Vjerska prava i slobode

Što bi se dogodilo Europi kada bi izgubila vjeru?

Mnogi smatraju gotovo uvrjedom tvrdnju kako je Europa kršćanski kontinent. Pritom bi vjera mogla pomoći da se makar malo ublaže nevolje suvremene globalizacije. Pa ipak su Europa i svijet upućeni na one pojedince koji ponovno vraćaju riječi ‘ljubav’ ono duboko značenje koje je ta riječi imala u radikalnoj poruci Evanđelja, veli Tomaš Halik.

*******

Tomaš Halík, rođ, 1948., šezdesetih je godina studirao sociologiju, filozofiju i psihologiju u Pragu i Bangoru (Wales), ali zbog političkih razloga nije mogao postati docentom. Sedamdesetih godina tajno je studirao teologiju i 1978. ređen je u bivšoj Istočnoj Njemačkoj za svećenika. Osamdesetih godina djelovao je u podzemlju, bio je bliski suradnik kardinala Františeka Tomášeka. Službeno je djelovao na raznim područjima, napose kao psihoterapeut s ovisnicima o drogama.
Nakon baršunaste revolucije 1989. studirao je na papinskome sveučilištu Lateranum i doktorirao, a nakon toga u Vroclavu – Poljska habilitirao se iz područja praktične teologij, a u Pragu iz sociologije.
Od 1990.-1993. djelovao je kao generalni tajnik češke biskupske konferencije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je konzultorom Papinskoga vijeća za kulturu. Djelovao je i kao savjetnik češkoga predsjednika Václava Havela.
Profesor je sociologije na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, rektor sveučilišne crkve Sv. Spasitelja te predsjednik Češke kršćanske akademije.
Dobitnik je nagrada Kardinala Königa (2003.), Romana Guardinija (2010.), Templeton-Prize (2014.). Njegova knjiga „Strpljivost s Bogom“ proglašena je 2011. od Europskog društva za katoličku teologiju teološkom knjigom godine.

 

 

Religija ne umire, ona se samo mijenja. Ne nastaju samo ‘nove religije’ i novi religijski pokreti, nego se i stare religije mijenjaju i preuzimlju nove političke i kulturološke uloge. Gdje je pak današnje naše zapadno kršćanstvo? Koje ono oblike poprima? Što je i kakva je njegova vizija za budućnost?

Nisam iznenađen da tvrdnje poput ovih, kako je Velika Britanija kršćanska zemlja ili pak kako je Europa kršćanski kontinent, kod mnogih izazivaju uznemirenost. S jedne strane te tvrdnje imaju svoj oslonac u mnogim historijskim i sociološkim argumentima. I na kraju, sekularni karakter društva i sam je plod kršćanstva, a u stanovitom smislu europski ateizam jest eminentno kršćanski fenomen.

S druge strane moraju tvrdnje poput „Velika je Britanija kršćanska zemlja“ ili pak „Europa je kršćanski kontinent“ izazivati i protupitanje: Što misliš pod tim? I koje zaključke izvodiš iz toga? Koji bi oblik kršćanstva mogao doprinijeti da naš svijet postane boljim mjestom za život svih bez razlike – i za kršćane kao i nekršćane, vjernike ali i ateiste?

*******

Religijski simboli znaju biti izvorom nasilja

Vidjeli smo kako moć religijskih simbola zna postati razornom snagom i izvorom nasilja povežu li se ti s političkim interesima. Stoga se moramo zapitati: Kako može snaga vjere doprinijeti da se stvori kultura međusobnoga poštovanja, civilizacija u kojoj se razlike ne percipiraju kao ugroza nego kao obogaćenje? Koje bi pomake morala učiniti religija pa da uspijemo uživati kulturu davanja i dijeljenja – namjesto da imamo strah od sukoba kultura? Što mogu doprinijeti religije (posebice pak kršćanstvo) za oblikovanje procesa globalizacije, da bi taj proces postao kulturom komunikacije?

Danas ne samo zemlje srednje i istočne Europe gledaju sa silnom zabrinutošću na pokušaje gospodara u Kremlju da se ponovno uspostavi Sovjetski imperij koji je bio prožet kombinacijom staromodnoga ruskoga imperijalizma s doktrinom „znanstvenog ateizma“. Da, ideologija „znanstvenoga ateizma“ odavna je pokopana u Rusiji, ali su još veoma živi i žilavi stari ruski nacionalizam te imperijalni snovi.

