Priče iz života

DR. RATKO PERIĆ: LJETOVANJE NA OTOKU GOSPE OD MILOSTI

Priredio: Mate Krajina

 

Vjernici znaju reći da vrag nikad ne spava, a komunisti su to preinačili da neprijatelj nikad ne spava. Tražili su neprijatelje posvuda, pa i  u mirnim samostanima poput onog isusovačkog odmarališta na Otoku Gospe od Milosti (Boka Kotorska). Započnimo priču o tome kako je jedan „smočeni srpski peškir“ mogao biti razlog za deset godina robije.

– Dana 21. 08. 1985. godine, u Sekretarijat za unutrašnje poslove, SO-e Herceg-Novi, pristupi TOMAŠEV SLOBODAN, od oca Živojina i majke Đurđanke, rođen 25. 03. 1949. godine, u Novom Bečaju, ulica Marka Oreškovića br. 8, gdje i sada stalno stanuje, privremeno je na radu u SR Njemačkoj, u mestu Doaoešingen, Breig štrase br. 21, koji povodom neprijateljskog javnog istupanja na Ostrvu Svete gospe kod Tivta, dade slijedeću IZJAVU… –

Nećemo je zasad evocirati, nego tek poslije još jednog detalja. Navedenoj ustanovi istoga dana pristupio je još „teži i važniji“ svjedok.

– …pristupi KARAN DUŠAN, od oca Todora i majke Milke, rođen 13. 04. 1926. godine u Vršcu, sada sa prebivalištem u Zadru, ulica Frana Alfirevića br. 15, penzioner – oficir JNA – potpukovnik, koji povodom neprijateljskog istupanja na Ostrvu Svete gospe kod Tivta, dade sljedeću

IZJAVU

Dana 20. 08. 1985. godine, oko 10,45 časova, došao sam na Ostrvo Sveta gospa, koje se nalazi u neposrednoj blizini Ostrva Sveti Marko, područje SO-e Tivat, zajedno sa mojim zetom od sestrične, Tomašev Slobodanom, sestričnom Tamašev Tatjanom i mojom sestrom Colić Danicom, koja stanuje u Bačkoj Palanci, zaposlena je u Osnovnoj školi „Veselin Masleša“, kao učiteljica. Ja sam došao svojom barkom koja je registrovana u Zelenici br. 22.

Na prilazu ispred crkvice Svete gospe, za oko 20 m., slučajno mi je ispao peškir u vodu, pa smo se zaustavili i pokušali da dohvatimo peškir. Tom prilikom govorili smo vrlo glasno kako ćemo da dohvatimo peškir. U neposrednoj blizini pored nas u vodi, video sam jednog mlađeg čovjeka, starosne dobi do 30 godina, koji je imao kratku smeđu, talasastu kosu, mršavog izgleda, srednjeg rasta, vrlo pristojno obrijan i u razgovoru dosta inteligentan. Plivao je u vodi i u momentu kada smo htjeli da se približimo obali sa barkom, izašao je pred nas i rekao nam: „Vi ne možete posetiti crkvu, jer nemate dozvolu za tu posetu, niti da se iskrcate na ovom ostrvu. U neposrednoj blizini nalazila se jedna grupa kupača, pa se ovaj čovjek u jednom momentu okrenuo prema njima i rekao: „Oni ekavski pričaju.“ Ja ne znam kome se on u toj grupi obratio, ali sam čuo ove riječi koje je vrlo glasno izgovorio.

Ovaj čovjek, nakon što smo mi rekli da dolazimo češće na ovo Ostrvo i da ćemo da posetimo crkvu, nestao je 3-4 minuta i sa sobom je doveo jednog vrlo krupnog potpuno ćelavog i dobro razvijenog čoveka, koji je došao zadihan i koji je nastavio razgovor s nama. On je rekao: „Napustite, molim vas.“ On je ove riječi ponovio 2-3 puta. Ja sam rekao da ja poznajem velečasnog Janka, da ja dolazim 3-4 godine i da vodim svoje prijatelje da posete ovu crkvu. Ja sam u međuvremenu video velečasnog Janka koji se bio u jednom momentu pojavio, pa se povukao i izbjegao kontakt između ova dva čovjeka i nas.

