Aktualno

GOVOR VUKOVARSKOG GRADONAČELNIKA: PRAVDA ZA MUČENIKE NAŠIH DANA!

 Gotovo na rubu suza bio je vukovarski gospodin – gradonačelnik Penava. Bio je jasan i precizan, a dokaz za njegove tvrdnje i vapaj  bila su mu potresna svjedočenja mučenika naših dana. Doista, ovo je trenutak poslije kojeg nitko više ne može izbjeći odgovornost, osobito hrvatsko pravosuđe. Bolje je sada liječiti i zaliječiti, nego cijeli problem ostaviti za buduća desetljeća i nove generacije, generirati indolentnošću današnjih i jučerašnjih vladajućih površnika i činovničkih pijavica, nove nepravde, pa možda i nove  zločine. Jadna da ne može biti jadnija – Huda jama, vjerojatno nikad neće doći na red, budući da se danas i ono što su naše oči vidjele, kamere snimile, dokazi pronašli, zamagljuje i iskrivljuje. Naš suradnik Michael O’Brien je u romanu Otok svijeta napisao: “Nema ništa strašnije od  činovničića zaljubljenog u moć svoje službe. Nema ništa naizgled dobrohotnije od diktatora koji sebe smatra poniznim filantropom. Obojica su opasni, ali je sitni činovnik opasniji.” Hoće li naši činovnici i filantropi koji žive na “grbači naroda” ispitati savjest?  Traži se samo istina i pravda – zašto zazirati od toga legitimnog zahtjeva? U HNK Zagreb stalno je na repertoaru opera Nikola Šubić Zrinski – vrijedi je pogledati i poslušati, osobito u trenutku kada – kako inspirativno i proročki proživljava autor Ivan pl. Zajc,  Nikola odbija ponudu časti i vlasti da bude hrvatski kralj, ali turski sluga, poltron i kvisling.
Usput još jedna aktualnost – aneks 1:
Kultura nam je kao sok u tijelu, ozon u mozgu i duši – tko je uopće prati i procjenjuje? Lijepi plodovi trunu po marginalnim portalima i loše uvezanim knjižicama, a ne primjećuju ih ali iskrivljeno vrednuju – za to zadužena – tzv. tijela Države i Crkve. Dokle tako? Gospodin Penava je počeo skidati paučinu, otvarati prozore. Ma što god tko o tome mislio! I to na više životnih područja, posebno kulture koja je prva pratilja vjere i života. Bez obnove kulture i pravda će patiti, a bez pravde kultura će skapati, a Hrvati lutati poput novovjekih europskih nomada sve više zaboravljajući dom i svoj identitet.  (L)

********

Čitajte: ww.hkv.hr

Govor vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave na mirnom prosvjedu u Vukovaru

Svima vam hvala na dolasku i potpori. Vama što ste se još jednom izložili kroz svoja svjedočenja, što ste si ponovo priuštili noći bez sna, stezanje u grlu, povišene krvne tlakove i razine šećera u krvi, drhtanje ruku, nogu, donje vilice prilikom davanja iskaza, što ste si poklonili dodatne sate samoće sa svojim mislima i pogledima u prazno, vi ste po tko zna koji put ispunili svoju dužnost. Vi ste heroji i zbog vas smo danas ovdje. Hvala vam.

Vukovar danas, 27 godina ili 10.000 dana poslije. S jedne strane, sramotna šutnja službene Hrvatske, njenih institucija i dužnosnika. Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost, licemjerje.Ivan Penava S druge strane, 27 godina teškog života ispunjenog očajem i nevjericom, razočaranošću izdajom. S treće strane, 27 godina paljenja svijeća, suza suosjećanja, tihe podrške, i molitve hrvatskog naroda. U odnosu na problematiku Domovinskog rata, kao država u ovih 27 godina smo jako zakazali, kroz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Za to svi snosimo odgovornost, ali daleko najveću dužnosnici koji su vlast obnašali u proteklom vremenu. I posve je nerazumljivo i neprihvatljivo da kao nagradu za takav nerad umjesto optužnih prijedloga za ne činjenje, ti dužnosnici se samo zarotiraju u funkcijama.

