Priče iz života

G.K. CHESTERTON: KOMADIĆ KREDE

Sjećam se jednog sjajnog jutra, koje bijaše sve plavo i srebrno, za vrijeme ljetnih praznika, kada sam se teškom mukom otrgnuo od dokolice, stavio na glavu nekakav šešir, uzeo štap za hodanje te u džep stavio šest komada krede vrlo žarkih boja. Potom sam krenuo u kuhinju (koja je, zajedno s ostatkom kuće, pripadala jednoj poprilično strogoj i razumnoj starici iz Sussexa) te upitao vlasnicu kuće – što se upravo ondje nalazila – ima li smeđeg papira. Imala ga je puno; štoviše, čak i odveć, jer se pokazalo kako je krivo protumačila razlog proizvodnje, kao i funkciju smeđeg papira. Smatrala je, naime, kako bi osoba smeđi papir mogla zatrebati ukoliko želi zavezati kakav paket, dok meni to nije bilo niti nakraj pameti; naprotiv, iskustvo je pokazalo kako takvo što nadilazi moje umne sposobnosti. Stoga je ustrajala na različitoj kakvoći čvrstoće i izdržljivosti toga materijala. Objasnio sam joj kako samo želim crtati na njemu te mi trajnost uopće nije niti najmanje važna, i kako je stoga s moje strane u pitanju ne izdržljivost, već podatnost površine, što je, dakako, za paket savršeno nevažno. Shvativši kako želim crtati, ponudila mi je veliku količinu običnog bijelog papira.

Potom sam joj pokušao objasniti razmjerno tankoćutnu nijansu logike kako ne samo što volim smeđi papir, već mi se ujedno sviđa i svojstvo smeđe boje u – primjerice – listopadskom drveću, ili pak pivu. Smeđi papir predstavlja ranu zoru prvog napora stvaranja, dok se kredama žarke boje na nj mogu nanijeti plameni jezici, zlatne iskrice, baš kao i krvavo-crvene te morsko-zelene nijanse, nalik na prve vatrene zvijezde što su se pojavile iz božanske tmine. Sve sam to razmjerno nonšalantno prenio staroj gospođi, uzevši u džep smeđi papir, kredu te moguće još i neke druge stvari. Pretpostavljam kako je svaka od njih odražavala koliko su obične, a opet i poetske, stvari što ih netko nosi u džepu: džepni nožić – primjerice – pralik je sveg ljudskog oruđa, zametak mača. Jednom sam kanio napisati knjigu pjesama isključivo o stvarima iz moga džepa. No, otkrio sam kako bi bila preduga, a vrijeme je velike epike prošlo.

Sa svojim štapom i nožićem, kredom i smeđim papirom, izađoh u velike nizine…

Prelazio sam jedan sjajan kraj za drugim, tražeći mjesto na koje bih sjeo i počeo crtati. Nemojte, molim vas, nikako pomisliti kako sam namjeravao slikati prirodu. Želio sam crtati đavle i serafe, kao i drevna slijepa božanstva kojima su se ljudi klanjali daleko prije zore prave vjere; svece u grimiznim odorama, mora neobične zelene boje te sve one svete, ali i one zastrašujuće, simbole, koji tako dobro izgledaju nacrtani žarkim bojama na smeđem papiru. Daleko ih je bolje crtati negoli prizore prirode, a ujedno i puno lakše. Kada se na polje do mene došetala krava, pravi bi je umjetnik još i mogao nacrtati, ali ja uvijek pogriješim sa stražnjim nogama četveronožaca. Stoga sam nacrtao „dušu“ krave, koju sam vidio kako šeće preda mnom na suncu, a ta njena bit bijaše sva ljubičasta i srebrna, sa sedam rogova i misterijem što prati sve divlje životinje. No, iako bojicom nisam mogao dobro dočarati krajolik, to ne znači da krajolik nije izvukao ono najbolje iz mene. Smatram kako je upravo to pogrješka što je ljudi čine u svezi sa starim pjesnicima koji su živjeli prije Wordswortha te navodno nisu odveć marili za prirodu, jer nisu odveć o njoj pisali.

