Mi i život

MOLITVA I VIRTUALNA INFLACIJA

Hrvatske katoličke obitelji dobrim dijelom povezao je Internet, osobito twitter, facebook, instagram… Sve tamo vrvi od silnih ideja, molitvenih poziva i prijedloga. Ipak, učini se katkad da je tu više pljeve nego žita. Olako se lupa po tipkovnicama kao da će kompjutorski program nastaviti dalje – bez nas! – moliti. Stoga da se izbjegne molitvena inflacija valja nam podvući crtu i pošteno izabrati, u skrovitosti vlastitog srca, temeljne principe koje ćemo u životu poštivati i provoditi. U tom kontekstu valja nam se upitati – osobno i obiteljski – jesmo li štogod prebrzo zaboravili i što je s golemim duhovnim nasljeđem i našim drevnim obećanjima iz dana posta i molitve, iz Nina, Solina, Marije Bistrice i nebrojnih drugih velebnih slavlja koja smo doživjeli zadnjih desetljeća 20. stoljeća? Zašto, mi baštinici toga par exellence duhovnog pologa, eksperimentiramo i otkrivamo „toplu vodu“ kad je tada npr. u samo jednoj rečenici sažet program za sav život: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom ide na svetu misu! Zašto se oduševljavamo sumnjivim duhovnim fatamorganama različitih teoloških smutljivaca širom svijeta i zaplićemo u površne internetske kučine kad nam je sve bitno već rečeno i nacrtano? Zašto previše šapućemo u virtualni lonac kad nam je zadaća vikati sa krovova, zapravo životom potvrditi i ustrajati barem u obiteljskoj molitvi? Zašto polijećete kao kokoši, kad se možete vinuti poput orla, davno je katolicima poručio veliki Josemariá Escrivá de Balaguer. «Spas je u istini», kaže se i u (nažalost!) već pomalo zaboravljenom dokumentu Dominus Jesus (22). A istina je „rijeka duboka“ koja traži poniznost, svakodnevni ispit savjesti i konkretnost sa što manje duhovnih eskapada.

Istinu o vjeri i o sebi, srećom, još uvijek traži većina hrvatskih vjernika i obitelji. Žude za jasnim smjerokazima i programima. Svjedoci smo zadnjih mjeseci koliko ih je jasna ideja o obitelji i braku snažno okupila i ujedinila u dobru. Valja znati i da većina živi u većoj bijedi nego li se misli: primanja su premalena i za najtemeljnije životne potrebe. Muče se i uglavnom šute. Svi sistemi su ih tome učili i dobro priučili. Stoga, pohvalno je kad im Crkva pomogne da autentično progovore i taj njihov glas podrži. Tako se stvari mijenjaju na bolje: povjerenje potvrđeno životom dat će svoj obol izlasku iz tuge i depresije. Zato su i dalje nužne – Duhom nadahnute i razborite – jasne okružnice i upute, jer odgonetanje istine između redaka nije imanentno skromnim i poštenim ljudima. Valja obnoviti provjerenu praksu i u župnim, kleričkim i laičkim, te obiteljskim kružocima analizirati poruke Svetog Oca i naših biskupa, o njima raspravljati i provoditi ih u život. Mnogo toga dobrog i spasonosnog čuli smo i ovih zadnjih dana, npr. u Solinu. Grijeh je propusta svakom katoliku, ako sebe i svoju obitelj ne zaokupi ovim po(r)ukama i konstruktivnim duhovnim naporom ne potisne mlakost, kuknjavu i depresiju. Vjeru treba uvijek iznova osvježavati posebno molitvom, duhovnim štivom, razmatranjem, duhovnom obnovom npr. Devet prvih petaka. A nama se događa – duhovno štivo se dovoljno ne cijeni! – da pojedini vlč. Ivan Krstitelj Moliere koji upravlja npr. župom od 10.000 vjernika izjavi kako mu je „jedan, samo jedan“ primjerak katoličkoga lista nepotreban. Nije valjda da se toliko podcjenjuje intelekt vlastitih vjernika? Jedan, mali, sitni listić valjda bi barem netko iz znatiželje uzeo! Hoće li takvi ikad shvatiti „da prazna vreća ne stoji“?

Bez obzira na takve probleme, vjernici moraju ponoviti staru istinu da se nitko drugi umjesto nas ne može ispovjediti, pričestiti i moliti. Više poticaja sigurno treba i nadam se da to neće izostati. A katolički tisak treba barem ispravno vrednovanje i – nadam se da se slažete – prevažan je čimbenik Nove evangelizacije, jer sve ovo virtualno će odletjeti i proletjeti, ali napisano će ostati. Samo biskupi i institucije s njihovim autoritetom mogu nešto jače promijeniti: to se odnosi i na pastoral, i na medije i na katolički laikat. Nadam se da će biskupijske sinode tu nešto konkretnije učiniti… (Ne znamo, raspravlja li se uopće o ovom problemu? Stoput smo predlagali da pojedine biskupije uvedu Dan katoličkog tiska jedanput u godini: a tu susreti, programi, upoznavanja, razgovori…) Mišljenje je mnogih da nam treba jedinstven program i angažman, jer u tako maloj zemlji i Crkvi nije pametno umnažati niti institucije niti birokraciju. Nužan nam je sada na ulasku u novo stoljeće vjere program sličan onom legendarnom „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koji se odvijao od 1975. do 1984. Možda bi neki novi program trebao krenuti npr. od prastare crkve Sv. Spasa uz vrelo Cetine…, ali o tom potom. Možda će činjenica da smo ušli u četrnaesto stoljeće vjernosti Bogu pomoći da krenemo s jasno definiranim prioritetima i uz geslo kojeg izreče Marija u Kani Galilejskoj: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5) (L)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!