Vjerska prava i slobode

BL. CHARLES DE FOUCAULD – ŽRTVA DŽIHADA (UZ 160. OBLJETNICU ROĐENJA

 

Charles de Foucauld rođen je 15. uujna 1858. u Strasbourgu, u imućnoj plemićkoj obitelji. U dobi od samo šest godina ostaje za nekoliko mjeseci bez oba roditelja. Brigu o njemu preuzimaju rođaci, a kasnije kao mladić na djedov nagovor 1876. pristupa vojnoj akademiji i kasnije postaje časnik francuske vojske u Alžiru. „Kao mlad časnik francuske vojske, u Alžiru dođe u kontakt s Islamom. Jednostavna ali čvrsta vjera tih priprostih ljudi duboko ga se dojmila i uzdrmala njegov opći skepticizam.“, piše o tim njegovim danima o. Stanko Žakelj, član Male braće Isusove. (www. redovnistvo.hr)

Vojsku je napustio 1882., a potom odjeven u odijelo židovskog trgovca odlazi dvije godine istraživati Maroko. U Pariz se vratio 1884. i tamo je dočekan kao heroj. Uskoro je objavio i memoare o svojim avanturama. Svi su na njemu primjetili velike promjene. Postao je jako ozbiljani i puno zreliji. Dani i noći provedeni u pustinji ostavili su na njegovoj duši neizbrisiv pečat. U listopadu 1886. doživljava silovito obraćenje.

Pristupio je trapističkom redu. „Brat Karlo je prvu etapu svoga obraćeničkog života proveo kod otaca Trapista: sedam sve u svemu sretnih godina. Ali je došao do uvjerenja (a isto tako i njegovi poglavari) da to nije njegov put. Slijedi boravak od nekoliko godina kod sestara Klarisa u Nazaretu, kao njihov vrtlar.“, pojašnjava o. Stanko.

Na nagovor sestra Klarisa vraća se u Europu da bi postao svećenik. Zaređen je 1901. godine s 43 godine u Viviersu u Francuskoj. Nakon toga se vraća u Alžir, u Saharu i živi pustinjačkim životom. „Neće odmah naći njemu primjeren oblik toga života, nego postepeno kao po etapama, dok se 1905. godine ne nastani na krajnjem jugu alžirske Sahare, u Tamanrassetu. Možemo reći, da je tu konačno u potpunosti ostvario svoj poziv: u suživotu, u potpunoj solidarnosti i uzajamnosti s nekolicinom stanovnikâ toga naselja.“ (o. Stanko Žakelj)

Arapi ga poštuju kao velikog liječnika. Naučio je jezik naroda Tuareg te radio na njihovom rječniku i gramatici.

U malenoj molitvenoj oazi, miljama daleko od ikojeg kršćanina, provodio je duga bdijenja pred Presvetim, moleći za obraćenje naroda kroz koje je proputovao i s kojima je sada živio. Ovako je napisao: „Presveto Srce Isusovo, hvala ti za ovo, za prvo Svetohranište u zemljama Tuarega! Neka ono bude prvo od mnogih i neka navijesti spasenje brojnim dušama! Sjaji iz ovoga Svetohraništa na sve uokolo – narode koji Te okružuju, a svejedno Te ne poznaju.“

Njegov je nemir i prirođenu žestinu umirio unutarnji oganj koji je nastavio sjati jednako jasno kao i prvi puta kada ga je susreo, onog odlučujućeg listopadskog jutra 1886. Njegova vjera je dozrijevala u pećnici pustinjske vrućine, kao što je godinama prije toga sazrijevala kroz njegove mladenačke godine. Želio je biti skriven i nepoznat, a ta mu se želja – barem nakratko – i ostvarila. U očima svijeta on je bio beznačajan. Međutim, to će stanje kontemplacije prekinuti krvavi rat. Smrtonosni pogled spustio je se na samotnog pustinjaka, i zli ljudi su odlučili tog čovjeka i njegovo poslanje uništiti.

Kada je izbio Prvi svjetski rat, de Foucauld se poželio odmah vratiti kući i ponovno stupiti u vojsku, kao vojni kapelan. Biskup, čijoj je vlasti bio podložan, rekao mu je da ostane gdje jest. Poslušao je. Francuska je napadnuta u Sjevernoj Africi. Otomansko je carstvo, koje se borilo uz bok Prusije, tražilo je izgon nevjernikâ iz islamskih zemalja i punu obnovu kalifata. Neka su saharska plemena odgovorila pozivu na džihad. Tamanrasset je bio daleko od francuske vojske. Svećenika Charlesa de Foucaulda u ranim jutarnjim satima 1. prosinca, 1916., napala je nauružana skupina fanatičnih muslimana.

Postoji svjedočanstvo o onom što je uslijedilo. Svećenik je izvučen iz svoga skloništa. Izostanak svakog otpora pratio je dubok osjećaj mira. Vojnici su ga prisilili da klekne i pozvali ga neka se odrekne svoga Spasitelja, Isusa Krista. On je to odbio. Nakon toga jeustrijeljen u glavu. Njegovo je tijelo, u klečećem položaju i ruku vezanih otraga, ostavljeno u pijesku. Ubojice su mu potom razorili dom. Kada su sutradan otišli došli su susjedi i pokopali čovjeka kojega su s vremenom prihvatili kao svoga prijatelja.

Tri tjedna kasnije onim je krajem prolazila francuska vojna patrola. Mještani su zapovjedniku pokazali improvizirani grob. Potom je čitava patrola postrojena u svečani stroj, a zastava spuštenih na pola koplja dok su na krob stavljali mali drveni križ.

U kasnije napisanom vojnom izvješću stoji: „Otac de Foucauld, nakon svoga obraćenja, niti dana nije prestajao misliti na onaj čas nakon kojega sve prestaje, a koji je vrhunska prigoda ponuđena za pokajanje i stjecanje zasluga. Umro je u prosincu, na prvi petak, dan posvećen Presvetom Srcu Isusovu, onako kako je htio. Naime, oduvijek je priželjkivao nasilnu smrt koja će biti posljedicom mržnje prema kršćanskome imenu.Sve je to Charles prihavaćao s ljubavlju samo s jednim ciljem: za spasenje nevjernikâ zemlje koju bijaše odabrao — Afrike.

Prije no što je vojska toga dana otišla, časnik je pregledao ono što je ostalo od njegova samotišta i naišao na pokaznicu, što su je svećenikovi ubojice bili bacili u pijesak. Nisu znali ono što je taj francuski katolik smjesta prepoznao – da još uvijek sadrži Svete Prilike.

Kada su se vojnici pred odlazak okupili, zapovjednik je stigao držeći pokaznicu koju je, iz poštovanja, bio umotao u platno. Dok su tako marširali natrag u pustinju, on je jahao na konju pred njima, noseći Presveto. I dok je ta jedinstvena Euharistijska procesija tako prolazila, pustinjski je pijesak, nošen vrućim saharskim vjetrovima, polako prekrivaoo grob Charlesa de Foucaulda.

Inače, Charles de Foucauld želio je osnovati novi red za života koji bi se zvao Mala braća Isusova, ali to je postalo moguće tek nakon njegove smrti. Petnaestak godina nakon njegove smrti počele su nicati redovničke zajednice i laička udruženja sljedbenikâ Brata Karla. René Voillaume ustanovio je Isusovu malu braću godine 1933. Cherlesa (Karla) de Focaulda beatificirao je papa Benedikt XVI. 13. studenoga 2005. godine. Proglašen je mučenikom Katoličke crkve. (L)

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!