Kad je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Staljin, jedan od najokrutnijih progonitelja vjera u povijesti ljudskoga roda, spoznao kako ruski narod nije bio spreman mrijeti za komunističku ideologiju „znanstvenoga ateizma“, pokušao je u spašavanje svoga carstva upregnuti pravoslavnu vjeru i ruski patriotizam. U igrokazu kojega smo svjedoci gledamo kako bivši agenti KGB-a ljube ikone Krista i Majke Božje. Hoće li vođe rusko-pravoslavne Crkve smoći moralnu čvrstoću pa reći sadašnjim gospodarima u Kremlju: Vi najprije morate iz svojih glava i svojih srdaca otjerati zle duhove iz Demona od Dostojevskoga prije nego se osmjelite prinijeti svoje darove u Božjoj kući?

 

Što se događa s društvom bez duhovnih korijena?

Suočeni s opasnim razvojem stanja u istočnoj Europi moramo postati svjesni svoje odgovornosti, naime, sačuvati i izgrađivati veliki projekt jedne ujedinjene Europe. Snažna politička integracija Europe za europske nacije je jedini štit – ne samo spram vanjskih opasnosti, nego još i više, naspram eksplozije barbarstva iznutra, naspram ekstremnoga nacionalizma, šovinizma i ksenofobije, koje još uvijek u europskim zemljama podižu svoje odvratne iscerine i obrazine.

Želi li zajednička europska kuća postati zbiljskim zavičajem i domom za sve, onda taj dom ne može stajati jedino na nosivim stupovima administracije i trgovine. Za izgradnju duhovne i moralne biosfere u društvu dopada kulturi odlučujuća uloga. Komunistički sustav koji je kontrolirao ideologijom kulturu nije mogao preživjeti na slobodnom svjetskom tržištu. Ali, što će se dogoditi s onim društvom čija je kultura izgubila svoju duhovnu dimenziju te kojom gospodari zabavljačka industrija?

Značajnu ulogu u stvaranju Europe imala je i sposobnost Crkava stvoriti kulturu koja je povezala biblijsku poruku s filozofskom mudrošću Grčke i pravnim sustavim Rima. Taj, međutim, oblik kršćanstva (‘christianitas’-‘Christendom’-‘kršćanluk’,prim.prev.) stvar je prošlosti. Kršćanstvo nije više zajednički jezik Europljana, čija će budućnost biti polifoničnija nego što to bijaše Europa tijekom povijesti. Današnje kršćanstvo još je samo jedan glas među mnoštvom njih.

 

Koji glas doprinosi više kulturi koegzistencije?

Nemojmo se pitati, čiji će glas u Europi sutrašnjice biti snažniji, nego se namjesto toga pitajmo, čiji će glas više doprinijeti kulturi koegzistencije-suživota koja počiva na međusobnom respektu i razumijevanju.

Središnja poruka kršćanstva glasi da je Bog ljubav te da Trojedini Bog u sebi predstavlja zajedništvo komunikacije. Vjera u jednoga Boga koji u sebi utjelovljuje ljubav i zajedništvo komunikacije nije nikakva znanstvena hipoteza, nego je to moralna odrednica s očitim kulturološkim i političkim implikacijama. To je odredište koje prihvaća pluralitet našega svijeta te koje trajno nastoji oko toga da je prevede u kulturu komunikacije, dijeljenja te uzajamnoga obogaćivanja.

Kršćanstvo nije upućeno na to biti zastavom koja se vijori nad Europom. Ali su zato i Europa i svijet upućeni na ljude koji ponovno udahnjuju riječi ljubav ono duboko značenje koje je nekoć imala u radikalnoj poruci Evanđelja.

 

Kršćanska kultura omogućila je ideju snošljivosti (tolerancije)

Naša zapadna kršćanska kultura te njezina značajno historijsko razdoblje prosvjetiteljstva omogućila je velebnu ideju tolerancije. Tolerancija je prijevod na sekularni jezik biblijskoga postulata da se čak i vlastiti neprijatelj ljubi. Međutim, čim se religijski pojmovi prevedu na sekularni jezik, u njima se obično nešto bitno gubi. Da bi se toleriralo nekoga neugodnoga susjeda, čovjek ga ne mora voljeti. Dovoljno je ignorirati ga, jer me on jednostavno ne zanima. I napokon, svi mi imamo svoj vlastiti život, svoj vlastiti životni stil, svoju vlastitu istinu.

