Mi odgovaramo

NATUKNICE ZA CRKVENO KULTURNO BUĐENJE

Piše: Dr. sc. Vladimir Lončarević

Kršćanstvo je od svojega početka i kulturno univerzalna pojava. Krist dakako nije iznio nikakav kulturni program, ali je njegova riječ apostolima „Pođite dakle i učinite sve narode mojim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga….“ proizvela itekakve kulturne učinke.

Znamo da je kultura u bazi svake prirodne religije. Kršćanstvo pak kao objavljena vjera, nasuprot tomu, mijenjajući čovjeka iz korijena, uništavajući grijeh, a plodeći život u vječnim dimenzijama nužno proizvodi i provodi novu kulturu. U tom procesu sudjeluje  svaki vjernik kao „drugi Krist“ ako je u tome osviješten. No, bila više ili manje kulturno ekspanzivna, Crkva u tom djelovanju uglavnom nije bila niti smije biti nametljiva ni jednoobrazna. Njezina kulturna djelatnost jest totalna, ali nije totalitarna. Kršćanstvo se inkulturira u pojedine narode na način koji odgovara njihovu prethodno stečenu habitusu. Ona dakle tim kulturama ne oduzima vrjednote, nego ih oplemenjuje. Upravo stoga Crkva je kroz povijest imala veću ili manju evangelizacijsku prodornost u druge kulture u mjeri kulturne osviještenosti, samim time i kulturne prilagodljivosti svojih misionara.

Hrvatski narod to najbolje zna po originalnosti svoje kulture, među koje pripada i dugo povijesno ekskluzivno pravo misnoga glagoljanja. Naša se kultura, iako sljubljena s europskom zapadnom maticom, razvijala u punoj osebujnosti značajki svoga geo-povijesnoga podneblja. Uzmemo li primjerice književnost, vidimo kako ona jednakom snagom pulsira i u Marulićevoj vjeri i u Kranjčevićevu eklezijalnom skepticizmu i u Krležinoj ne-vjeri. Pa dok je Marulić ispovjedalac i priznavalac, Kranjčević (ipak) ispovjedalac, Krleža, naizgled paradoksno, ostaje priznavalac jer se sav njegov ateizam referira na naše, hrvatsko kršćanstvo, izrastajući kao njegova oporba, unutar njega, nipošto izvan.

I sad stajemo pred pitanjem: zašto je, unatoč takvoj kulturnoj koherenciji i originalnosti hrvatskoga katolicizma, nakon uspostave demokracije kulturna intonacija crkvenih struktura Crkva (misleći prije svega na strukture) pala u odnosu na prijašnja razdoblja, čak i na ono komunističko? Je li postojanje samostalne države uzrok otupljivanja crkvene kulturne ambicije? Zašto Crkva strukturalno ne uspijeva obnoviti organizirani kulturni rad?

Pišući ove retke, nužno imam na umu organizirani predratni Hrvatski katolički pokret, koji je, uza svoju socijalnu i djelomice političku protegu, prvenstveno bio projekt kulturne reevangelizacije hrvatskoga životnog prostora, u najširemu smislu značenja riječi „kultura“. Evangelizacija kulture i evangelizacija kulturom bilo je sredstvo i cilj gotovo polustoljetnog organiziranog reevangelizacijskoga djelovanja, uz punu potporu crkvenih struktura, s ne malim dobrim učincima na području pučke i na području tzv. elitne kulture.

Pamteći to vrijeme kao doba ekspanzivne kulturne reemancipacije katolicizma u javnome prostoru i društvenom životu, današnje stanje ne možemo ocijeniti nimalo boljim. Nakon što je komunizam ideološki zabranio katolicizam u javnom kulturnom prostoru, liberalizam ga danas (uspješno) ignorira odnosno marginalizira i getoizira. Unatoč tako ozbiljnim kulturnim (ne)prilikama, ne pamtim kada se posljednji puta na forumu neke crkvene strukture ozbiljno razgovaralo o svrsi, sadržajima i organizaciji katoličke kulture, katolištvu u/i kulturi, evangelizaciji kulture/kulturom i o sličnim temama. Naravno, strukture ne mogu učiniti sve, ali ako takav razgovor izostaje, ako ne posvješćujemo kulturu kao evangelizacijski instrument, onda je naša evangelizacijska svijest oslabljena, a evangelizacijski potencijal atomiziran i samim time osakaćen, što naposljetku baca sjenu nemara i za tolika stoljeća kulturnoga pregaranja u vremenima kada je bdijenje Crkve nad kulturom često bilo jedini način očuvanja i izgradnje hrvatskog nacionalnog identiteta i etosa. Ta strukturalna pasivnost strši utoliko više usporedi li se s kulturnim aktivizmom pojedinih klerika i laika ili manjih neformalnih skupina intelektualaca, poglavito kada je riječ o projektiranju i distribuciji kulturnih sadržaja u sekularnoj javnosti. Možda ću biti odviše subjektivan kažem li da je zainteresiranost mjerodavnih crkvenih struktura za takvo što iznimka, ali zacijelo neću biti subjektivan zaključim li da je kultura danas u našoj Crkvi strukturno uspavan evangelizacijski kapital, što s obzirom na evangelizacijske zadaće i potrebe, nije malen propust.

Sve rečeno traži dakako elaboraciju, za što nemamo mjesta, pa ostajemo na razini natuknica. No ako tko ove retke shvati kao pledoaje za katoličko kulturno buđenje, neće pogriješiti.

Zanima nas Tvoje mišljenje!