Tomašev Slobodan je rekao: „Ja ću tu ostati, kako mogu drugi, a mi ne možemo?“ Onaj mršavi čovjek koji je doveo onog debelog, sada je stajao u zaleđu ovog debelog čovjeka, rekao je: «To su naši gosti.“ Slobodan je dalje nastavio, zato što nije video mene da mu stojim iza leđa: „Ja ostajem ovdje dok ne dođe ujak.“

U tom momentu debeli ćelavi čovek pita Slobodana: „Šta si ti i ko si?“ Slobodan mu je odgovorio: „Ja sam Jugosloven, ovo je Jugoslavija, pa prema tome i ostajem ovdje.“ Ovaj debeli čovek je kategorički odgovorio:“Ne! Ovo je ovde Hrvatska i ovo je hrvatsko.“

Tada sam ja rekao tom debelom čovjeku koji je izgovorio ove riječi Slobodanu i ustvari ga upitao: „Kako to Hrvatska, je li to NDH, šta je to?“ Onaj mršavi čovjek koji je tražio dozvolu i pozvao onog debelog čovjeka, odgovorio je: „Uzmite kako hoćete.“

Ovaj razgovor i njihov nastup prema nama bio je dosta drzak i okrutan i, prema mojoj ocjeni malo je trebalo da dođe do fizičkog obračuna. Mislim da su oni bili spremni na to.

Nakon toga (ovo zapamtite jer u priču ulazi dr Ratko Perić, op. autora) u razgovor je stupio još jedan čovjek koji je bio dosta krupan, atletski razvijen, crne puti, koji je stupio u dijalog sa Tomašev Tatjanom, govorio je: „Da, ovdje nema Jugoslovena, nego Hrvata i Srba. Jugoslavije nema i to nije Jugoslavija niti gradila već je to gradila Austrougarska!“ Ovo je mislio na ostrvo i na crkvu. (…) – Izjavu dao: Karan Dušan, zapisničar: J. Šćekić, izjavu uzeo (zdravo za gotovo- op. autora): Vukojica Janjušević.

Izjavu dalje nećemo citirati iako u njoj ima još pikanterija. Najvažnije je da je uvukla onog krupnog i crnomanjastog u priču, kojeg će režimski sudovi barem tri godine proganjati. Izjaviti usred Jugoslavije, „da Jugoslavije nema“ bio je teški crimen koji je čovjeka mogao stajati i do deset godina zatvora. I otišli neraspoloženi prepobožni srpski hodočasnici prema Tivtu, a iz Tivta je 23. kolovoza stigla brodom milicija, uz kapetana za kormilom. Još jedan brkajlija u uniformi i drugi dotjeran u odijelu. Traže mršavog, debelog i atletski građenog. Uznemirili se pobožni i disciplinirani isusovački domaćini i njihovi gosti. Trojicu okrivljenika su relativno brzo pronašli i postrojili.

– Na koji su način oni otprve pogodili da smo upravo nas trojica ti prijavljeni: debeli ćelavi, mršavi i atletski razvijeni, i to između petnaestak odraslih muškaraca razvijenih, debelih, ćelavih, mršavih i pocrnjelih, koliko ih je tada bilo na Otoku, ostala mi je tajna do današnjega dana. – prisjeća se biskup.

