeskobnom dušom. Pazio je da samoj osobi iskaže poštovanje, ali je zato bio nemilosrdan kada je bila riječ o njegovim idejama. Radi svega toga, taj čuveni teolog i nije odveć volio o. Briana.

No, svejedno su započeli razgovor odmah nakon što je o. Brian predstavio o. Josipa.

“Vidim da ste Nijemac” – reče teolog – “Pametan ste vi narod. Moram Vam pokazati jedan čudesan izum što sam ga dobio kada sam nakon rata posjetio Njemačku.”

Brzo se uputio ka svome uredu i pet minuta kasnije vratio s osmjehom, noseći impozantan predmet od stakla i nehrđajućeg čelika s gumbićima i pucetima. S ponosom im ga je pokazao.

  1. Josip promatrao ga je bez riječi. Profesor je zanosno opisivao njegovu mehaniku i optiku.

“Odakle Vam to?” – upita o. Josip.

“Ah … za vrijeme rata bio sam s kanadskom vojskom kada smo pošli za Njemačku. Ondje sam boravio kod jedne obitelji. Poprilično smo se zbližili pa su mi ovo darovali na odlasku.”

Dok je Josip u rukama neprestano okretao fotoaparat, upitao je za ime grada u kojem ga je dobio. Profesor mu odgovori. Bio je to rodni grad o. Josipa.

“Šteta je, međutim” – reče teolog – “što je ovo 3D fotoaparat te pretpostavljam kako su mi zaboravili dati ono što još uz njega ide.”

Kasnije, dok su bili nasamo, o. Josip spomenuo je o. Brianu kako je njegov otac jednom posjedovao takav fotoaparat .

“To je poprilična podudarnost” – reče o. Brian.

“Mislim da uopće nije riječ o podudarnosti. Smatram kako je to Božje djelo. To je fotoaparat moga oca. Na dnu se nalazi sićušna mjedena pločica s njegovim ugraviranim inicijalima: K.S.”

“Što ćeš sada? Možda bismo trebali smjesta poći i otvoreno se suočiti s njime!”

“Ne, pričekajmo malo i pomolimo se na tu nakanu. Pitam se što bi učinio moj otac? Moram mu pisati. A postoji još jedno pitanje … Što bi Krist učinio u takvoj situaciji?”

Javiše se i djeca. Zaustavljaju o. Briana svojim prosvjedima i pitanjima. Smatraju kako zli ljudi, a osobito ako su k tome još i oholi, trebaju dobiti što ih ide. Zahtijevaju pravdu! Žele vidjeti teologa kažnjena za krađu i laži. Žele ga vidjeti posramljena! Otac Brian se nasmiješi. Postigao je kod djece upravo ono što je htio. Nastavlja priču:

Nekoliko mjeseci kasnije, dvojica su se svećenika ponovno sastala. Bio je Badnjak te je o. Josip upravo bio stigao u predvorje fakulteta kako bi se ondje susreo s o. Brianom. Njih su dvojica, naime, trebala slaviti Misu u obližnjemu samostanu klauzurnih sestara. Te su redovnice živjele u straćari u dijelu grada koji se pretvorio u jednako takvo naselje. Njihova je zajednica bila malena, siromašna, te se sastojala uglavnom od starijih redovnica. Svakoga bi dana satima molile. Hranile su siromašne. Nisu bile obrazovane poput većine ljudi u svijetu u kojem se kretao o. Brian, uključujući i njega sama. No, imale su upravo nevjerojatan dar mudrosti, što je uistinu bilo začudno, jer je većina njih bila razmjerno slabo obrazovana. Niti jedna nije posjedovala sveučilišnu diplomu. No, bile su vrlo radosne i znale su slušati, iako nisu bile vične nikakvim terapijama niti psihologiji. Imale su upravo začuđujuće učinkovitu vlastitu psihologiju i terapiju. Ako biste im nešto ispričali, one bi se pomolile na tu nakanu. Stvari bi se obično mijenjale nakon što bi ih se zamolilo neka o tome “kažu koju riječ” Gospodinu. Dvojica su ih svećenika silno poštovala. Životi tih žena bili su prava gozba pripravljena za svakoga tko je poželio doći i pridružiti im se u slavljenju. No, u to je vrijeme bilo malo onih koji bi se na to odlučivali.

  1. Brian nije vidio o. Josipa dugo vremena i upitao ga je li što poduzeo u svezi onoga teologa i ukradena fotoaparata.

“Poduzeo sam ono što je uistinu bitno” – odgovorio je – “pisao sam ocu, a potom razgovarao sa sestrama. One profesora prilično dobro poznaju po čuvenju. Žarko se mole za njega. Već godinama mole za njegovo obraćenje…”

Upravo je u tome trenutku čuveni teolog ušao u predvorje te, mahnuvši rukom, povikao: “Čestit Božić.”

  1. Josip ga na to upita: “Imate li trenutak vremena, profesore?”

Profesor pogleda na sat i namršti se: “Samo minutu, oče, na putu sam ka fakultetskoj zabavi. Već kasnim. Hajdete sa mnom, počastit ću Vas viskijem! Bog znade da bi mi piće dobro došlo! Cijeli tjedan neprestance putujem amo-tamo radi stanja na odsjeku.”

Dvojica svećenika sućutno kimnuše glavom.

“Ne, hvala Vam, moramo poći” – promuca o. Josip – “ali imam nešto…”

Svećenikova ruka zadrhta dok je u profesorovu ruku spuštao maleni paketić.

“Ovo je za Vas“ – reče blago – “Čovjek koji Vam je dao ovaj fotoaparat poručuje Vam neka Vas Bog blagoslovi. Kaže kako Vam je zaboravio dati i pripadajući uložak za gledanje.” Na to se o. Josip naklonio i otišao bez riječi, ostavivši profesora neka odmota dar.

Tu je o. Brian završio priču, ostavivši djecu neka razmišljaju o njenome značenju.

Zanima nas Tvoje mišljenje!