NAŠ IZBOR

SJEĆANJE: DR. JURE RADIĆ – TEK NA VRHU ČOVJEK MOŽE REĆI «DOSTA»!

SJEĆANJE NA DR. JURU RADIĆA (rođen: Baška Voda, 15. rujna 1953.- preminuo: Zagreb, 10. rujna 2016.) Donosimo intervju koji je prije desetak godina dao časopisu “MI”. Čini se da su poruke i pouke i danas aktualne i zanimljive

 

 

TEK NA VRHU ČOVJEK MOŽE REĆI «DOSTA»!

 

Poštovani dr. Radiću, u percepciji većine Hrvata slovite kao uspješan i moćan čovjek. Objasnite nam što je za Vas uspjeh i moć?

– Ne volim riječ moć i ona mi je kao čovjeku i kršćaninu strana i ne uklapa se u moj duhovni i intelektualni habitus. Riječ uspjeh nije mi upitna i o tom pojmu, ma štogod se pod njim predmnijevalo, mogu reći nekoliko misli. Uspjeh nije samo puka slučajnost ili zbroj sretno posloženih okolnosti, nego prije svega dar, nešto što čovjek vjernik milošću dobiva. Moj uspjeh – kako ga vi nazivate – moj svaki dan započinje molitvom zahvale Svemogućem Bogu što mogu na ovom specifičnom području ljudske djelatnosti činiti nešto dobro i plemenito. Sretan sam što me Bog stvorio i što mi je dopustio da mogu radosno zemljom hodati i s oduševljenjem očekivati svako novo jutro, svaki novi dan koji mi pruža mogućnost učiniti nešto novo, plemenito i dobro, nešto izgraditi na Njegovu slavu i čast – kao čovjek, kao stvorenje koje se služi svojim talentima.

Ipak, svojim najvećim uspjehom smatram – pod zajedničkim nazivnikom je svih normalnih ljudskih stvorenja – svoju obitelj koja se širi i jača. Naime, ovih dana – zbog toga sam posebno sretan – zajedno sa suprugom očekujem deveto unuče. Novi život je ono što me raduje i u teškim okolnostima daje poticaj za nove napore i nastojanja.

Uspjehom mogu smatrati i svoj sveučilišni posao kroz koji svake godine odgajam nove inžinjere građevinarstva, a posebno na višem akademskom stupnju nove magistre i doktore znanosti.

Posebnim uspjehom smatram – bio sam dugogodišnji suradnik predsjednika RH dr. Tuđmana – što sam se u onim teškim vremenima, kad je to bilo potrebno i nužno, uključio u stvaranje hrvatske države. Odradio sam zadaću koju sam tada morao odraditi i zbog toga sam posebno sretan. Kasnije se kroz moj život događa još jedan uspjeh: mogao sam se mirno i suvereno vratiti svojoj građevinskoj struci. Danas zajedno sa suradnicima gradim jedno respektabilno poduzeće u širim, europskim razmjerima. Ne zaustavljamo se slavodobitno da budemo najbolji u Hrvatskoj. Postavljamo si visoki cilj da budemo među najboljima u Europi, da pokažemo da se možemo nositi s najsposobnijima, po znanju i konkretnosti.

Uspjehom mogu smatrati i stvaranje nužno potrebnog optimizma među mnogobrojnim djelatnicima, izgradnju pozitivnog ozračja u kojem se ljudi, unatoč mukama života, dobro osjećaju i imaju mogućnost napredovanja. Evo jednog primjera: nedavno je IGH raspisao natječaj za primitak u radni odnos pedeset inžinjera građevine. I, to me iznenadilo – takvih stručnjaka nema na burzi rada – nama se javilo 238 kandidata.

Bitno je znati da nije sve u financijskom uspjehu – «nije u šoldima sve» kao se zgodno narodski poručuje – nego je još bitnije ljudsko zadovoljstvo, posredno njihov osobni i obiteljski napredak. Lijepo je biti pri vrhu tima koji postiže veće rezultate nego što ih očekuje. Npr. mi od deset natječaja u Rusiji očekujemo dva, a dobijemo osam poslova. To je pozitivno i dobro. Mislim da je došlo vrijeme da hrvatske tvrtke shvate da mogu hrabro krenuti u ozbiljnu bitku za osvajanje tržišta i širenje posla po Europi. Posla za sve sposobno i vrijedne uvijek ima, a time i više zarade i posredno boljeg života.

 

KAD KAŽEM BURA…

Kad ja kažem bura pomislim na Senj i studen, na prevrnute brodice i led. Kakve se asocijacije bude kod Vas? Pomislite li na Maslenički most? Uz malo šale evo i ozbiljnijeg pitanja: koliko je cestovna infrastruktura važna za razvitak Hrvatke?

– Kad čujem tu legendarnu riječ, vjerujte mi, prije svega pomislim na ugodu, nezaboravan ambijent svoje stare pradjedovske kuće u Baškoj Vodi, tamo gdje se u to vrijeme najbolje spava i odmara. To je nešto što čovjek nosi u genima i čemu se uvijek vraća, slika je to nezaboravna i znakovita. Jako volim buru, onu najžešću podbiokovsku. To treba doživjeti i u tome uživati.

Poslije toga sjetim se planinarenja po Biokovu, stručnih istraživanja sa svojim stricem, znamenitim fra Jurom Radićem. Kao gimnazijalac gazio sam s njim po tom kamenjaru i toj buri upijajući ljepotu Božje prirode. Doživio sam strašne bure koje su strašile, pokazivaale divlju snagu i neukrotivost.

