RIZNICA DUHA

FRA MARIJAN KARAULA: S PUTA PO ALBANIJI

Pišući o nekim katoličkim crkvama u sjevernom dijelu Albanije za časopis „MI“, želim napisati zapravo nekoliko zanimljivih rečenica o stanju Katoličke crkve u ovoj državi nekad i sada o čemu, čini se, još uvijek nedovoljno znamo. No, nije to ništa čudno! Jer, o ovoj temi ne znaju puno ni oni koji žive u Albaniji.

Naime, zadnji popis pučanstva, na kojem se registrirala i vjerska pripadnost, bio je ovdje davne 1938. godine. Od tada se samo prave razne prosudbe na temelju tadašnjih rezultata, koje pak neki smatraju spornima i nepreciznima iz više razloga. Po svemu se čini, na primjer, da su u postotak muslimana ubrojeni i muslimani s Kosova, gdje ih ima procentualno više nego u Albaniji, pa bi ih onda u Albaniji bilo procentualno više nego što se tvrdi.

Prema nekim prosudbama cijela Albanija bi trebala imati oko 3.150.000 stanovnika, od čega oko 700.000 njih radi negdje diljem svijeta! Katolika ima oko 400.000 (12-15%), pravoslavaca oko 600.000 (20%) te bi onda muslimana trebalo biti oko 2.000.000. Međutim, neki analitičari kažu da ih nema ni 50% od toga broja, tj. jedva 1.500.000 budući da treba računati kako su mnogi od onih koji su otišli u inozemstvo, a posebno u Grčku, kršteni. Usto, mnogi su od njih prešli na protestantizam, a u Albaniji, iz posve razumljivih razloga, ima također i dosta ateista. Svakako bi nam trebalo još naglasiti da ovdašnje vjerske zajednice u zadnje vrijeme pokazuju zavidnu međusobnu toleranciju i skladnost koegzistencije, što se posebice vidi tijekom vjerskih blagdana.

Fra Marijan (u sredini) sa subraćom u  Laçu

 

Nakon ulaska u Albaniju i vožnje oko pet sati uglavnom novim autoputom najprije smo posjetili grad Laç (čitaj: Ljač). Nalazi se između Lezha i Tirane, oko 70 km južno od Skadra. U njemu živi preko 10.000 vjernika katolika. Njihova je župna crkva napravljena između dva svjetska rata, ali je župa vrlo stara. U župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela sahranjena su trojica fratara: fra Fran Koliqi iz Stuble (na Kosovu), fra Engjëll Paliq iz Janjeva, brat albanskog mučenika fra Luigj-a (Alojzija) Paliqa, i fra Anton Topalli.

U ovom gradu i župi živi i radi bosanski franjevac fra Anđelko Kamenčić, koji je najprije 26 godina djelovao u Đakovici na Kosovu, a potom, evo, već 15 godina djeluje u Albaniji: 9 godina u Bajzi kod Skadra i 6 godina u Laçu.

Fra Anđelko dosta pomaže i u svetištu sv. Ante Padovanskog u mjestu Sebaste, iznad Laça. To je najveće svetište sv. Ante na Balkanu, u koje svakog utorka i svake subote te tijekom cijele godine dolaze rijeke vjernika. U vrijeme pobožnosti 13 utoraka broje se na tisuće. A na sam blagdan sv. Ante kroz Svetište u 24 sata prođe i preko 200.000 hodočasnika sa svih strana Albanije, Kosova i drugih krajeva; dolaze kako katolici, tako i pravoslavci i muslimani.

Na mjestu sadašnje nove crkve bila je sve do 1967. crkva iz 19. st., ali su je komunisti minirali, kako bi onemogućili štovanje sv. Ante. Pa ipak su vjernici i u vrijeme komunizma, i uz opasnost da budu maltretirani i zatvoreni, dolazili na te ruševine i molili se Bogu i sv. Anti za svoje potrebe. Nova crkva je napravljena 1992/93, a potom i vanjski oltar, gostinjac, vanjske ispovjedaonice te na kraju i samostan, u kojem su sada vjernicima neprestance na raspolaganju trojica svećenika franjevaca.

 

Crkva Gospodinova naviještenja u Lezhu

 

Iz Laça uputili smo se u gradić Lezhë (čitaj: Ljež), pedesetak kilometara južno od Skadra. Za njega vrijedi mišljenje da je najkatoličkiji grad u Albaniji. U njemu se, prema jednoj predaji, zaustavio sv. Franjo Asiški 1220. godine na svom povratku iz Svete zemlje. Smatra se da je tom zgodom osnovana i prva franjevačka zajednica u Albaniji. Samo malo kasnije, 1241. godine, u ovom je gradu sagrađena i najstarija franjevačka crkva u Albaniji. Nad crkvenim vratima bio je i latinski natpis: Hoc templum fratrum minorum aedificatum est A. D. MCCXLI – ali su taj natpis komunisti razbili 1967. godine kad su crkvu pretvorili u skladište, pa proširivali vrata da unutra može ući kamion. Pri obnovi crkve pronađeno je porazbijano kamenje s natpisom, te je natpis barem djelomice restauriran.

