NAŠI RAZGOVORI

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: BOŽIĆ KROZ PITANJA I ODGOVORE

Kad se spomene riječ Božić koja je prva misao koja vam kao teologu i franjevcu dođe na pamet. Drugim riječima što je za vas Božić?

                Uvijek se može reći i ponoviti: O Božiću nikad dosta. Odveć je važno naglašavati značenje i smisao Božića u svijesti kršćana ali cjelokupnog čovječanstva. I vjernika i nevjernika. Na spomen Božića svakome od nas srce zaigra, vraćamo se u nepomućeno djetinjstvo, za mene onodobno jednostavno, siromašno, u sebi ipak nezaboravno. Drage uspomene, mile osobe, obiteljsko ozračje, polnoćka, mali darovi, Božićna pjesma, badnjaci, zajednički objedi, radovanje, nešto što je u sebi neponovljivo, čega danas uvelike nema. Sve one dražesti i djetinje radosti. To bijaše svetkovina nad svetkovinama, blagdan par excellence. Drugi  blagdani mogu biti liturgijski važniji, izražajniji, ali Božić se duboko usjekao u srce i biće kršćanstva, pa sada i svijeta, makar u iskrivljenu očištu. Božić je jednostavno pojam za svetkovinu i svetkovanje.

Božić je svođenja svega čovjekova i zemaljskoga na prave mjere. Prava čovjekova mjera jest poniznost i poklon pred Tajnom. Sve je tajna, čovjek je obavijen tajnom, uronjen u tajnu, i pred tajnom vrijedi samo jedno: Pokloniti se. Nemoguće je tajnu razotkriti. U tom slučaju je silujemo. Bog u liku čovjeka, u obličju djeteta, to je prava čovjekova mjera. Za velike crkvene oce utjelovljenje Božjega Sina bijaše veće čudo od čuda stvaranja svemira. Tajna nad tajnama: Kako se Bog mogao zatvoriti u ono ljudsko obličje, u osobi Isusa iz Nazareta? To je do danas skandalon kršćanskog vjerovanja. To bijaše prijeporno od samih početaka, sve do velikih sabora, od Nicejskog do Kalcedonskog. Da to ne bijaše neprotumačiva zagonetka, ne bi biskupi i teolozi bili u prijeporu, ne bi ni danas zapadni egzegete i teolozi zapadali u svojevrsni arijanizam koji priznaje Isusu velike zasluge, ali za većinu njih on nije Bog. Zanimljivo bijaše ovih dana iščitavati razgovor sa švicarsko-njemačkim teologom Hansom Küngom. Na zadnji upit Tko je i što za njega Isus Krist, nije jednoznačno odgovorio da je on Bog i čovjek. Ni njegove mnogobrojne knjige ne govore jednoznačno o Isusu kao Bogu. Ponuđeni odgovor može primijeniti i jedan Kinez na Konfucija ili LaoTsea ili pak jedan budist na Budu, ili pak sljedbenici jednoga Sai Babe na toga suvremenog gurua. Ako se u Isusu nije objavio Bog, ako on nije Bog i čovjek, onda pada kršćanstvo.

Božić je svođenje svega na mjeru djeteta, malenosti, poniznosti. Bog postaje dijete, a mi znamo kako se djetetu može pristupiti. Nikada iz visine, inače se dijete prepadne. Čovjek se moga sagnuti, čovjek mora na oba koljena, kleknuti pred njim, da bi ga prihvatio, obujmio, čovjek se mora spustiti na razinu i nizinu malenoga. I samo ga tako dijete može zapaziti, samo tako on može pogledati djetetu u oči. Tako je i s nama pred Isusom Kristom. Spustiti se sa svojih umišljenih visina, prignuti koljena, pokloniti se – kako to učiniše pastiri, kraljevi, kako to učini sv. Franjo, nenadmašivi nasljedovatelj Isusa Krista – Boga i čovjeka. To što mi – i nesvjesno činimo pred svakim djetetom u činu sagibanja, spuštanja, pa čak i smiješnih kretnji kojima želimo privući djetetovu pozornost – traži Bog od nas pred Isusom Kristom. Da se na ime Isusovo pokloni svako koljeno… Tek tad će zavladati mir u svijetu.