Pretresoše im sobe, pokupiše sumnjive svete sličice i pasoše-putovnice, te zapovjediše da se odmah sutra ujutro nacrtaju u Tivtu, u Odjeljenju za unutrašnje poslove (OUP). Tu će morati dati izjave i odgovarati za svoje uvrede nanesene nedotaknjivoj Jugoslaviji. I tako je i bilo. Ujutro 24. kolovoza trojica „identificiranih“ čekali su već u 7 sati pred vratima SUP-a u Tivtu. Ali ne prima milicija samo tako velike neprijatelje i ustaške zveri lako u svoje dvore, nego okrivljenike: debelog i ćelavog – časnog brata Matu Vlahovića, mršavog i izbrijanog – časnog brata (preminuo 24. rujna 2010. – pokoj mu časnoj duši!) Franju Ereiza, crnog i krupnog – don Ratka Perića, odvode policijskom „maricom“ ravno u Prvostepeni sud za prekršaje. Više ih nisu tužili samo srpski turisti predvođeni pukovnikom Karanom nego je Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka ekspresno podigao i tivatski OUP. Na sud je za svjedoka – u program uživo – pozvao pukovnika Karana dok je Tomašev otputovao i ostavio pisanu optužnicu. U dva dana istrage u tom Zahtjevu neke su se stvari promijenile. Ereizu je još napakirano da je dodao riječi“ „ako treba neka bude i NDH!“, a Vlahoviću da je u raspravi izjavio „da je on Hrvat i da je ovo hrvatsko“. Dr. Periću su skratili neke izjave i u optužnici je pisalo da je rekao „nema Jugoslavije, nego samo hrvata i srba, ovo je gradila Austro-ugarska.“ (Tivatski OUP u svom zahtjevu ispustio je iz pisane prijave svjedoka fraze: „nema Jugoslovena“, „i to nije Jugoslavija niti gradila“, a Srbi i Hrvati dobili su nešto umanjena početna slova!)

Pred sutkinjom trojica okrivljenika sve niječu – da je ona tražila – vjerojatno bi se bez grižnje savjesti na to i zakleli – da nisu izgovorili niti jedne politikantske riječi a kamoli rečenice koje su im inkriminirali ugledni turisti. Potvrđeno je kasnije, da je jedina istina da je na povik jednoga od njih, koji je za sebe ustvrdio da je Jugosloven, Mato prostodušno uzvratio: „Vi to, a ja sam Hrvat!“ Međutim, bez službenog identificiranja debelo-ćelavoga, mršavoga i atletski razvijenoga, uz pomoć samo jednog svjedoka, prekršajni je proces završio tako da su dva brata isusovca Mato i Franjo osuđeni na trideset dana zatvora i na globu po 400 novih dinara, zbog prekršajnog postupka, a trećemu je obustavljen postupak „zbog nedostatka dokaza“. Naime, uprskao je jedan od svjedoka, jer ono što je pisano potvrdio „da nema Jugoslavije“, u žurbi je usmeno demantirao „da nije baš dobro čuo!“. Dvojica isusovaca odvedena su u kotorski zatvor, a dr. Perić se s jugo-pasošom u džepu, ne pokazujući putovnicu Svete Stolice kao pratitelj i prevoditelj državnomu tajniku kard. Agostinu Casaroliju u  Beogradu, vraća na Otok Gospe od Milosti, ali praćen usmenom prijetnjom da se proces samo obustavlja do daljnjega.

Uskoro počinje zločestoća režimskih medija: od Podgorice, preko Sarajeva i Beograda, sve do Zagreba. Novinska agencija TANJUG objavila je, a sve građanske novine prenijele da su „dvojica svećenika“ (!) Katoličke crkve nijekala postojanje Jugoslavije, a Otok Gospe od Milosti proglasili teritorijem „NDH“. Naravno, nabacano je još mnoštvo opasnih teza pripisanih dvojici laičke braće koju su novinari, opetujući izvornu TANJUG-ovu neobaviještenost, preko noći promaknuli u red prezbitera, koji nisu dopustili skupini domaćih „turista iz SR Srbije“ da posjete kulturno-historijske spomenike na Ostrvu Svete gospe kod Tivta. Tisak i republičke televizije, poput zlokobne izvidnice, još su navješćivali da će se protiv te dvojice „svećenika“ podignuti i krivična prijava na temelju čl. 134. Krivičnog zakonika SFRJ.

