Poruka tjedna

DR. MILE BOGOVIĆ: ZLI DUH FRAGMENTACIJE

Piše: Dr. Mile Bogović

Znakovito je da svi jaki zagovornici „individualiziranja“ tuđe krivnje ili krivnje druge strane, nisu tu metodu spremni primijeniti na sebe i svoje. Mnogima je antifašizam kao cjelina takva svetinja da se ne dopušta upiranje prsta u pojedine ljude i događaje, u pojedine fragmente „antifašističke borbe“ s očitim zločinačkim pečatom. S druge strane nije ispravno ako se u toj borbi ne vidi ništa drugo osim zla. I tu se može lako uvući zli duh fragmentacije.

******

 

Što je to lički rižni put?

Nakon što sam prije nekoliko godina razgledao obnovljenu župnu crkvu u Rakovici, postavio sam župniku, kao prvo pitanje, zašto nije zakrpana rupa iznad sakristijskih vrata. Župnik se našao zatečen što od svega što je učinjeno i što sam vidio nisam našao ništa drugo vrijednim istaknuti nego taj nedostatak. Očito sam pogriješio. Toliko je, naime, toga dobra bilo učinjeno od mog zadnjeg posjeta, a ja uperio pogled u jedini nedostatak! Jako smo skloni takvom načinu gledanja i prosuđivanja!

Veoma je opasno kada traženje negativnosti postane temelj za odnose prema drugima. Tada se lako (i rado!) ispušta iz vida cjelina osobe ili događaja, a sudovi se donose na osnovu izdvojenih fragmenata (isječaka). Izdvojen iz cjeline fragment može dobiti sasvim drugi smisao od onoga koji ima unutar cjeline.

Reče mi ovih dana jedan prijatelj kako su „fakini“ u natpisu: Katolički križni put neka slova izbrisali i tako dobili lički rižni put. Nijedno slovo nije dodano, ali su neka izbrisana. Preostala slova (fragmenti) nisu izmijenjena, ali je izmijenjen cijeli smisao. Jasno nam je da se na taj način može sve izobličiti. Tim putem se može Biblijom dokazati da nema Boga. Naime, u psalmu 14. redak 1. doslovno piše: Nema Boga, ali neposredno prije toga stoji: Bezumnik reče u srcu. Ispuštanjem prve rečenice, ne samo da se mijenja smisao nego se jednostavno plasira čista laž.

Vlastitost laži jest da ona uvijek koristi stvarne isječke (fragmente) iz jedne cjeline i po njima dobiva na uvjerljivosti. Uvijek se događa takva fragmentacija kada se drugome želi napakosti. Istina se može spoznati samo ako je tražimo unutar cjeline. Mi ljudi nismo u stanju uvijek sagledati cjelinu, ali je moralna obveza da je tražimo. Zlo činimo uvijek kada namjerno i planski izdvajamo fragmente (isječke) iz cjeline da bismo im dali smisao i značenje koje nemaju, da ih uključimo i neku drugu cjelinu kojoj ne pripadaju. Jednako je opasno kada se s određenim ciljem neki dijelovi cjeline brišu a drugi ističu.

 

Naša prošlost na ličkom rižnom putu

Tako se može iskriviti ne samo istina o jednom događaju, nego i o jednom narodu.

Nakon drugog svjetskog rata obilno se koristila metoda da se na osnovi biranih pozitivnih fragmenata nametalo isključivo pozitivno mišljenje o komunistima i partizanima; a ujedno se jednako biranim – ali negativnim – fragmentima nametalo loše mišljenje o njihovim ideološkim i ratnim neprijateljima. Bilo je kažnjivo o prvima govoriti ili pisati nešto loše, a jednako je kažnjivo bilo pisati ili govoriti o drugima nešto dobro. Nije se trebalo bojati ako si prve pretjerano hvalio, a druge pretjerano kudio. Redovito se u jednom i drugom slučaju koristilo fragmentima izdvojenim iz cjeline. Iz povijesnog pamćenja trebalo je izbrisati zlodjela prvih, a istaknuti i umnožiti zlodjela drugih. Jasno je da je istina tada nastradala. Nosiocima tog državnog sustava, zapravo, i nije bilo do toga da se dođe do istine. Istina je za njih samo ono što ide njima u prilog. To onda znači da i laž može biti „istina“ kad im je korisna. I tako dolazimo da ključnog ljudskog, etičkog i moralnog nedostatka: izgubi se osjećaj za razlikovanje dobra i zla, odnosno, određeni sustav postavi sebe kao mjerilo dobra i zla.