Bog postaje dijete da se od djeteta učimo. Dijete ne gleda na sat, za njega je vrijeme vječnost, vječnost u vremenu. Djetetov život protječe u iščekivanju, čekanju, ono je usmjereno na ljude, osobe, ne stvari. Nebo dijete doživljava u trenutku kad ga majka zagrli, poljubi, nahrani. Dakle, u jedinstvu s ljubljenom osobom. To nam želi i Isus poručiti na Božić. Sve je djetetovo usmjereno na ti, osobu, na radost i sreću što mu donose drage osobe. U dolasku ljubljene osobe za dijete počinje nebo na zemlji.

 

 Što se je željelo u hrvatskom jeziku izraziti riječju Božić?

Hrvatska riječ Božić jest umanjenica, hipokoristik od imena Bog. Značila bi majušni, maleni Bog. Moglo bi se reći da se već time daje Isusu ime. Isus je osmoga dana kao Židov obrezan i dano mu je ime kojim ga je imenovao anđeo. Međutim, našim slavenskim imenom kao da se htjela izraziti bliskost, pristupačnost, ljudskost, čovjekoljubivost našega Boga. Dijete, djetić, Bog, Božić je tu da nas privuče, privije k sebi, odnosno da ga mi privinemo k sebi. Već tu imamo ono što će kasnije Isus tražiti od svojih, da budu maleni, kao djeca, i već od samoga navještaja i rođenja iz maloga Boga – Božića struje sve one božanske kreposti koje je Isus za života pokazivao prema ljudima s kojima se susretao. Božić je jednostavno poruka – naš je Bog s nama, on je Emanuel. I to moraju kršćani svjedočiti pred svijetom. Bog nije daleki, kozmički, svemirski, na nebesima, nego je on životni suputnik. I nikako ne, nedajbože, ovaj uvezeni ‘Djed Božićnjak’.

 

                Kako otajstvo Isusova rođenja prikazuju evanđelja?

Evanđelisti Marko i Ivan nemaju opise  Isusova rođenja. Marko započinje jednostavno riječju Početak Evanđelja Isusa Krista – ili o Isusu Kristu, dok Ivan sažimlje sve u pojam Logosa, Riječi. Riječ kao “početak”, “počelo”, “princip”, ishodište svega. Sve se Božje riječi stapaju u jednu Riječ, Isusa Krista, riječ postalu čovjekom, koja je među nama podjenula svoj šator (danas bismo rekli kampirala, na palestinskom camping-u). Ta je Riječ u sebi sve. Bog, Čovjek, Smisao, sve ono što pripisuje sebi Isus u Ivanovu evanđelju. Matej na početku Evanđelja opisuje Josipove dvoumice spram Marije koja je “trudna po Duhu Svetom”, ne opisuje rođenje Isusovo, ali donosi pohod hodočasnika s Istoka koji su došli pokloniti se novorođenom židovskom Kralju. Potom izvješćuje o bijegu u Egipat te boravku u emigraciji dok “Herod nije skončao”. Tek Luka evanđelist podrobno opisuje rođenje Pretečino, a pogotovo Isusovo. On je evanđelist Isusova rođenja i djetinjstva. Luka je u izvještajima vjerodostojan jer je sam, prema vlastitim riječima, veoma pomno “istraživao sve izvore” i složio sve kako je najbolje znao i mogao, po savjesti. Prema predaji izvor mu bijaše sama Blažena Djevica Marija. Luka – liječnik, slikar, pisac, helenistički obrazovani poganin, potonji Pavlov pratilac. Luki zahvaljujemo gotovo sve što je vezano uz naš današnji Božić, njegovo vanjsko uprizorenje.

 

 U apokrifnim spisima i raznim legendama puno je više detalja oko Isusova rođenja. Otkuda ta potreba?