Na primjeru samo jedne institucije, mogli smo navesti bilo koju, to izgleda ovako. Glavni državni odvjetnik, koji je na dužnosti proteklih pola godine, ne može biti odgovoran za proteklih 27 godina i to je svima nama jasno. Ali, ako si zamjenika uzme svoga prethodnika, koji je tu dužnost obavljao 4 ranije, od 2014. do 2018., onda naravno da se udio u odgovornosti povećava. Međutim, kada za drugog zamjenika ima čovjeka koji je dužnost glavnog državnog odvjetnika obnašao od 2002. do 2014., onda se s pravom postavlja pitanje na temelju kojih je to zasluga? Radi li se tu o kontinuitetu jedne politike ili su sami sebi svrha?

Čemu da se žrtva nada? A stav žrtve je stav Vukovara. Stav svih nas. A on je danas kroz iskaze nekoliko puta ponovljen kroz riječi: dao sam bezbroj puta iskaze – za ove zločine nitko nije odgovarao. Ogorčenje, samoubojstvo, liječenje i tablete. Ti ljudi i danas hodaju Vukovarom. Hrvati nas ubijaju od 91., nemam AlatiProteklih mjeseci, odnosno nešto više od mjesec dana, sam svjedočio jednoj panici i besramnom prebacivanju odgovornosti s jedne na drugu instituciju. Stekao sam spoznaje o različitim alatima kojim se koristi unutar našeg sustava kako bi zločinci izbjegli ruci pravde. Neki od tih alata su držanje sudskih predmeta u ladici, učestalo mijenjanje sudaca na predmetu kako bi se postupci otegli i kako bi im se izgubio svaki smisao, ponavljanje ispitivanja svjedoka ne bi li se u iskazima otkrila nedosljednost tijekom duljeg perioda vremena, što je onda povod za odbacivanje predmeta. Ili, ponovljeno ispitivanje svjedoka, budući je riječ o svjedočenjima svjedoka s izuzetno teškim traumama, kako bi se u njima ubila volja za svjedočenjempovjerenje u hrvatske institucije i hrvatsko pravosuđe. A kako će ga imati, pitam vas, kada je pola ovih ljudi koji su vam se obratili u Beogradu osuđeno u manje od godinu dana zatočeništva, i to na temelju iznuđenih priznanja, dok našim sudovima 27 godina nije dostatno.

Proteklih mjeseci, odnosno nešto više od mjesec dana, sam svjedočio jednoj panici i besramnom prebacivanju odgovornosti s jedne na drugu instituciju. Stekao sam spoznaje o različitim alatima kojim se koristi unutar našeg sustava kako bi zločinci izbjegli ruci pravde. Neki od tih alata su držanje sudskih predmeta u ladici, učestalo mijenjanje sudaca na predmetu kako bi se postupci otegli i kako bi im se izgubio svaki smisao, ponavljanje ispitivanja svjedoka ne bi li se u iskazima otkrila nedosljednost tijekom duljeg perioda vremena, što je onda povod za odbacivanje predmeta. Ili, ponovljeno ispitivanje svjedoka, budući je riječ o svjedočenjima svjedoka s izuzetno teškim traumama, kako bi se u njima ubila volja za svjedočenjem. Dojave optuženicima kako bi mogli izbjeći iz zemlje, institut pokajnika ili suradnika, prekvalifikacije kaznenog djela kako bi se zločince oslobodilo. U ovom smislu iznimna je važnost i odgovornost naših obavještajnih službi. Našim institucijama svo vrijeme ovoga svijeta ne će biti dovoljno ukoliko nastave ovako raditi. Kako je moguće, ako je istina, da je predmet Ovčara otvoren tek prošle godine? Tko je za to odgovoran?

Ovo što ja govorim naoko su samo riječi. Netko će reći prazne riječi. Ali to su žalosne sudbine, žalosne sudbine Vukovaraca, žalosne sudbine svih stradalnika Domovinskog rata. To su emocije i to je vapaj. Pročitat ću vam izvadak iz jedne knjige, kako bih bio autentičniji, knjige gospodina Vladimira Šeksa 1991., knjiga broj 2. Na stranici broj 12 kaže sljedeće.