Dakako, treba voditi računa da i krive prosudbe nisu uvijek zlonamjerne. One mogu biti plod neznanja i ljudskih slabosti, od kojih nije nitko imun. Drugo je kada se planski i ciljano ide na fragmentaciju da bi se po vlastitom nacrtu složili fragmenti, odnosno posložile iz cjeline izdvojene kockice.

 

Naša sadašnjost na ličkom rižnom putu 

Zadnji rat koji se vodio na našim prostorima nazvali smo Domovinski rat. Ne ulazim ovdje u prosudbu koliko je taj pojam najbolji izbor. I u tom ratu se neke stvari precrtavaju i brišu kako bi ih prekrio zaborav, a neke se podcrtavaju i stavljaju na prve stranice naših medija. Radi lakšeg shvaćanja problema, dopustimo si malo igre u tom precrtavanju. Mogli bismo, naime, precrtati onaj dio sintagme Domovinski rat pa dobijemo Vinski rat. Dakle, sasvim nešto drugo. Ne događa li nam se da se stvarno mnogo toga iz Domovinskog rata stalno precrtava, šalje u zaborav, razbija se cjelina, a ističu se neke pojedinosti, pojedini fragmenti, do te mjere da im se daje sasvim drugi smisao od onoga koji su imali unutar cjeline. Tako se, na primjer, na temelju istrgnutih fragmenata, kojima obiluju naši mediji, može dobiti dojam da su Gospić i Osijek bili žarišta agresije na tuđu imovinu i tuđe živote. Bez obzira koliko same činjenice o kojima se piše bile istinite, ne smije se na njih gledati istrgnuto, fragmentarno. Nije li u slici koja se nameće mnogo toga istrgnuto iz cjeline, nisu li i sami fragmenti dobili drugo značenje od onoga koje su imali u cjelini događanja? Sudski procesi po svojoj naravi nisu nikada davali cjelovitu sliku stvarnosti, ali se njima može tako manipulirati u javnosti kao da su jedino oni mjerodavni. Ako postoji uz to zla volja, mogu se progurati i poruke lažnih svjedoka, što se često nekažnjivo događa.

Mogu se izdvojeni fragmenti poput kockica tako posložiti – kad je to nekome u interesu – da se formulira teza o „Zajedničkom zločinačkom pothvatu“. Ako se to dopusti kao teza, iako je riječ o lažnoj konstrukciji, metodom fragmentacije ona se može prikazati dosta uvjerljivom i gotovo je nemoguće obraniti pravu sliku o svemu što se događalo. Ona, naime, dopušta precrtavati i brisati sve ono što se s njome ne slaže, a izdvajati samo one fragmente koji je podupiru, odnosno tako ih udaljiti od cjeline da im se može dati značenje koje se traži. Nažalost, toj opasnosti ni naše sudstvo ni naša politika nisu posvetili dovoljno pažnje.

Zato su naši biskupi još u rujnu 2000. poručili sa zasjedanja u Poreču da se u prosudbi događaja iz nedavne prošlosti vodi računa o cjelini događanja, tj. „o povijesnom kontekstu, … o tome što je bilo prije a što poslije, što je uzrok a što posljedica.“ Upozorava se, dakle, na opasnost fragmentacije na uštrb cjeline. Oni koji su nedavnu i dalju prošlost željeli presložiti po svoje, dočekali su tu biskupsku izjavu na nož. Ni danas je ne žele čuti, a još manje poslušati. Svi oni koji ne žele prihvatiti istinu, nastojat će „individualizirati“ (u značenju: izvući iz konteksta) pojedine događaje i pojedine osobe, obaviti fragmentaciju ljudi i događaja.

Znakovito je da svi jaki zagovornici „individualiziranja“ tuđe krivnje ili krivnje druge strane, nisu tu metodu spremni primijeniti na sebe i svoje. Mnogima je antifašizam kao cjelina takva svetinja da se ne dopušta upiranje prsta u pojedine ljude i događaje, u pojedine fragmente „antifašističke borbe“ s očitim zločinačkim pečatom. S druge strane nije ispravno ako se u toj borbi ne vidi ništa drugo osim zla. I tu se može lako uvući zli duh fragmentacije.  (Izvor: List „MI“)

Zanima nas Tvoje mišljenje!