Treba nam biti jedno jasno: Povijest Crkve – od samih početaka – nije protjecala pravocrtno, bez nutarnjih i vanjskih ugroza. Dobro je poznavati okolje u komu je nastalo kršćanstvo: Helenizam, mnoštvo raznih religijskih običaja, misterijskih kultova, grčkih, maloazijskih, azijskih, utjecaj Istoka, Egipta, utjecaj filozofija, utjecaj tzv. gnoze. Crkva se morala održati, sačuvati pravovjernost, i zato je trebala nutarnje jedinstvo glede kanona svetopisamskih knjiga. Točno odrediti koje su knjige nadahnute, u kojima je Božji Duh na djelu, u kojima nije. Nije to protjecalo bezbolno, bijaše to mukotrpan stoljetni proces. Zato je trebalo snažnu crkvenu tradiciju – predaju – koja je starija od pisanih djela, a potom i crkvenu službu – apostoli, nasljednici biskupi, prezbiteri, đakoni, koji su odgovorni za Crkvu i Božje djelo u svijetu. Budući da kanonska evanđelja vrlo suzdržano pišu o Isusovu rođenju i djetinjstvu, nastala je potreba da se ispuni ta biografska praznina pa su u drugom stoljeću poput gljiva iza kiše nastali mnogi tzv. apokrifni spisi, koji su prepuni nevjerojatnih zgoda i zgodica iz Isusova najranijeg djetinjstva, legendarnih, pa čak i fantastičnih događaja. Crkva je u brizi za čistoću nauka sve te spise stavila na stranu. Mogu biti lijepa poučna literatura, ali su većinom protkana gnostičkim, lineheretičkim – niječući naime u Isusu Boga i čovjeka – ili misterijskim natruhama i elementima. Kad pogledamo današnju zbirku novozavjetnih spisa, možemo reći da je Crkva imala dobar ukus kad je stavila u popis svetih knjiga najstarije i najpouzdanije te najvjerodostojnije spise. I današnji popis svetih knjiga jest vidljivi znak jedinstva Crkve. Gotovo sve kršćanske denominacije imaju jedinstven popis knjiga Novoga zavjeta. Mnogo toga apokrifnoga unišlo je i u Kuran, jer su razne legende u vrijeme njegova pisanja još uvijek živo kružile ondašnjim Arapskim poluotokom, među raznim kršćanskim heretičkim zajednicama koje su se odcijepile od matice i glave.

 

Kada se je počela slaviti svetkovina Božića na kršćanskom Istoku a kada na Zapadu?

               Svetkovina je Božića vremenski najmlađa kršćanska svetkovina. Slavi se od četvrtog stoljeća. U prvo se vrijeme slavila 6. siječnja, na današnju svetkovinu Bogojavljenja. U samim kršćanskim početcima slavila se različito, 20. travnja ili 20. svibnja, negdje i 18. studenog.

U poganskom Rimu slavila se 25. prosinca svetkovina rođenja tzv. Sol Invictus – Nepobjedivog Sunca ili kult boga Mitre. Rimski su legionari donijeli taj kult s Istoka. Još je car Konstantin god. 323. dao tiskati kovanice s likom Nepobjedivog Sunca. Posljednji car koji je to činio bio je Julijan Otpadnik. Sve je odvijalo u vrijeme zimskog suncostaja ili suncovrata, zimske obratnice. Crkva je namjesto Nepobjedivog Sunca istaknula Isusa kao Svjetlo svijeta, kao novo Sunce koje pobjeđuje i uklanja s pozornice poganska božanstva. Sredinom četvrtog stoljeća, točnije god. 346., slavi se prvi put Božić u Rimu 25. prosinca. Krajem toga stoljeća sveti Ivan Krizostom u Carigradu kalendarski utvrđuje svetkovanje Božića 25. prosinca. Na Zapadu se slavi Božić kao svetkovina Kristova rođenja, a na Istoku – prema julijanskom kalendaru – slavi se očitovanje, objava, epiphaneia – Bogojavljenje. Vremenom imamo od jedne svetkovine danas u kalendaru dvije, jednu koja slavi blagdan rođenja, 25. prosinca, i drugu što se slavi 6. siječnja, Bogojavljenje, a u sebi su usko povezane.

U ovom je surječju važno napomenuti također i duhovno ozračje koje je vladalo u to doba u Rimskom Carstvu. Svijet u kome se počeo slaviti Božić nalik je u mnogome našemu današnjem. Bijaše to svijet u kome sumrak bogova i božanstava nije bila samo krilatica, nego gola zbilja. Stari grčki i rimski bogovi su najednom postali nestvarni, nije ih više bilo. Ne bijaše više moguće u njih vjerovati. Bogovi su im kroz stoljeća podarivali smisao i oslonac. Čovjek ne može opstojati bez smisla, smisao mu treba kao svakodnevni kruh. Nakon što su se utrnule stare zvijezde, išlo se u potragu za novim svjetlima. Mitrin kult ili kult Nepobjedivog Sunca bijaše nešto kao nadomjestak za te iščezle bogove. Sunce se obnavlja, svjetlo i nada za čovječanstvo su neuništivi, čovjek nije osuđen na propast. Nepobjedivo Sunce tjera onaj praiskonski strah iz čovjeka da ne će potonuti u mraku, tami.

