NA ISTOM VALU

DR. MILE BOGOVIĆ: ODNOS PREMA ŽRTVAMA

Ne može se graditi na mržnji: ni onoj progonitelja ni onoj prema njima. Krist nije poslao učenike po svijetu da navještaju Pilatove, Kaifine i Herodove grijehe i prijevare, premda ih je dobro znao, nego da navještaju ljubav koja je spremna sve podnijeti i sve oprostiti.

*****

 

 U nas se u zadnjih godina razvija polemika oko žrtava raznih sustava i ideologija. Korisno će stoga biti razmisliti o tome kako je potrebno odnositi se prema njima.

 

Žrtva u povijesti Crkve

Kršćani su od svojih početaka toliko cijenili Kristovu žrtvu da je ona postala razlog i središte njihova glavnog okupljanja: sv. mise. Shvatili su da je najveće bogatstvo za čovječanstvo u tome što je u svojim redovima imalo onoga koji je sav svoj život posvetio radu za dobro ljudi, koji ni onda kada je bio osuđen na najsramotniju smrt, nije nikoga prestao ljubiti, pa ni one koji su ga osudili i mučili. Njegova patnja bila je čista od svake mržnje, od svake klice zla. Time je formulirano polazište i načelo zajedništva svih ljudi: biti uvijek za drugoga. Gdje vladaju takvi odnosi svatko može naći svoje pravo mjesto. Uskrisivši Isusa od mrtvih, nebeski Otac jasno je odgovorio na Pilatovo pitanje: Što je istina? Istina je da je spasonosno živjeti za drugoga, nevin patiti za njega, pa čak i umrijeti.

Takvu patnju cijenila je zajednica koju je Krist osnovao – Crkva. Svi oni koji su na Kristovom putu stradali, bili su njezin ukras i bogatstvo. Kršćani su se na mjestima takva stradanja okupljali, ondje postavljali spomenike i gradili crkve u kojima su slavili životnu pobjedu svojih najboljih članova. Znali su, dakle, cijeniti patnju nepravedno osuđenih, patnju nevinih, napose onu podnesenu za dobro drugih. Patnju nevinih trebamo znati uvijek cijeniti. Na nevinoj patnji na Kalvariji izgrađeno je crkveno zajedništvo. Otuda poruka da svaka nevina patnja može postati polazište boljeg i trajnijeg ljudskog zajedništva.

Ništa dobra se ne gradi na mržnji

Ne može se graditi na mržnji: ni onoj progonitelja ni onoj prema njima. Krist nije poslao učenike po svijetu da navještaju Pilatove, Kaifine i Herodove grijehe i prijevare, premda ih je dobro znao, nego da navještaju ljubav koja je spremna sve podnijeti i sve oprostiti.

Prvi kršćani nisu se posebno bavili progoniteljima svoje braće, ali su duboko i trajno slavili i cijenili mučeničko svjedočanstvo svoje braće. Ime progonitelja sve je više bljedilo, a sjalo je neugasivim svjetlom ime vjernoga svjedoka – mučenika. To je bilo bogatstvo kršćanskih zajednica kojim su se dičile i za što su Bogu zahvaljivale. S druge strane, vjerovali su da trajna potraga za zločinima nosi sa sobom destrukciju, a ne bolju perspektivu, da svijetu neće biti bolje ako se kazne svi zločini, nego ako se cijene patnje nevinih.

Kao zajednica ljudi imala je i Crkva ustrojstvo slično drugim ljudskim zajednicama: u njoj su postojale više i niže službe, više i niže vlasti i ovlasti. No, osnovna vrijednosna ljestvica bila je koliko je netko vjerni svjedok Isusa i njegova djela. To svjedočenje nailazit će na otpor, pa čak i na odbijanje svijeta koji je nošen drugim duhom. Zato je svjedok spreman podnijeti velike žrtve.

 

Nevine žrtve posvećuju svako mjesto

Dakle, grobovi mučenika bili su za kršćane mjesta okupljanja i molitve. Često se sveta misa služila upravo nad grobom da bi tako na znakovit način bila povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika – kršćanina. Grobovi kršćana, kao i drugih ljudi, bili su u prvim stoljećima izvan gradskih zidina. Zajednica je, dakako, imala svoje bogoslužne prostore u samom gradu. Nakon što su kršćani stekli slobodu prenosili su tjelesne ostatke mučenika u gradske crkve. To je bila posebna svečanost i svaka zajednica ju je slavila pod imenom prijenosa (translatio). Mjesto novog pokopa u gradskoj crkvi bilo je često ispod same oltarne ploče, na kojoj se slavila Kristova žrtva. Oni koji su život prinijeli Bogu u neograničenom predanju trebali su počivati u najtješnjem dodiru s mjestom na kojem se slavio spomen Kristove žrtve u kojoj se Njegovo tijelo «predaje» i njegova krv «prolijeva». U misne molitve (kanon mise) uključuju se i imena mučenika, kako je i danas očito u Rimskom kanonu. Nastat će pravilo koje će važiti sve do reforme Drugog vatikanskog sabora, da u svaki oltar nužno trebaju biti pohranjene moći mučenika. To je iziskivalo darivanje dijelova tijela mučenika drugim crkvama koje nisu imale mučenika. Na taj način izražavala se vjera da je spremnost na mučeništvo temeljna vrijednosna osobina kršćanske zajednice i pojedinih njezinih članova.

 

Naše žrtve i naši oltari

Naš narod s pravom strahuje da postane žrtvom nečije mržnje, nepravde, nasilja, moći, bahatosti, i sl. Normalno je da nitko ne želi biti žrtva. No toliko je zloće u svijetu da su joj potrebne uvijek nove žrtve, da je nemoguće ostati bez svoga križa.

Još više treba strahovati da izgubimo osjećaj za smisao i vrijednost žrtvovanja i žrtve. Taj duh ima među nama svoje jake propovjednike. Oni nam navješćuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li „naše ili vaše“, po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav. Kain i Abel prikazali su žrtve, ali nisu bile obadvije „sveta žrtva i čisti prinos“. Žrtva je prazna ako se iz nje izvuče ono „voljeti“. Sve nevine žrtve i njihove patnje zavrjeđuju da budu ugrađene u naš zajedničku duhovni žrtvenik, da ih cijenimo i poštujemo. Najveću nepravdu čini se nevinim žrtvama kada se njima opravdava i hrani mržnja prema bilo komu, pa i prema mučiteljima.

Gubitak osjećaja za vrijednost i smisao žrtve u biti je ateistički i onda kada se javlja kod deklariranih vjernika. Ateist, naime, ne vidi razloga da nekome zahvaljuje za sve darove koje primio. Ateist će također teže shvatiti da od onoga što ima na raspolaganju treba darovati (žrtvovati) za drugoga, da podnese žrtvu i kada nije ništa skrivio. Poštivanje nevinih žrtava uvijek je vjernički i onda kada se javlja kod deklariranih ateista. Bez žrtve nema ni vjere ni religije. Samo onaj koji je spreman na žrtvu otvoren je prema Bogu – a to znači i prema životu. (Izvor; časopis MI)

Zanima nas Tvoje mišljenje!