Radije su pisali o velikim ljudima, negoli o veličanstvenim uzvisinama, ali su, da bi to napisali, sjedili upravo na tim veličanstvenim uzvisinama. Iako su malo govorili o prirodi, vjerujem da su je daleko više upijali. Slikali su bijelu odjeću svojih svetih djevica zasljepljujućom snježno bijelom bojom, što su je promatrali po čitave dane… Zelenilo tisuća zelenih listova stopilo se u živi zeleni lik Robina Hooda. Plavetnilo na desetina zaboravljenih nebesa pretočilo se u plave haljine Djevice Marije. Nadahnuće se upijalo sa sunčevim zrakama i „ispaljivalo“ poput svemirskoga broda.

No, dok sam tako sjedio črčkajući te smiješne likove na smeđi papir, stao sam s velikim negodovanjem uviđati kako sam jednu kredu zaboravio, i to upravo onu najiznimniju i najosnovniju. Pretražio sam sve džepove, ali nikako nisam nalazio bijelu kredu. Oni upoznati sa sveukupnom filozofijom (usudio bih se čak reći, „religijom“), umijeća crtanja na smeđem papiru, znadu kako bijela boja predstavlja nešto pozitivno i nadasve suštinsko. Ovdje moram napomenuti nešto od ćudorednoga značaja. Jedna od mudrih i zastrašujućih istina što je otkriva ta umjetnost smeđega papira jest upravo kako bijelo isto predstavlja boju. Ono nije puki izostanak boje, već nešto blistavo i potvrdno: jednako žarko poput crvene, jednako konačno poput crne. Kada vaša olovka – da tako kažemo – postane crveno užarena, crta ruže; kada, pak, postane „užareno“ bijela , tada riše zvijezde. Isto vrijedi i za jednu od nekoliko izazovnih istina najizvrstnijeg vjerskog ćudoređa, istinskog kršćanstva: ključni je izričaj vjerskoga ćudoređa taj da je i bijelo boja. Krjepost nije izostanak porokâ, niti pak izbjegavanje ćudorednih pogibli; krjepost je nešto jarko i odijeljeno, poput boli, ili pak naročita mirisa. Milosrđe ne znači ne biti okrutan, niti pak ljude poštedjeti osvete, odnosno, kazne: ono znači nešto jasno i pozitivno poput sunca, bez obzira na to jesmo li ga vidjeli ili ne.

Čistoća tako nije tek uzdržavanje od prijestupâ na području spolnosti; ona je nešto „zapaljeno“, „zažareno“, poput Ivane Orleanske. Riječju, Bog slika brojnim bojama, ali nikada tako veličanstveno – usudio bih se reći, nikada tako radostno – kao kada slika bijelom. Naše je vrijeme na neki način shvatilo tu činjenicu, i izrazilo je kroz odjeću tmurnih boja. Jer, kada bi bijela uistinu bila bezlična i bezbojna, negativna i neobvezujuća, tada bi se upravo ona koristila – mjesto crne i sive – za pogrebnu odoru ovoga pesimističnoga razdoblja. No, to nije slučaj.

U međuvremenu i dalje nisam mogao pronaći svoju kredu.

Sjedio sam na brdu u nekoj vrsti očaja. Nigdje u blizini nije bilo grada u kojemu bi se mogla naći prodavaonica slikarskoga pribora. A opet, bez bijele boje, moje bi apsurdne sličice bile jednako besmislene poput svijeta u kojemu nema dobrih ljudi. Zurio sam uokolo, grčevito razmišljajući. Tada sam se odjednom zaustavio i stao na sav glas smijati, toliko te su se krave okupile i stale zuriti u mene. Zamislite čovjeka u Sahari koji žali što nigdje nema pijeska za njegov pješčanik. Zamislite gospodina nasred pučine koji žali što nije sa sobom ponio slane vode za svoje kemijske pokuse. Sjedio sam upravo na golemu skladištu bijele krede. Krajolik se u potpunosti sastojao od bijele krede. Bijela se kreda sterala na kilometre i kilometre, sve do neba. Sagnuo sam se i odlomio komad kamena na kojemu sam sjedio: iako nije ostavljao onako dobar trag kao kupovna kreda, svejedno se dao upotrijebiti. Stajao sam tako u pravome transu zadovoljstva, shvaćajući kako ova Južna Engleska nije samo veliki poluotok, tradicija, uljudba; ona je nešto još daleko veličanstvenije od toga: komadić krede. (L) (Izvor: časopis MI)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!