Doskora su kršćani reklamirali za sebe i Isusa Krista taj datum. Rođendan Isusa Krista jest dan kad je došlo pravo svjetlo na svijet. Taj dan slavimo Boga koji je izvor svjetla, slavimo Isusa Krista kao Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.

 

               Uz Božić vezani su i mnogi običaji vrlo dragi svim narodima. Možete li pobliže navesti neke običaje koji su zajednički svim kršćanima?

Već sam rekao da je Božić nešto institucija koja je zahvatila cijeli svijet. Danas je uobičajeno – barem u katoličkim predjelima – uprizoriti Božićne jaslice. U tome se umjetnici i obrtnici natječu, tko će vjerodostojnije prikazati prvi Božić u Betlehemu. Potom imamo praksu Božićnog drveta. Ono je znamen zelenila i u zimsko doba. To božićno drvce može simbolizirati i ono Drvo života s početka ali i s kraja Biblije. Zatim ćemo posvuda susresti svijeće koje su na svoj način znamen svjetla i Isusa Krista, te zvijezdu koja pokazuje put prema Isusu.

 

Božić u hrvatskom narodu. Što je ono što slavljenje Božića u Hrvata razlikuje od slavlja u drugim narodima?

               Imamo uz jaslice, kićenje bora, unošenje slame, sijanje pšenice, paljenje triju svijeća, poizbor jela, unošenje badnjaka na Badnji dan. Sve krije u sebi simboliku. Neki su elementi predkršćanski, neki su izričito vezani uz Isusovo rođenje. Smisao je naglasiti neuništivost života, zahvala za darove svjetla i vatre – badnjak, panj koji danima gori i grije -, zatim zahvala za ljetinu, kićenje zelenim granama, bršljanom. Slama je jamstvo dobra uroda u polju i vrtu, a obilan stol te blagovanje uz nazdravice smjeraju prema dobrobiti i zdravlju u obitelji. Čestitanje, hod iz kuće u kuću, potom blagoslov vina na Ivandan, šibanje dječice na Mladence, blagoslov kuća. Sve je nabijeno nutarnjom simbolikom i dubokom kršćanskom porukom. Božić je, dakle, trajanje, događanje, a ne samo svetkovina jednoga dana. Proteže se u duhu od svete Kate (25.11.) do Svijećnice i sv. Blaža (3.2.), do obreda grličanja.

 

               Danas je Božić veoma komercijaliziran, tj. prilagođen potrošačkom društvu. Kako se oduprijeti toj napasti, ili kako ozračje pročistiti i iskoristiti u dobre svrhe.

Neki je dan Sveti Otac naše potrošačko društvo optužio za posvemašnje komercijalno onečišćenje te gušenje smisla Božića. Božić bi trebao biti vrijeme sabranosti i jednostavnosti, nutarnje radosti i radovanja, svetoga nemira koji dolazi iz srca, a ne vanjskoga veselja i nervozna kupovanja u pomanjkanju ideja za pravo darivanje.

Jasno, od 18. stoljeća Božić je najvažniji građanski blagdan na Zapadu, vrijeme kad se obitelj okuplja, kad se prijatelji i rodbina obdaruju. Vrijeme je to komercijalizacije i sekularizacije, vrijeme kad se u godini najviše proda, kad današnji zapadni čovjek u prosjeku – prema zemljama – potroši između 500 do 1000 € po osobi. U vremenu teleteksta, kad se ljudi hrane samo najnužnijim obavijestima, i Božić je doživio svoju kraticu u obliku Xmas (=engl. Christmas). Sa sjevera smo uvezli saonice i jelene, iz Amerike Santa Klaus ili nekakva Djeda Božićnjaka, što je nadomjestak za sv. Nikolu (6.12.), zaštitnika djece koji dijeli svoje darove.To crveno-bijelo izdanje s bradom pojavilo se dvadesetih godina protekloga stoljeća u Americi a onda ga promovirala Coca Cola u svoje svrhe. Sve se ‘garnira’, začinja popratnim pjesmama koje onda ulaze u dječju svijest i podsvijest. U biti je to odvraćanje od bitne poruke Božića kao blagdana Boga među ljudima, sabranosti i mira

.

               Običaj postavljanja jaslica potječe od sv. Franje. Kako je nastao taj običaj i koja bi trebala biti poruka jaslica?