Tivat

Tadašnji kotorski biskup mons. Ivo Gugić upućuje 29. kolovoza 1985. pismo Republičkoj komisiji za odnose s vjerskim zajednicama u SR Crnoj Gori. Osvrnuvši se na suđenje, on je između ostalog rekao:

– Požurilo se sa stvaranjem političke klime oko ovog slučaja, sa očitom tendencijom da se svemu da ona dimenzija ‘crkvenog nacionalizma i politikanstva’ koju želimo, kao krajnje neistinitu, negirati i u čije ime se sutra može bilo ko od članova Kotorske biskupije proglašavati političkim kriminalcem i društveno opasnim elementom. –

Međutim, vrag se ne da uspavati i ne sluša nikakve argumente, posebno ako su istiniti. On zacrtao svoje i gotovo, gazi li ga, gazi… Tivatski OUP istoga dana dok biskup Gugić s kancelarom don Brankom Sbutegom tumači, podiže žalbu Republičkom ili drugostepenom sudu, jer smatraju kaznu preblagom, a posebno su razočarani jer je „atletski razvijenom“ obustavljen proces. Istodobno, zatvorena braća napismeno traže da im se nepravedna kazna poništi, jer su „neistinito oklevetani i nevino osuđeni“.

Novi događaji slijede kao na filmskoj vrpci. Odmah sutradan, 30. kolovoza, Republički sud hitno zasjeda i uvažava utok Odjeljenja za unutrašnje poslove Tivat i odlučuje da se dvojici zatvorenika poveća kazna na po pedeset dana, a s obzirom na trećega „predmet vraća na ponovni postupak i odluku“. Drugostepeni obrazlaže da je „na nesumnjiv način“ utvrđeno da su dvojica zatvorenika izgovorila ono za što ih se optužuje i da je sud „posebno ocijenio iskaz svjedoka Karan Dušana i istome u potpunosti poklonio vjeru jer se radi o penzionisanom potpukovniku JNA“. Republički sud za prekršaje je također predložio, zbog jednog prijašnjeg protuslovlja na sudskoj raspravi u Tivtu, neka se taj isti Karan, jedini svjedok i k tomu potpukovnik – bilo je i to moguće u državi nepravde – da se dogovori sam sa sobom, koji mu je iskaz točan: ili onaj pisani na SUP-u u Herceg-Novom, prema kojem je Perić rekao „nema Jugoslavije“ ili onaj usmeni na sudu u Tivtu, gdje je posvjedočio da „nije baš najbolje čuo!“

Pokrenuli su se i isusovci. Njihov provincijal o. Marko Matić razaslao je na dvadesetak državnih i medijskih adresa Pritužbu zbog objavljivanja i širenja neistinitih TANJUG-ovih vijesti u slučaju Mate Vlahovića i Franje Ereiza, te zbog neobjavljivanja demantija koji je prethodno bio razaslao. Taj je demanti objavio Glas Koncila 8. rujna 1985. Interesantan je bio i pristup beogradskih novina „8-Novosti“, da se spomenemo samo jednih od mnogih, koje su 5. rujna 1985. donijele prefabriciran članak „Popovi ‘propovedali’ mržnju“. Između ostalog dade se pročitati:

– Kad su čuli da gosti koji pristaju barkama uz obalu ostrva govore ekavski, Ereiz i Vlahović su na njih nasrnuli odbijajući ih da priđu rečima: ‘Ovo je Hrvatska’ i ‘Ovo je Hrvatsko’, ‘ako treba neka bude i NDH’, ‘ovde nisu Jugosloveni, nego Hrvati i Srbi’, ‘Jugoslavije nema i ovo nije gradila Jugoslavija nego Austro-ugarska’.“

