Aktualno

KNJIGA M. DALIĆ: B. PETROV SPOMENUT SAMO 38 PUTA!?

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

ORTAČKI UGOVOR PAO S NEBA POPUT METEORA

 

Neki je dan, na „svetom“ mjestu hrvatske kulture i znanosti, u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, pompozno, u nazočnosti brojne hrvatske političke i društvene elite, promovirana jedna bezvrijedna knjiga „Agrokor – slom ortačkog kapitalizma“ autorice Martine Dalić. Ne ulazeći dublje u raščlambu samog „lex Agrokora“, koji je, možda, bez obzira što su vrlo nejasne i upitne okolnosti, koje su ga na kraju iznjedrile, vrlo dobar i učinkovit zakon. No, za knjigu se to ne može kazati, jer je u velikoj mjeri zapravo pamflet, koji ne daje dovoljno objašnjenja o događajima, odnosno o tome tko je to stvorio plodno tlo za tzv. „ortački kapitalizam“. Postavlja se zapravo pitanje: koja je svrha te knjige?

Već u samom uvodu “Transformacijski učinak” pojavljuju se gluposti i besmislice. Knjiga je pisana kao da su autorica, a time i HDZ, tijekom vremena gledali na evoluciju slučaja „Agrokor“ iz nekakve ptičje perspektive, odnosno kao nekakvi neutralni promatrači, koji sad naknadno rekonstruiraju događaje. Opisuju se mnogobrojni sastanci, spominju razne osobe, ali knjiga ne daje odgovor na niz bitnih pitanja.

A u svezi s aferom „Agrokor“ nameću se mnoga bitna pitanja: Što se sad zna nakon „Agrokorove“ implozije, a da se to prije nije moglo znalo? Zašto se je dozvolilo da dođe do slučaja „Agrokor“? „Agrokorov“ debakl otkriva osnovne slabosti u hrvatskom suvremenom sustavu korporativnog upravljanja, no, pitanje je gdje se sve nalaze te slabosti? Postoji li uopće način na koji se može u budućnosti zaštititi od takvih događaja, odnosno pitanje je može li se na vrijeme uočiti procese koji postupno vode u bankrot? Nevjerojatno je da nitko nije uočio i signalizirao što se sprema u „Agrokoru“. Očito je da i korporacije, poput moralno ispravnih osoba, također imaju društvenu odgovornost koja, nažalost, nije dovoljno određena hrvatskim zakonima i propisima. Nije uspostavljen dovoljno razvidni pravni okvir, koji bi dao jasne naznake što korporacije trebaju izbjegavati, a što mogu činiti. Autorica zagovara „pristup koji uključuje više poštivanja tržišnih mehanizama, manje državnog odlučivanja, više stručnosti, manje političkog arbitriranja, više prepoznavanja međunarodne integriranosti Hrvatske, manje samodopadnog lokalnog hvalisanja i ni na čemu utemeljenog junačenja.“ Mnogi je, kaže ona, zbog toga optužuju da propagira neoliberalizam, a ona samo zagovara „načela stranaka europskog desnog centra u čiju obitelj pripada i HDZ.“ Iako to nije bitno za ovu priču, treba reći da stranke europskog desnog centra, koje se kite demokršćanstvom, itekako provode neoliberalizam i da se na njih ne treba pozivati „Poštivanje tržišnih mehanizama“, na koje apelira autorica, treba biti razvidno razrađeno. Autorica ne kaže zašto toga nema u Hrvatskoj.

Autorica koristi, počevši od naslova knjige, pa nadalje termin „ortački kapitalizam“: „Dogovorni (ortački!) kapitalizam je povezanost poslovne i političke klase, koja samo nekima osigurava prednost u postupanju države …“, a sada je tom ortačkom kapitalizmu, kako slavodobitno kaže autorica, „ovdje jasno rečeno ne.“ Nejasno je tko je to dosad ortačkom kapitalizmu govori „DA!“. Tko je to stvorio ozračje u kojem se je mogao pojaviti ortački kapitalizam? Imaju li s tim kakve veze HDZ i SDP? Je li ortački kapitalizam zaista uništen, ili su sad samo došli novi akteri na scenu? Gdje su jamstva da nije tako?

Čitajući ovu nadrljanu knjigu dobiva se dojam da je njena namjena, u velikoj mjeri, bila zapravo pljuvanje po Mostu, a posebice po Boži Petrovu, čije se ime pojavljuje čak 38 puta. Za razliku od predsjednika Vlade, koji se u knjizi spominje samo 8 puta, a čija je inače „misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku“, te koji razumije sve što se zbiva i brzo shvaća kad mu se nešto objasni, tu je Božo petrov koji predlaže često besmislice, ne shvaća problem, odlazi sa sastanka koji je u tijeku, šalje na sastanak ljude, koji uglavnom ništa ne razumiju, mijenja udjelnike sastanaka, pa se često mora ponavljati nešto što je već rečeno i „prožvakano“, itd. „Međutim, svaki puta kada bi s Petrovom došao netko drugi iz Mosta, činilo bi se da baš nije upoznat sa smjerom i sadržajem prethodnih rasprava.“ Autorica daje konačnu sliku o Petrovu, kad kaže da je „po svemu sudeći zagovarao upravo ono što je ležalo u srcu optužbi da je Hrvatsku zarobio ortački kapitalizam … Iako se retorički zalagao za rušenje ortačkog kaptalizma, Petrov je svjesno ili nesvjesno zagovarao samo promjenu ortaka.“