Ilija Torbica, koji je s još dvojicom svojih sumještana u Sotinu iz zasjede otvorio paljbu na policijsku patrolu, ranjen je, uhićen, i prebačen u bolnicu za osobe lišene slobode. Sličan slučaj bio je i sa Slobodanom Jurišiće, koji je 2. srpnja 1991. godine u Vukovaru iz zasjede ubio dvojicu pripadnika Zbora narodne garde, i to Damira Ivanovića i Franju Katića. U bijegu je ranjen i uhićen, i zbog sigurnosnih razloga prebačen u zatvorsku bolnicu u Zagrebu. Na moje iznenađenje, provjerom utvrđujem da je naša vlada doista 17. kolovoza, riječ je o 91. godini, dala nalog da se puste na slobodu Ilija Torbica i Slobodan Jurišić. Obavještavam predsjednika vlade Franju Gregurića i objašnjavam razloge zbog kojih Torbica i Jurišić nisu smjeli ići u razmjenu 15. kolovoza. Informiram ga da je Slobodan Jurišić hladnokrvni ubojica, koji je iz zasjede ubio dvojicu mladih hrvatskih gardista i da nije bio u zatvorskoj bolnici nikako ne bi bio razmijenjen. Iznenađen ovim činjenicama, tražim objašnjenje zašto je bez našeg znanja vlada dala nalog da se Jurišić i Torbica puste na slobodu? Gregurić kaže da vlada ne bi bila dala takav nalog na je on bio upoznat s ovim što sam mu izložio, ali da je sve vodio ministar Živko Juzbašić. Kažem Gregoriću da ne dolazi u obzir da takav dvostruki ubojica bude pušten na slobodu. Dan nakon što sam razriješen dužnosti predsjednika kriznog štaba, Slobodan Jurišić je razmijenjen i, jasno, pobjegao je. Presudom Vojnog suda Osijek od 15. srpnja 1992. proglašen je krivim i osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Presuda je postala pravomoćna 29. srpnja 1992. godine. U Glasu Slavonije 21. veljače 2014. godine pročitao sam vijest da je Sudsko vijeće Županijskog suda u Osijeku donijelo rješenje kojim se protiv Jurišića obustavlja kazneni postupak prema Zakonu o općem oprostu. Nisam mogao vjerovati. Prvo je teško pogriješilo Tužilaštvo u Osijeku kad nije momentalno, kao što ispravno navodi predsjednik okružnog suda Petar Kljajić to kazneno djelo karakteriziralo kao teško ubojstvo, a ne oružanu pobunu, a sada, i Sud i Tužiteljstvo primijenivši Zakon o oprostu zbog kaznenog djela u oružanoj pobuni, iako je ovdje evidentno da je riječ o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji. Teško je prihvatiti takvu primjenu prava koja notornog dvostrukog ubojicu dvojice mladih hrvatskih vojnika oslobađa svake odgovornosti.

Vukovar je zaglavni kamen temelja hrvatske Države. Ovo je grad divova. Jean Michel Nicollier je bio građanin Europske zajednice dok smo mi mogli samo sanjati o tome. Mogao je izaći iz Vukovara, ali nije. Izgovorio je tada velike misli. „Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu.“ Ove njegove oči, ako ih vidite na ekranu, ovaj stav, ove riječi predstavljaju temeljnu vrijednost hrvatskog naroda i države. I daleko su značajniji od bilo koje institucije ili dužnosnika ove zemlje. I zato, što god napravimo dobro za Vukovar, ili za Hrvatsku, nemojmo se s tim previše hvaliti, jer to, iako realno može biti puno, istodobno će uvijek biti tako malo u odnosu na ono što su napravili divovi. Mi to nikad ne ćemo dosegnuti, ali možemo barem pokušati biti toga dostojni. Pošto ste imali prigodu danas čuti i vidjeti svjedočanstva hrvatskih heroja, slušati o jednoj odsječenoj glavi heroja, koji je život dao za nepoznatog mladića, jasno vam je da je Jean jedan u nizu, ali vam je i jasno da smo stvorili bolesno društvo, da za to nemamo izgovora i da to moramo mijenjati.