Prerevni je novinar zgrnuo sve optužbe na jednu hrpu, čak i one od „dosta krupnoga“ i sve podmetnuo Franji i Mati. Tom prigodom komandir milicije u Tivtu informirao je novinara:

– Veoma brzo su naši radnici identifikovali Ereiza i Vlahovića i pošto su prikupljeni dokazi o celom ispadu poveden je prekršajni postupak. Opštinski sud za prekršaje je već u subotu 24. avgusta dvojici sveštenika izrekao kaznu od po 30 dana zatvora koju oni već izdržavaju u kotorskom zatvoru. –

Novinar je još obavijestio javnost da će protiv okrivljenika biti podnesena i krivična prijava.

No, ova je saga – nisu okrivljenici ni znali – tek pravo započinjala. Tivatski je OUP, unatoč izrečenoj kazni prvostepenog suda, a nepotvrđenoj kazni drugostepenog, smatrajući da su okrivljeni osnovano osumnjičeni, 29. 08. 1985. podnio zahtjev Okružnom javnom tužilaštvu Titograd za krivični postupak. Razlika između prekršajnog i krivičnog postupka u slučaju „verbalnog delikta“ jest u tome što prvi može odmjeriti kaznu od 60 dana, a drugi do 10 godina zatvora. Kao što je već spomenuto, gotovo sve novine bile su donijele vijest da su protiv dvojice zatvorenika („sveštenika“) podignute i krivične prijave. Međutim, nije se tako dogodilo. Nastala je izmjena. Nešto se u sustavu grdno pošemerilo. Od dvojice prekršajno osuđenih na 30, pa 50 dana izabran je Mato Vlahović. Nikome nije bilo jasno, po kojemu ključu. A drugi je optuženik bio onaj protiv kojega je u samom početku obustavljen proces „zbog nedostatka dokaza“. Dakle, prvostepeni je sud dr. Periću obustavio progon, drugostepeni zatražio da se sve obnovi na prvostepenom u Tivtu, a tivatski OUP podigao krivičnu prijavu prebacujući sve na Okružni sud u Titograd. Čudovišna priča ni tu ne završava.

Na osnovu toga zahtjeva o krivičnom postupku, samo protiv Vlahovića i Perića, bili su dovedeni iz kotorskog zatvora, u lancima naravno, na saslušanje u Titograd, 30. rujna 1985. Vlahović i – kojeg li čuda! – Ereiz. Nakon što je sudac istražitelj preslušao Vlahovića, u nazočnosti njegova odvjetnika, prozvao je i Perića. Na to su u sudnicu uveli brata Franju Ereiza i ustanovili: da on nije Perić, niti je protiv njega uopće podignuta krivična prijava. Na Okružnom sudu nisu znali ili bi se smijali ili crvenili.

Oteglo se ovo sa suđenjima pa ćemo još ukratko prepričati da je zauzimanjem dvojice zagrebačkih odvjetnika 8. listopada 1985. pred Vrhovnim sudom Crne Gore uskoro stigla oslobađajuća presuda i da su dvojica osuđenika, Ereiz i Vlahović, odmah sutradan 9. listopada bili pušteni iz zatvora, izdržavši – ni krivi ni dužni – 46 ljetnih dana tamnovanja.

Negdje početkom studenoga 1985. stiže dr. Ratku Periću u Rim od Okružnog suda iz Titograda poziv, bez datuma, br. 251/85, da dođe na sud, 18. novembra 1985. u 8 sati ujutro u sobu br. 44, jer je osumnjičen „zbog krivičnog dela iz čl. 134. st. 1 KZ“. Potom mu je stigla iz Zagreba poruka da 18. studenoga neće biti nikakvo saslušanje, nego, kada dođe u Zagreb svojim poslom, moći će dati izjavu u Zagrebu. Tako se i dogodilo krajem studenoga 1985. Tijekom studenoga i prosinca iste godine preslušano je na raznim mjestima desetak očevidaca događaja na Otoku u kolovozu.