U ovoj je crkvi sahranjen fra Serafin Koda, rodom iz Janjeva, jedan od 40 albanskih mučenika, koji je divljački ubijen i bačen u jednu rupu u crkvenom dvorištu. Srećom, jedna je medicinska sestra noću prekrila mrtvo tijelo zemljom i tu zasadila smokvu, pa su mučenikove kosti lako pronađene nakon pada komunizma.

Nedaleko od te crkve, odmah preko Drima, nalazi se Skenderbegov mauzolej. Gjergj Kastrioti, zvani Skenderbeg (1405-1468), sahranjen je u katedrali Lježa, posvećenoj sv. Nikoli biskupu, ali je ta crkva 1580. pretvorena u džamiju. Fra Leon Kabashi, koji je studirao umjetnost u Sieni, pomogao je istraživačima – pomoću građevinskih elemenata i oblika – dokazati da je džamija pokraj Drima nekada bila crkva, a da je naknadno – zaziđivanjem prozora i apside, te dodavanjem minareta – pretvorena u džamiju. Tako je arheološki institut otkrio i zaštitio originalne stare zidove crkve, a unutra smjestio muzejske eksponate, u spomen na 22 bitke, koje je Skenderbeg vodio protiv Turaka za slobodu kršćanske Albanije, a time i Europe.

 

Katedrala u Skadru

 

U Skadar zbog obilne vode na ulicama nismo mogli ući „normalnom“ prometnicom nego smo se oko sat vremena truckali lošim obilaznim putem. Golema skadarska katedrala posvećena je sv. Stjepanu prvomučeniku. Prije turskog vremena nalazila se u skadarskoj tvrđavi Rozafa. Kad su Turci 1478. osvojili Skadar, katolike su dijelom pobili, dijelom protjerali, a katedralu su pretvorili u džamiju. Sve do XVIII. st. biskup se nije mogao vratiti u Skadar.

God. 1851. dobiven je od sultana ferman (dozvola) za gradnju, ali je tek 7. travnja 1858. mogao biti postavljen kamen temeljac nove katedrale. Blagoslovio ga je biskup mons. Ivan Topić. Crkva je posvećena 1865. godine. Crnogorci su je znatno oštetili u prvom balkanskim ratu (1912-1913), ali je i dalje služila svojoj svrsi, sve dok je komunisti 1967. nisu zatvorili i pretvorili u sportsku dvoranu.

Katedralu je ponovno otvorio albanski franjevac fra Aleks Baqli 7. ožujka 1991. – na dan prvog dolaska Majke Terezije u Skadar. Obnovio ju je tadašnji Apostolski nuncij u Albaniji, mons. Ivan Dias, danas kardinal, prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda.

U obnovljenoj katedrali je papa Ivan Pavao II. 25. travnja 1993., u nazočnosti sad već blažene Majke Terezije, zaredio prvu četvoricu albanskih biskupa nakon povratka slobode vjere u Albaniju. U njoj je 10. studenog 2002. pokrenut i dijecezanski postupak za beatifikaciju 40 albanskih mučenika, o kojem smo pisali na početku teksta.

Crkva sv. Franje u Skadru

 

Katedrala jest najveća katolička crkva u Skadru, ali nije i jedina. Nedaleko od nje je i povelika franjevačka crkva sv. Franje.

Prvu franjevačku crkvu i samostan u Skadru sagradila je kraljica Jelena Anžujska (1236-1314), žena srpskog kralja Uroša I. Nemanjića (on je bio treći sin prvog srpskog kralja Stefana Prvovjenčanog) i majka kraljeva Dragutina (1276-1282) i Milutina (1282-1321).

I franjevci su Skadar morali napustiti nakon osmanske okupacije 1378. i nisu se u njega mogli vratiti sve do 1861. godine. Vrativši se te godine sagradili su tada i svoj samostan. Uskoro su počeli graditi i crkvu, ali za njezinu gradnju punih 25 godina nisu mogli dobiti sultanov ferman, pa je gradnja obustavljena. Crkva je dovršena tek 1905. i posvećena na dan Bezgrešnog začeća BDM.

Crkvu je komunistički režim 1967. zatvorio i pretvorio u Kino radnik (alb. Kinema Punëtori) maskirajući je izvana i iznutra tako da se ne prepozna kako je to nekad bila crkva. Ponovno je otvorena u studenom 1990., i nedugo zatim obnovljena u više-manje istom stilu kakva je bila prije zatvaranja i maskiranja.

Uz stari samostan sagrađeno je 1936. godine i novo krilo, koje postoji i danas. Stari dio samostana je do temelja srušen i tu su komunisti bili počeli graditi kazalište lutaka, ali je taj njihov plan propao, jer je krajem 1990. i u Albaniji došlo do pada komunizma.

Nakon Drugog svjetskog rata samostan je bio pretvoren u zatvor, a nakon zatvaranja crkava i izgona fratara iz njega 1967. bio je pretvoren u dječje obdanište – takvog su ga i zatekli franjevci kad su se 1991. vratili u Skadar. Obnovljen je 1992. i od tada do naših dana ponovno služi svojoj svrsi. U njemu se nalazi Provincijalat Albanske franjevačke provincije. (Časopis “MI”)

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!