NA ISTOM VALU

PROF. DR. PETER KREEFT: ŠTO MUČI DANAŠNJE STUDENTE?

Možda bi nam čitanje priče o Sodomi i Gomori moglo osvježiti pamćenje. U određenom se trenutku dogodi te pojedinac ili kultura postanu toliko pokvareni da ih Bog mora zaustaviti, ukoliko se sami ne zaustave.

*****

Često govorite o „kavanskim“ katolicima, a u tu kategoriju ubrajate i mnoge studenti kojima predajete. Možete li objasniti što pritom mislite? Što se može učiniti kako bi se katolike privelo natrag k pravovjerju, i zbog čega je to važno?

– Kavana je mjesto na kojem slobodno odabirete što ćete piti ili eventualno jesti. Kod kuće, naprotiv, jedete ono što vam mama stavi na tanjur. Crkva nije nikakav samoposlužni restoran, u kojemu – kako veli jedna reklama – „možete dobiti što god poželite.“ Ona je brižna Mama i na tanjur vam stavlja puno neobične hrane, kakva vam samima nikada ne bi pala napamet (poput, primjerice, Presvetoga Trojstva), kao i ono što uopće ne želite jesti (poput „špinata“ prakticiranja svih krjeposti redom, uključujući i one nepopularne, i izbjegavanja porokâ – uključujući i one nadasve popularne). Ja, primjerice imam „kavanski“ pristup nordijskoj mitologiji. Sviđaju mi se neke stvari iz nje, iako u većinu njih ne vjerujem. Primjerice, volim grmljavinu i rado zamišljam kako u njoj razabirem zvuk Thorova čekića. Sjajna je to slika. No, sasvim sigurno ne ću za Thora niti živjeti, niti umrijeti. Nije Thor onaj koji je umro za moje grijehe.

Mnogi se studenti smatraju katolicima, ali izjavljuju kako teško pomiruju nauk Crkve sa svojim „osobnim uvjerenjima.“ Što biste odgovorili takvom studentu?

– Promisli. I budi dokraja iskren prema sebi. Nemoj igrati nikakve igrice. Lagati drugima je loše, ali, lagati sebi jednako je kao izvaditi si oči. Stoga, ako su tvoja „osobna uvjerenja“ zapravo samo ono što osjećaš, upitaj se zbog čega Hitler nije bio tako dobar čovjek kao što si ti, jer i on je, u konačnici, živio prema svojim „osobnim uvjerenjima“ i osjećajima.

Za velik dio nauka Crkve nije potrebna vjera, već samo razum i iskrenost. Tu je, primjerice, vrijednost samoga razuma i iskrenosti. Prvo bih ga potaknuo na to. Služi se razumom.

Ako su, s druge strane, tvoja „osobna uvjerenja“ posljedicom iskrena i svjesna traganja za istinom te zaista vjeruješ kako imaš dobre i objektivne razloge za neslaganje s nekim temeljnim poukama Crkve, tada moraš slijediti svoju savjest i postati protestant, musliman, budist, agnostik, ili nešto drugo. Ako su tvoja osobna uvjerenja proturječna načinu na koji Crkva definira katoličku vjeru, tada nisi katolik, baš kao što niti ja nisam budist ako vjerujem da postoje sebeljublje i rat, niti sam marksist ako priznajem postojanje burze. To nije osobna uvreda, već samo razumno nazivanje stvari svojim imenom. Iskrenost zahtijeva „istinitost u nazivanju stvari pravim imenom.“

Kakve promjene opažate u svojim studentima kako godine prolaze?

Svi me to pitaju. Općeniti odgovor glasi: nikakve posebno. Ljudski um i srce ne mijenjaju se puno. Mediji, budući da uživaju u promjenama, i onima najmanjima daju ogroman publicitet. No, dvije najjasnije stvari koje mi padaju napamet zapravo su obje vrlo male: kao prvo, nema više puno hipija nalik na one iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, koji misle kako mogu promijeniti svijet i učiniti da nastupi takozvano „Doba vodenjaka“, – odveć su zauzeti pripremanjem za studij prava ili medicine. Kao drugo, pogoršalo se znanje engleskog jezika i povijesti, a povećalo znanje matematike i informatike. Hobiti napuštaju Međuzemlje i počinju lutati prema beskraju.

Kada biste morali navesti najveću društvenu prepreku s kojom je danas suočeno istinsko kršćanstvo, koja bi to bila?

– Naši vlastiti grijesi. Oni uvijek imaju društvene posljedice. Mi izgrađujemo društvo, bilo to na dobrobit ili na propast, daleko više no što ono izgrađuje nas. Ono nema slobodnu volju, ali je mi zato imamo. Društvo je samo ono što smo mi učinili od njega, ali mi nismo samo ono što je društvo učinilo od nas. Pretpostavljam kako pod „istinskim kršćanstvom“ podrazumijevate puninu onoga što ono jest. Započinje vjerom, istinom, i poukama, ali završava djelima ljubavi i posvećenjem. Jedino sveci mogu spasiti svijet. A jedino nas naši grijesi mogu spriječiti da postanemo sveti.

Među studentima se u posljednje vrijeme puno spominje nezadovoljstvo postojećom  kulturom muško-ženskih odnosa, u kojoj su hodanje zamijenili površnim, neobveznim, i opijenim spolnim „izletima“ preko vikenda. Što mislite o tome, i kako se to može prevladati?

– Vjerujem u strah. Kada se brod raspada i tone, bolje je osjećati strah, negoli spokoj i samopoštovanje.

Možda bi nam čitanje priče o Sodomi i Gomori moglo osvježiti pamćenje. U određenom se trenutku dogodi te pojedinac ili kultura postanu toliko pokvareni da ih Bog mora zaustaviti, ukoliko se sami ne zaustave. Nitko ne zna prepoznati taj trenutak, dok ne bude prekasno. To vrijedi za svaki oblik zla: oholost, licemjerje, sebičnost, nepravdu — pa tako i „površne, neobvezne, i opijene spolne „izlete“ preko vikenda“, kako ste se zanimljivo izrazili.

Jednom je postojala knjiga koji su ljudi običavali čitati u takozvanu „mračnom“ srednjem vijeku. Ona nas je sve učila o ljubavi, miru, nadi i drugim pozitivnim stvarima. Ona je ujedno odredila i što je „početak mudrosti.“ To je upravo strah: strah Gospodnji. Znam da psiholozi danas na to „preokreću očima“, ali bih ja radije „preokretao očima“ na psihologe koji izruguju Božju psihologiju, negoli činio isto što i oni. (http://www.peterkreeft.com)

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!