Okružni sud u Titogradu izdaje rješenje 5. prosinca 1985. da se provede istraga protiv Vlahovića i Perića. Na to je Perićev odvjetnik, Stjepan Herceg iz Zagreba uložio žalbu koja je rješenjem istoga suda, 18. prosinca 1985. odbijena s obrazloženjem:

– Iz spisa predmeta proizlazi osnovana sumnja da su okrivljeni izvršili krivično djelo koje im se stavlja na teret pa s obzirom da je zadatak istrage da se prikupe dokazi na osnovu kojih će se odlučiti o podizanju optužnice ili obustavi postupka, kao i radi provjere odbrane okrivljenih, to je istražni sudija ispravno postupio donijevši navedeno rješenje. –

Titogradsko Okružno javno tužilaštvo podiže optužnicu 20. prosinca 1985. u kojoj opetuje spomenute inkriminacije. Opet preslušavanje svjedoka, zbrka za zbrkom. Uskoro, 2. siječnja 1986. – dok je krivični postupak bio u punom zamahu – Republički sud za prekršaje, koji je prethodno bio izjavio da je „na nesumnjiv način“ utvrđeno da su dvojica zatvorenika kriva, sada po odluci Vrhovnoga suda donosi rješenje, protiv sebe samoga, kojim se ukida presuda prvostepenog suda za prekršaje u Tivtu od 24. kolovoza 1985:

– Vrhovni sud SR Crne Gore presudom Up. Br. 45/85, od 8. 10. 1985. godine, rješavajući po zahtjevu za vanredno preispitivanje drugostepenog rješenja, ukinuo je rješenje ovog suda od 30. 08. 1985. godine u dijelu koji se odnosi na okrivljene Ereiz Franja i Vlahović Mata, nalazeći da u prvostepenom postupku činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. –

Međutim, krivični se postupak protiv optuženih Vlahovića i Perića nastavlja na Okružnom sudu, bez obzira na presudu i odluku Vrhovnoga i Republičkog suda. Okružni sud iz Titograda upućuje preko Republičkog sekretarijata za pravosuđe, ovaj preko talijanskog konzulata u Zagrebu i Općinske magistrature u Rimu optužnicu i poziv za glavnu raspravu Ratku Periću za 18. rujna 1986. Budući da Perić ništa nije primio do naznačenog datuma, nije se mogao odazvati pozivu. Suđenje se odgađa za 16. prosinca 1986, a dr. Perić spomenutu optužnicu u ruke prima u rektoratu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, 22. rujna 1986.

Sudska je trakavica nastavljena skoro i kroz cijelu 1987. godinu. Dr. Perić čak je pet puta dolazio iz Rima u Titograd. Potrošio je više lira na putovanje nego za nekoliko svojih knjiga. Dođe on tako pred titogradski OUP usred zime. Puca bura s okolnih planina. Ne možeš unutra barem dva sata. Mogu se samo vidjeti odmaknute zavjese i prašina na prozorima – siluete pozornih promatrača i analitičara koji su čekali da okrivljeniku puknu živci. Potom okrivljenog puste unutra. Već na porti izljev mržnje. Prijete čak i čistačice. Opet čekanje pred uredom komunističkog, istražnog kadije Tadije. On ne dolazi – kažu stiže, opet, za dva sata. Slijedi opet šetnja po ledu i buri. Došao bi i kraj radnog vremena, a nitko ga ne bi primio. Bilo je teško odlučiti što učiniti: ako ode ne valja, ako ostane opet ne valja! Ipak, vraćao bi se u nedoumici i strepnji ponovo u Rim. Onda mu je 14. travnja, o Uskrsu 1987. – vrijedi to donijeti – prekipjelo i napisao je pismo veleposlaniku SFRJ pri Svetoj Stolici, gospodinu ili, vjerojatnije, drugu Štefanu Cigoju.