No, vrhunac nepristojnosti i tendencioznosti je autoričin osvrt na Davora Stiera, kojeg upliće u svoju priču bez razloga, a koji se je, kako kaže, „s blještave govornice HDZ-ova Sabora nabacivao frazama o ortačkom kapitalizmu“, umjesto da je „ostao u Vladi i pomogao svojim političkim iskustvom u stvarnoj (!) borbi protiv te društvene pojave“. Trebao je „umjesto što je dao ostavku baš u trenutku kada je trebalo osigurati uspjeh izvanredne uprave pokazati dosljednost (!) u odbijanju ortačkog kapitalizma.“ Ali, eto, poentira autorica: „puno je lagodnije i efektnije biti general poslije bitke i docirati sa sigurne udaljenosti.“ Onaj tko čita ovaj pamflet protiv Stiera, koji, usput govoreći, općenito uzevši, ne shvaća mnoge stvari, a posebice ne Socijalni nauk crkve na koji se voli pozivati, dobija dojam da je Stier osoba, koja bježi od odgovornosti. Prešućuje se činjenica da je Stier dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova zbog HDZ-ovog koaliranja s HNS-om, a ne zbog slučaja „Agrokor“.

„Jedan od temeljnih uzroka hrvatskog ekonomskog zaostajanja je prevelika prisutnost države u ekonomiji, nedovoljno jak privatni sektor i specifično ekonomski neracionalno zadržavanje države u poduzećima koja djeluju u kompetitivnim sektorima kao što su bankarstvo, turizam, kemijska industrija, proizvodnja prijevoznih sredstava i sl.“ Je li to autoričin pogled na hrvatsku stvarnost, koji je uočila dok je lebdjela u svemiru u svemirskoj postaji? Ili je to ipak donekle i samokritika?

Mnogo je „bisera“ u knjizi. Primjerice: „ … kao potpredsjednik Vlade predlagala sam (bezuspješno) heretičku ideju listanja HEP-a na burzi.“ Usput govoreći autorica je predlagala i privatizaciju HEP-a da bi se otkupile dionice INE i tu tvrtku vratilo u vlasništvo Republike Hrvatske. Nejasno je što bi se to izlistavalo na burzi i privatiziralo, uzme li se u obzir da su prijenos i distribucija regulirane djelatnosti, za koje je u početku za vrijeme pregovora EU predlagala čak da se izdvoje iz HEP-a. Zar ima smisla privatizirati hidroelektrane, koje proizvode jeftinu struju? Jedino što ostaje za privatizaciju je HEP-ova Opskrba, ali budući da je to tržišna djelatnost tu su se već pojavili neki igrači.

Nemoguće je da bi se slobodno tržišno gospodarstvo bez određene mjere državne intervencije i regulacije moglo pokazati korisnim za siromašne. Ne postoji u svijetu ni jedan jedini primjer za to. Tržište nepobitno daje materijalnu osnovu za društveno blagostanje, ali ga ono neposredno ne ostvaruje samo po sebi. Pitanje je koliko je taj pristup ostvaren u Hrvatskoj?

Autorica na kraju knjige kaže: „Dogovorni kapitalizam i njegovi predvodnici u ovom slučaju nisu pobijedili (!). Međutim za njegov slom trebat će još puno političke i društvene energije.“ Gdje su se to sakrili ti predvodnici? Uostalom tko su oni? Sve što se je događalo, događalo se je u nedovoljno razrađenom zakonskom okviru. Todorićev Agrokor narastao je kroz šutnju institucija. Kroz podržavanje društva, uz pogodovanje struktura. Za sve to što se je dogodilo, možda, nije odgovorna ova sadašnja Vlada, koja je, istini za volju, u ruke dobila mnogo „vrućih krumpira“, ali oni koji su odgovorni i stvorili plodno tlo za slučaj „Agrokor“ nisu isparili. I dalje su ili u HDZ-u ili SDP-u-

Možda je dobro završiti ovo razmatranje riječima ekonomskog komentatora Željka Ivanovića: „Teško se u svijetu može naći primjer da je u jednoj kompaniji bio zaposlen guverner HNB-a, ministar financija, ministar javne uprave, šef policije, zamjenik ministra financija, zamjenica ministra gospodarstva, šef jednog od sindikata, direktor javne televizije, suprug šefice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, supruga potpredsjednika Vlade itd. Tako zvučnih imena nema niti u Azerbajdžanu“.

Zanima nas Tvoje mišljenje!