Danas, na ovaj dan, svi mi skupa, s ovoga mjesta, još uvijek ponizno molimo – pomozite nam. Pomozite nam jer ovo nije dobro. Mi nemamo druge države, mi nemamo druge institucije osim naših, hrvatskih. Ponizno vas molim, nemojte nas ne čuti, nemojte nas ne razumjeti. Odčepite svoje uši i otvorite svoja srca. Molim vas na ovim pitanjima se nemojte prepucavati, natjecati i nadmudrivati. VukovarNije tako teško doznati tko su zapovjednici vojske koja je napadala Vukovar. Nije tako teško doznati tko je pilot koji je bacao bombe na Vukovar i vukovarsku Bolnicu. Postoje nekakvi dnevnici letenja. Zatražite ih. Postoje topnički dnevnici i zapovjednici artiljerije. Osudite ih. Vjerojatno su vam poznati zapovjednici brigada vojne policije koji su dozvolili izdvajanja, iživljavanja, pojedinačne likvidacije. Sigurno znate koji umovi su smislili i proveli zločin na Ovčari. Ne dozvolite da odgovaraju samo najniže rangirani. Znate tko su zapovjednici i koja su mjesta srpskih koncentracijskih logora, gdje su ljudi ubijani i zlostavljani. Osudite zapovjednike. Tražite jasno obilježavanje takvih mjesta i odštetu za logoraše. Ako ne znate kako, mi ćemo vam pomoći. Za početak, promijenite zakone koji se tiču istraživanja i procesuiranja ratnih zločina i prilagodite ih onom vremenu i onom prostoru. Osnujte jedan specijalizirani sud, jedan specijalizirani odjel za odvjetništvo, i jedan specijalizirani tim za istraživanje s posebnim ovlastima u postupanju i posebnim zakonima, u kojem će raditi ljudi ovisno samo u rezultatu svojega rada, u kojima ne će raditi ljudi koji su se borili protiv ove države i koji ju nisu htjeli. Imenujte povjerenstvo za istinu, mehanizam koji poznaje europska pravna stečevina, sačinjeno od neovisnih ljudi koji su život posvetili istini o Domovinskom ratu. Ne dozvolite da se za zločine počinjene na hrvatskom tlu, nad hrvatskim građanima, sudi izvan Hrvatske. Uvjetujte sve ove na razumu i pravdi utemeljene zahtjeve ulaskom Republike Srbije u Europsku uniju.

17. studenog 2016., dakle prije dvije godine, pokazao sam ove slike koje vidite na ekranima hrvatskoj javnosti. To je bio prvi vapaj za pomoći. Za vas koji ne vidite, riječ je o spomenicima srbočetničke vojske, koji se nalaze u Vukovaru i njegovom okruženju. Jesu li za nas hrvatski branitelji i srbočetnički agresori jednaki, pa je ovo država svih nas u kojoj svatko ima svoje spomenike? 8. rujna ove godine sam hrvatskoj javnosti pokazao fotografiju koju bi sad trebali imati pred sobom, koja veliča crvenu zvijezdu petokraku i JNA, snimljenu na dan obljetnice razmjene hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora 14. kolovoza ove godine. Što su poduzeli dužnosnici ove države po ovom pitanju bez obzira na stranačku pripadnost? Znači li to da je za nas šahovnica na jednoj strani znaka jednakosti, a na drugoj četnička kokarda i crvena zvijezda petokraka? Naravno da nije. Ali dragi moji svi, a najviše kolege državni dužnosnici svih političkih opcija, nemojte se ljutiti kad ovo kažem, ali naše riječi i stavove ne prate naša djela.

Svima vama što ste se odazvali našemu pozivu, što ste shvatili i vjerovali, vama što ste danas s nama, hvala vam. Ovdje smo svi skupa kako bi rekli – dosta. Ovdje smo kako bi dvije godine nakon poslali i drugi vapaj. Ovih proteklih 27 godina je 27 godina kalvarije za Vukovar i sve građane Vukovara bez obzira na nacionalnost. 27 godina neprestanog obezvrjeđivanja života Vukovaraca, s jednom jedinom porukom da su naši životi posve bezvrijedni. A Vukovar, Vukovar je Tovarnik, Vukovar je Lovas, Vukovar je Berak, Vukovar je Škabrnja, Vukovar je Kusonje, Vukovar je Kijevo, Petrinja, a svi smo mi Hrvatska!

Država koja to dozvoljava nije država kakvu mi želimo i protiv toga ćemo se boriti, jer ovo je linija ispod koje ne smijemo i ne možemo ići. Put će biti dug i težak. Ali ni izbliza dug koliko je ovih 27 godina. Niti približno težak kao sudbine ljudi koje smo slušali. Taj put je pravedan, utemeljen na našim vrijednostima i vjeri, jedini mogući za nas i za Hrvatsku. Pozivam vas sve, i one koji danas nisu bili sa nama, pridružite nam se na tom putu borbe za pravedniju Hrvatsku, Hrvatsku koja ne traži izgovore već neumorno traži načine da bude dostojna svojih malih ljudi koji su herojskim životima izrasli u divove na kojima počivaju temelji naše Hrvatske. Živjeli!

Zanima nas Tvoje mišljenje!