– Gospodine veleposlaniče,

na ovo me pisanje navodi neko gotovo sinhronizirano sudsko-diplomatsko čestitanje Božićnih i Uskrsnih blagdana. Naime, uoči prošloga Božića bio sam pozvan na „čestitanje“, odnosno na suđenje u Crnu Goru. Budući da okružni sud i javno tužilaštvo nisu uspjeli dovesti nijednoga svoga svjedoka, pa ni onoga glavnoga koji me prije dvije godine tužio te na općinskom sudu u Tivtu iskaz demantirao, suđenje je odgođeno. Svjedok se telegramski ispričao da je otišao u bolnicu!

Vrativši se u Rim, našao sam Vašu Božićnu čestitku, i to s darom. Nemalo se začudih: oni onako, Vi ovako!

Zatim sam opet nedavno trebao poći na zakazano suđenje za koje je, nekoliko dana prije ročišta, bilo odvjetniku javljeno da će se sigurno održati. Međutim, ovaj se put nije pojavio – gle!

  • ni glavni sudac: rekoše da je bolestan;
  • ni glavni tužitelj: je li i on bio bolestan?
  • Ni krunski svjedok-potpukovnik: i on bolestan, poslao telegram-ispriku:
  • Niti ijedan od njihovih svjedoka: jesu li baš svi bolesni?

Suđenje, naravno, odgođeno dok se ne pronađu (ili ne ozdrave!) njihovi svjedoci.

Vrativši se u Rim, evo mi stiže Vaša čestitka, ovaj put za Uskrsne blagdane. Zahvaljujem na pažnji.

Mogu me oni tretirati i teretiti koliko hoće i kako hoće, ali i oni sigurno uviđaju, i Vi ćete priznati, i svaki će pametan čovjek reći da u takvu tretmanu ima premalo ljudski odgovornoga i sudski ozbiljnoga, a podosta nekorektnoga i niskoga, što zacijelo nikome ne služi na čast niti osobito osvjetljava obraza i „čojstva“. Stoga, možete ovih nekoliko redaka shvatiti kao nešto više od spontanog protesta koji se javlja u meni i kao građaninu i kao svećeniku u službi Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, i neka ovaj pismeni prosvjed bude dopuna onom usmenom od siječnja prošle godine.

Konačno, ni nakraj mi pameti nije ne odazvati se svaki put na suđenje (ne daj Bože teške bolesti!) koliko god ono bilo besmisleno i nezdravo (naglašavam to zbog stalne ispričnice bolešću glavnoga pokretača), makar stalno išao uzalud kao i do sada, i unatoč gubljenu dragocjena vremena i svim putnim i inim troškovima.

I, dok mi oni, ne znajući valjda što čine (usp. Lk 23,34), uporno priređuju Veliki petak, Vi ne propuštate zaželjeti – Sretan Uskrs… takav je život na ovome svijetu, pogotovo svećenički!

S poštovanjem

Ratko Perić, rektor

 

Nakon ovog pisma ubrzan je proces. Na Karan Dušana navalila neka čudna boljka, ne može više iz Zadra u Titograd. Uglavnom, 1. rujna 1987. stiže od Okružnog suda u Titogradu, kao prvostepenog krivičnog, i od sudije Ivanović Sretena, dugo priželjkivana oslobađajuća presuda:

– Perić Ratko, od oca Grge, i majke Anice, rođene Raguž, rođen 2. 2. 1944. godine, u Rovišću, SO Bjelovar, nastanjen u Rimu – Tomiceli br. 32, Hrvat, državljanin SFRJ, neoženjen, završio teološki fakultet i doktorat iz teologije, neosuđivan – oslobađa se optužbe! –

Dr. Ratku Periću pao je pod noge mač iznad glave. Mogao se sada neopterećen sudskim progonom jače posvetiti svome odgovornom poslu rektora i profesora.

Zanima nas Tvoje mišljenje!