Društvo

VALJA POBIJEDITI VLASTITU LIJENOST

Piše: Šime Perić

Poznati engleski obraćenik Gilbert Keith Chesterton je jednom ironično komentirao kako luđak nije samo netko tko je izgubio razum, već i onaj koji je izgubio sve osim razuma. Drugim riječima, samo inteligencija ili specijalizirano znanje nije pouzdano mjerilo istine, jer kada inteligentni ljudi postanu subjektivni, oni čak i zablude rječito i spretno nameću svojim životnim suputnicima, a često i široj javnosti. U takvoj situaciji uslijed ohola oslanjanja na vlastiti pojedinačni um, koji je često u bitnim sastavnicama poimanja života egoističan i subjektivan ili nastrojen ateistički, nastupa opasnost i pogibao ulaženja u konačnu fazu poganske asimilacije. I nitko na tu napast nije do kraja imun. Zato normalnim vjernicima, a osobito zrelim katoličkim roditeljima ostaje da ispitaju vlastitu savjest i odgovore na pitanje: što se sve nama u glavi i srcu nastanilo? Valja razborito i ponizno razmisliti do koje su mjere naše prosudbe pod neprimjetnim utjecajem podsvijesti i koliko je naša podsvijest inficirana fragmentima laži i oholosti koje smo negdje, poput krpeljâ, pokupili svjesno ili nesvjesno na životnom putu. Sve ovo nije nužno samo zbog potrebe vlastite duhovne i intelektualne higijene, skrupuloznosti ili etičkog čistunstva, nego i zbog odgovornosti za potomstvo koje odgajamo. Duhovno, kulturno, intelektualno i političko razlučivanje i vježbanje u razlikovanju ideja i duhova postaje toliko nužno da smo prisiljeni mnogo toga analizirati i gotovo voditi evidenciju vlastitih pogodaka i promašaja. I mukotrpna je i teška ta svakodnevna zadaća! Javljaju se nejasnoće i pojave koje katkad sami ne znamo razjasniti niti se sami izliječiti. U takvim opasnim nedoumicama bilo bi ponizno i pametno pohitati ljudima od povjerenja koji nam u duhu Kristova evanđelja mogu kompetentno razjasniti dileme s kojima se osobno i obiteljski susrećemo. Ako je ljudski element i pamet ponekad nedostatna i preslaba imamo još jedan spasonosan put: na raspolaganju nam stoji i sedam izvora – sedam sakramenata, osobito sveta ispovijed…

Ipak, sretna je okolnost da ono što je postavljeno u nijansama crno-bijelo još uvijek bez problema raspoznajemo. Primjerice, rijetki su kršćanski roditelji koji će svjesno svoju djecu poticati da se nadahnjuju nad knjigama, video igrama i filmovima koji veličaju predbračne spolne odnose ili sadističke prikaze odnosa prema ljudima pa i životinjama. Naši ljudi su još uvijek kadri prepoznati opasnost ma kako glamurozno bila prikazana mučenja, jer svatko je krvav ispod kože i tjelesna bol predstavlja stvarnost u svačijem životu. Na bol smo iskustvom naviknuti i smjesta je prepoznajemo kao opasnost, a onoga koji je nanosi kao neprijatelja. Ipak, načeti relativizmom i pomodarstvom prihvaćamo sadržaje koji direktno ne nanose bol kojoj smo vični. Iz znatiželje i nerazboritosti igramo se sadržajima koji veličaju i normaliziraju nemoralno, okultno ili čak jasne blasfemije podanički prihvaćamo kao velike kulturne dosege. Zar takvi sadržaji za dušu nisu jednako pogibeljni kao i bludni grijeh, ako li ne i više od toga? Zašto još uvijek nismo prihvatili činjenicu kako natruhe modernog poganstva i moralni relativizam predstavljaju iznimno stvarnu i konkretnu opasnost koja razara i vodi u duhovni ćorsokak?

Kada nam različiti stručnjaci kažu kako fantastična književnost i različite sumnjive umotvorine obogaćuju um i dušu, te kako je ovdje samo riječ o “običnoj” umjetnosti, trebali bismo se makar malo zabrinuti. Trebali bismo se zapitati zašto zla poimanja, ako su umotana u ambalažu “kulture” koju veličaju i reklamiraju najmoćniji mediji, odjednom uživaju posebno izuzeće iz normalnih pravila razlučivanja? Štoviše, trebali bismo zamijetiti činjenicu kako je u našemu društvu, kojim dominiraju sjetila, praksa pretvaranja mašte u stvarnost postala poželjnom kulturnom normom. Ta pogubna iluzija se kasnije materijalizira i proteže od pohlepnog konzumiranja skupih “igračaka” za sve dobne skupine do mijenjanja zakonite žene za novu, pronađenu na internetu. Zašto onda mislimo kako sjetilno poticani niz romana, igrica ili filmova neće utjecati na zanimanje i djelatnosti baš naše djece? «To na mene ne djeluje!», mnogo puta smo već čuli. I mi se s takvim pubertetskim parolama radi mira u kući i oko kuće, u župi i oko župe brzo pomirimo… Zašto pretpostavljamo kako takva umjetnost ili praksa beskonačnog prebiranja po internetu nema posljedica, kako će iskustvo uranjanja mašte u taj alternativni te u konačnici lažni svijet ostati zapečaćeno negdje u nekome nepropusnome djeliću uma i da neće djelovati na nas i na našu djecu? Valjda se tješimo da će na susjedovu… Moramo se zapitati kako smo došli do toga da svojoj djeci dopuštamo satima virtualno upijati djelatnosti što im nikada ne bismo dopustili promatrati niti prakticirati u stvarnome životu.

I na koncu umjesto moga zaključka evo još malo Chestertona: «Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. (…) Uvijek je lako pasti; ima mnogo nagiba s kojih se pada, samo je jedan na kojemu čovjek ostaje uspravan. (…) U mojoj viziji nebeska kočija juri grmeći kroz stoljeća; tmurne hereze rastu i ruše se, tvrdoglava istina posrće, ali ostaje uspravna.»

Valja pobijediti vlastitu lijenost i, makar sve izgledalo tvrdoglavo i nepopularno, mora se uporno govoriti, poučavati i objašnjavati. Za uspravnu istinu i dostojanstvo vlastite duše i cjelokupne obitelji, osobito djece valja se već danas boriti, pa makar rezultate za života ne doživjeli. Jednoga dana, nebrojna životna iskustva pokazuju, istinit i ispravan govor mnogima može biti slamka spasa u olujama života, uputa za uspravan hod u istini i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. (L)

Zanima nas Tvoje mišljenje!