Stanoviti, na načelu snošljivosti stvoreni model „multikulturalizma“, nije stvorio zajednice građana ili pak susjeda, nego konglomerate raznih geta. „Svatko neka živi kako hoće ili mu se prohtije, sve dok ne ometa ili ne ograničava druge“ – na tome se zacijelo temelji čovječnije ophođenje s drugima nego vječne svađe ili trajno ratovanje, ali može li tu biti riječ o nekakvu trajnom rješenju? Ta vrst tolerancije dostatna je onim ljudima koji žive jedni pored drugih, ali ne i ljudima koji žive jedni s drugima.

Naš je svijet, to „globalno selo“, postalo pretijesno a da bismo mogli još uvijek neometano živjeti jedni pored drugih. Ima nas sve više i više, htjeli mi to ili ne, sve više je onih koji su „drukčiji“ od nas. Naši plotovi ni živice nisu više jedni od drugih toliko udaljeni kao što to nekoć bijahu. Zavirujemo u tuđe kuhinje, osjećamo mirise njihovih egzotičnih juha, ne možemo više ignorirati ili zanemariti obiteljske svađe o kojima toliko dugo nismo imali ni pojma.

 

Za koegzistenciju moramo pronaći pravila

Model tolerancije-snošljivosti stvoren je za neki drugi svijet, za grad s posve drugom strukturom i arhitekturom. A nekadašnjih gradova nema više, ili izgledaju posve drukčije. Živimo jedni s drugima – sviđalo se to nama ili ne sviđalo – i stoga moramo pronaći pravila za koegzistenciju, pravila koja rječitije zbore daleko više od pukoga: Makni mi se iz mojih krugova.

Prije dvije tisuće godina Učitelja su iz Nazareta pitali: A tko je moj bližnji? To pitanje nije izgubilo ništa od svoje žurnosti i neodgodivosti. Na to je pitanje Isus odgovorio na čudesan način: Ne pitaj, tko je tvoj bližnji, nego postani sam bližnji susjedu! Potraži sam blizinu drugih, napose onih, kojima treba pomoć i ljubav. Pokaži onima koji su zatočeni u svojoj vlastitoj mržnji ili krivnji put u slobodu nudeći im oprost ili spremnost na praštanje i pomirenje.

Isusov postulat bezuvjetne ljubavi, ljubavi čak i prema vlastitim neprijateljima, djeluje apsurdno za one koji u ljubavi vide samo osjećaje ili emocije. Ljubav je međutim nešto daleko više. Ona je prostor sigurnosti u vlastitu srcu i vlastitu životu, koji otvaramo drugima kako bi i oni sami mogli biti zbilja ono što i jesu. Samo u prostoru ljubavi i priznanja možemo otkriti svoju najintimniju istinu te razviti u sebi ono najbolje što u nama počiva. Ali, ljubav je uvijek veliki i riskantni korak. Tko ljubi, izlaže se opasnosti da bude i razočaran i ranjen.

 

Kršćanska vjera nosi rane – kao i naš svijet

Tek na ovome mjestu mogu ogovoriti na pitanje spram budućnosti vjere. Vjera kojoj se osjećam privrženim nosi u sebi rane. Odlučno za moju kršćansku vjeru jest jedan posve određeni prizor iz Ivanova Evanđelja. Naime, riječ je o susretu apostola Tome s uskrslim Kristom. U Tominu srcu – kao i u srcima i mislima mnogih naših suvremenika – bije se boj između vjere i sumnje. Tek kad mu Isus pokazuje svoje rane, uzvikuje Toma: Gospodin moj i moj Bog!

Prepun je naš svijet rana. Uvjeren sam da oni koji zatvaraju svoje oči pred njima nemaju pravo reći Gospodin moj i Bog moj. Religija koja ne primjećuje nesreću i patnju ljudi obični je opijum za narod. Bog bez rana mrtvi je Bog. Ako mi netko ponudi svoga Boga, onda pitam: Je li to Bog ljubavi, ranjen patnjom našega svijeta? Nisam voljan vjerovati u nekakva drugoga Boga…

Kad su pitali Aleksandra Solženjicina, što slijedi nakon komunizma, on je odgovorio: Dugo, veoma dugo vrijeme liječenja i ozdravljenja. A moj odgovor na pitanje, što će uslijediti nakon onoga vremena u kome su toliki vjernici i nevjernici smatrali da je lako govoriti o Bogu, glasi: Očekujem dugo, veoma dugo putovanje u dubine. I u to polažem sve svoje nade.

 

 

 

Prijevod: fra Tomislav Pervan

Međugorje, 20. lipnja 2014.

Što bi se dogodilo Europi kada bi izgubila vjeru?

Zanima nas Tvoje mišljenje!