Aktualno

EUROPA – KAKO DALJE?

Što predstavlja pojam Europe? Je li Europa isključivo geografski pojam koji označava jedan od sedam kontinenata? Što čini prosječnog čovjeka Europljaninom, mjesto gdje živi ili skup vrijednosti koje baštini?

 

Piše: Filip Barišić

 

Mnogi su se znanstvenici bavili ovim općenitim pitanjima, pa i podosta detaljnijima kako bi pokušali objasniti europski identitet, Europu kao kontinent, kao zajednicu naroda, europsku kulturu, europsku povijesnu baštinu itd. Zauzimajući perspektive filozofa, teologa, politologa, ekonomista i drugih, posvjedočili su činjenicu da se radi o iznimno kompleksnim temama, praktički neiscrpnima za bilo koju granu znanosti. Upravo je to znak da se problematici što je predstavlja Europa mora pristupiti na multidisciplinaran način s velikim uvažavanjem znanstvenih rezultata onih grana znanosti i znanstvenih disciplina koje u pojedinim slučajevima mogu narušiti vjerodostojnost vlastitih uvriježenih pretpostavki i stavova o tome što Europa jest i kojim se smjerom treba kretati u budućnosti.

Vlastiti pogled na postanak Europe te na njezine sadašnje i buduće temelje nudi Joseph Ratzinger (papa emeritus Benedikt XVI.) u svojoj knjizi „Europa: njezini sadašnji i budući temelji“. Knjiga je nastala na temelju niza predavanja i govora koje je održao na temu Europe. Dok se u prvom dijelu knjige posvećuje više pitanjima što jest, što može i što mora biti Europa, u drugom dijelu knjige ukazuje na probleme s kojima se susreće ista te predlaže smjernice ispravnog političkog djelovanja. Ratzinger Europu sagledava kao zemljopisni, kulturalni i i povijesni pojam te svaki od tih pojmova pomno razrađuje. Ono što se da iščitati iz procesa širenja granica Europe, što prema istoku, što prema zapadu, jesu zajednički temelji postanka na kojima današnja Europa može graditi suvremenu konstruktivnu povijest zajedno s ostatkom svijeta, a posebice s Amerikom i Rusijom koje su između ostaloga nastale kao kulturalne sljednice prvotnog kontinenta. Također, analizirajući situaciju u Europi nakon Francuske revolucije, Ratzinger oštroumno zaključuje sljedeće: „Prvi put u povijesti nastaje čisto svjetovna država koja napušta i ostavlja postrance božansko jamstvo i božansko utemeljenje političkoga elementa držeći ih dijelom mitološke slike svijeta, a samoga Boga proglašava privatnom stvari koja nije dio javnoga života i općega oblikovanja htijenja. Javni život sada se promatra samo kao stvar razuma koji ne može jasno spoznati Boga. Religija i vjera u Boga pripadaju području osjećaja, a ne području razuma. Bog i njegova volja prestaju imati važnost u javnome životu.“ Iako se ove misli primarno odnose na stanje netom nakon Francuske revolucije, ne može se pobjeći od činjenice da je upravo ta revolucija udarila temelje institucionalnog uređenja današnjeg društva koja pretpostavlja odvojenost crkve i države, također poznate pod nazivom sekularnosti. Međutim, kako je ovaj oblik uređenja države nastavio živjeti, a tijek povijesti nije zazirao od postavljanja kompleksnih problema pred čovječanstvo, te uz pojave filozofije racionalizma i materijalizma koje između ostaloga žude postizanju hedonizma, čovjek je stvorio vlastitog boga u obliku države. U konačnici, ti su se bogovi iskristalizirali u oblike totalitarnih ideologija 20. stoljeća poput fašizma, nacizma i komunizma te njihovih lokalnih sljedbenica. Naime, uzrok svemu je bila želja za stvaranjem idealnog društva temeljenog isključivo na postavkama razuma. Pogreška je neminovno bila u tome što je država kao institucija, umjesto da pretpostavlja moralna načela koja treba održavati, željela stvoriti svoj vlastiti moralni sustav.