               Nepobitna je činjenica da je Franjo do zadnje žilice svoga bića bio zahvaćen Kristom. Krist je jednostavno fizički unišao u njegov život, on se s Kristom do kraja poistovjetio. Sve njegovo bijaše odraz Isusova lika i osobe. Franjo je do kraja bio zahvaćen tajnom Božjeg utjelovljenja – od začeća, rođenja pa do križa i proslave. Zato je i bio obilježen Kristovim ranama hoteći na sebi iskusiti sve one fizičke patnje i boli koje je Krist sam proživljavao. Njegov životopisac Toma Čelanski piše kako je Franjo “rođenje djeteta Isusa slavio s neizrecivom radošću, više nego li druge svetkovine. Nazivao je Božić svetkovinom nad svetkovinama, jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi…” “Htio je da bogataši toga dana do sita nahrane siromahe i gladne, a volovima i magarcima da se dade više nego obično krme i sijena”. God. 1223. upriličio je u Grecciu prve jaslice. Životopisac bilježi: “Kad je Franjo vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac… Svetac Božji stoji pred jaslama, od silna ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću”. Takvi bijahu Franjini Božići. Nešto od toga i danas se ćuti po našim crkvama i kućama.

Poruku jaslica osim već kazanog možemo iščitati i iz proroka Izaije: “Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – a Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (1,3). Domaće su životinje prepoznale u Isusu svog Gospodara, dok Izrael koji simbolizira čovječanstvo ne prepoznaje svog Boga u malenosti i na slami. Jaslice su dio pučke tradicije i pobožnosti koja do današnjeg dana imaju svoje značenje u evangelizaciji.

Nastavljajući tu predivnu, duboko ukorijenjenu tradiciju – postavljanja jaslica u crkve, kapelice, domove, obitelji – sve to može na djelatan način uprizoriti i posredovati najmanjima, ali i odraslima poruku naše vjere. Jaslice su tajna Božjega čovjekoljublja, siromaštva, jednostavnosti. On koji je bio bogat, zbog nas postade siromašan, da bi nas obogatio svojim bogatstvom, reći će kasnije Pavao (2 Kor 8,9). Njegovo siromaštvo obogaćuje samo one koji to siromaštvo prihvaćaju, koji zbiljnost pretaču u svoj život. To je poruka i za ovo, 21. stoljeće.

 

                Poruka Božića za današnjeg čovjeka

               Obično kažemo kako su stari narodi bili primitivni, bili u strahu za Sunce, svjetlo, slavili nepobjedivo sunce, znamo kako su npr. Azteci prinosili svojim božanstvima desetke tisuća ljudskih žrtava kako bi ljudskim životima i krvlju ‘hranili’ svoja božanstva, napose ono Sunca, da ne prestane davati svoju energiju i život Zemlji. Ako je ikoji naraštaj većma u strahu za svoju budućnost, onda je to ovaj naš. Strah je postao nešto kao temeljna egzistencijalna protežnica suvremenog čovjeka. Taj se čovjek zakopava u sadašnjost, zatvara oči pred sutrašnjosti, budućnosti, u strahu za sve ono što mu donosi, čime prijeti. Ne bojimo se da će Sunce prestati sjati, astrofizičari izračunavaju točno vrijeme kad će se ono jednom utrnuti, ali se bojimo mraka što ga ljudi oko sebe šire. Nije li nam proteklih desetljeće i pol dovoljno zorno prikazalo tamu Pakla u svim njezinim protegama? Ne obuzima li nas strah kako Dobro sve manje uspijeva u svijetu, kako se gubi Smisao, Pravednost, Ljubav, kako u svijetu vlada biološki ali i sociološki darvinizam, zakon jačega i lakata?! Vlada novac, atomska bomba, terorizam, cinizam moćnika koji nam se u lice cere. Nemoćni smo, vičemo u prazno, u noć, u gluhe telefone. Upravo u takvim prilikama ovo Dijete – mali Bog – Božić, podignut za Znak narodima, jest jamstvo kako na kraju zadnju riječ ima Bog u ljudskoj povijesti. On je Ljubav, Istina, Smisao. Rođendan je to Nepobjedivog Sunca s visine, koje odgoni egzistencijalni strah u svakome od nas. Jednom zauvijek dogodio se kozmički suncostaj, zimska obratnica, suncovrat, upravo u Betlehemu i otada svi idemo i rastemo te sazrijevamo prema mjeri Jednoga koji je mjera svakog čovjeka, jer je on u svojoj osobi Bog i Čovjek.

 

Dr. fra Tomislav Pervan

Zanima nas Tvoje mišljenje!