Nakon završetka krvavih svjetskih ratova, europski političari predvođeni Robertom Schumanom u Francuskoj, Konradom Adenauerom u Njemačkoj i Alcideom de Gasparijom, svi od reda demokršćani te praktični vjernici, prihvaćaju se zadatka ujedinjavanja europskih država. Za razliku od prijašnjih pokušaja ujedinjenja, odnosno bolje rečeno osvajanja i pokoravanja, ovoga puta glavna nit vodilja je bila očuvanje mira te zajedništvo u različitosti. Oruđe kojim su se koristili tvorci suvremene Europe jesu praštanje i dijalog, a ne nametanje teških i ponižavajućih obveza zemljama koje su se našle na poraženoj strani krajem Drugog svjetskog rata. Naravno, pouke su dotični izvukli iz posljedica koje su proizašle nakon mirovnih pregovora poslije završetka Prvog svjetskog rata. Tako je započeo proces udruživanja europskih zemalja. Prvotno kroz Europsku zajednicu za ugljen i čelik kojoj je primarni cilj bila kontrola proizvodnje ovih dviju ruda iznimno važnih pri ratovanju. Na takav način uspjeli su očuvati dugotrajan mir te se usredotočiti prema gospodarskom rastu i općenitom blagostanju društva.

Međutim, svako vrijeme, pa tako i današnje sa sobom nosi iskušenja, a ponajveću odgovornost za pronalazak rješenja imaju intelektualne i društvene (političke) elite, odnosno čelni ljudi država, religija i znanstvenih institucija. Iako su problemi s kojima se susreće Europa iznimno zahtjevni i višeslojni, to ne daje izgovor ignoriranju istih. Kao i svaka generacija čovječanstva, pa tako i ona današnja, susreće se sa svojim sudbonosnim pitanjima koja odgovore traže u suvremenim ideologijama, a ona koju se danas uzima mjerodavnom jest (neo)liberalizam. Usto (neo)liberalizam, kao i svaka ideologija nudi vlastite idejne tekovine, poput današnje političke korektnosti, sveopće relativnosti, suvremenih seksualnih teorija itd. U vremenu kada se Europa mora nedvosmisleno postaviti u međunarodnom okruženju i prema nacijama od kojih je sačinjena kako bi anulirala konsternaciju izvan i unutar granica, pojavljuje se relativizam koji dovodi u pitanje apsolutnost svega oko sebe. Naizgled, taj isti relativizam nastaje kao obrambeni mehanizam (neo)liberalističke ideologije koja očito ne može pomiriti sve one oprečne različitosti koje je progutala, pa se vodi mišlju koja je specifična ekonomistima stručnim za javne financije – ostavi sve jednako nezadovoljnima. Ali, u sveopćem kaosu polemiziranja nameće se pitanje konačnosti, nekog kontinuiteta koji ne ovisi o vremenu i prostoru.

Nadalje, ne može se ne uvidjeti kako Europa ne samo da stari u demografskom pogledu, već kopni u duhovnom. Nastaje sve veća praznina koja se pokušava popuniti iluzijama proizvedenim pomoću najnovijih tehnoloških dostignuća. Što ako razum nije dovoljan kako bi odgovorio na sva izazovna pitanja koja se nagomilavaju pred europskim vratima? Što će popuniti svekoliku duhovnu prazninu Europljana? Ako ne postoji jednakost u različitosti dolazit će do sukoba te ako ne postoji različitost u jednakosti također će dolaziti do sukoba. Što ako razum sam ne može pomiriti jednakost i različitost kreirajući još jednu suvremenu filozofsku misao? Možda se odgovor krije u „filozofiji“ koja nije stvorena od čovjeka, već je odavno objavljena, a MI je samo moramo prepoznati.

Zanima nas Tvoje mišljenje!