Tek poslije ovih slika pada mi na pamet Maslenički most. To su, pak, neke nove i čudne bure koje katkad donesu i zlonamjernost. Neki su za dnevnopolitičke probitke znali i tešku južinu prometnuti u orkansku buru. Bura – dobar je to vjetar – čini da bude manje smeća na kpnu, tako da u moru svašta završava.

Maslenica je bila začetak velikog projekta autocesta kojeg danas na europskim stručnim skupovima spominju kao izuzetno uspješan, a hrvatske autoceste među najboljima u Europi. Tome su doprinijeli mnogi. Sreća je što su različite političke opcije i vlasti to odradile temeljito. Drago mi je da sam s užim timom suradnika zacrtao te konture na samom početku.

Čitamo i vidimo u medijima da imate i zanimljive vizije razvoja naše Metropole. O kakvim planovima se tu radi?

– Za svaki put i za svaki razvoj valja napraviti vizonarski i nteligentno prvi korak. Uvijek je dobro imati odlučnosti dobro isplanirati način dolaska do zacrtanog cilja. Mislim da je u Zagrebu sada trenutak za jedan takav odlučan korak. Zagreb ima sve preduvjete da postane prava europska metropola. Da bi se to ostvarilo vodeći ljudi grada moraju stvari temeljito isplanirati, projektirati i u konačnici ostvariti. Prvi nužan korak je rješavanje problema gradskog prometa – bilo podzemno ili nadzemno – to se mora riješiti. Bez tog rješenja Zagreb neće moći postati moderan grad. Zagreb treba metro.

Drugo, Zagreb se mora vratiti na Savu od koje je zbog nedaća poplave davno pobjegao. Ako je takva situacija bila stoljećima i ako se rijeku nije moglo ukrotiti onda, današnje tehnologije to lako mogu učiniti. Vrijeme je za Zagreb na Savi, a ne Zagreb pokraj Save. Zagreb u svom središtu može imati svojevrsnu rivu, krasne šetnice, različite umjetničke skulpture i interesantne građevine. Iznimno vrijedan prostor uz Savu pruža veliki potencijal razvoja, daje šansu umjetničkoj i arhitektonskoj kreaciji i svim drugim najvrjednijim sadržajima.

Za Zagreb je bitna i izgradnja cestovne obilaznice u obliku kruga koji bi bio direktno povezan sa svim mogućim autocestama. Predmnijeva se da bi takva obilaznica trebala biti oslobođena bilo kakvih pristojbi.

No, sve je to još na razini studije. Srećom, gradsko poglavarstvo prepoznaje tu iznimnu perspektivu i započelo je uspješnim koracima da to postane izgledna zagrebačka realnost.

 

NATO I EU

Kako ocjenjujete današnji politički položaj Republike Hrvatske? Ulazak u NATO i EU brzo napreduje. Postoje li i neke opasnosti na koje bi u ovom pripremnom razdoblju valjalo misliti da bi kasnije, u novim okolnostima, lakše sačuvali vlastito dostojanstvo, pa i vjeru?

– U svakom poslu i pothvatu velika je opasnost nervoza i nedostatak vremena. Bojim se, iskreno, takve situacije u kojoj zbog kašnjenja u pripremama, danas brzinom želimo nadoknaditi propuste. U takvoj situaciji moguće je previdjeti i neke važne stvari. Mnijenja sam da u NATO i EU treba ući čim to bude moguće, ali treba temeljito odraditi pripreme i potrebne ugovore. Dobro bi bilo da imamo više vremena za mirnije pripreme, da npr. uđemo u EU zajedno sa Švicarskom i Norveškom. Da bi se dobila politička vjerodostojnost valja imati čvrst i jasan stav, otvoreno braniti svoje pozicije prihvaćati obveze. Svakome je jasno da su europske integracije neminovnost. Hrvatska je Europa još od pape Ivana VIII., tj. Davno prije nekih članica koje su već u sastavu EU, poput Bugarske i Rumunjske. Hrvati su umirali na granici kulture i kršćanstva dok su mnogi u Europi gradili svoja carstva i mirno spavali. Nama je europski put siguran, jer nas Europa treba. I to će se dogoditi dosta brzo. Kako ćemo na te nove okolnosti odgovoriti valja nam već danas promišljati.

Nikakav defetizam ni lažno dodvorništvo danas nam nisu potrebni. Ljuti me često činjenica kako neki ljudi zbog uskoće svoje percepcije govore da smo mi mali, da je Hrvatska mala. To nije istina! Hrvatska i po veličini spada u red srednje velikih europskih zemalja. Pa, kad ste čuli da neki Švicarac kaže da je Švicarska mala zemlja? Treba se čuvati paušalnih fraza malih ljudi s uskim mentalnim sklopom: nije dobro smanjivati se zbog vlastitih problema i slabosti. Hrvatska nipošto nije mala zemlja, posebice po svojim kulturnim i duhovnim dosezima, po povijesnom bogatstvu i osobito po kreativnom potencijalu svojih ljudi u svakom području: od športa do znanosti, od gospodarstva do umjetnosti. Poštujmo vlastito dostojanstvo i budimo u svakom pogledu veliki dok ulazimo u EU. Dok razgovaram s kolegama profesorima po europskim sveučilištima osjećam se uvijek ravan njima. Htio bih da se takav optimizam raširi. To posebno naglašavam svojim studentima, a preko Vašeg lista potičem na takav stav sve naše ljude. Europi možemo donijeti svoje bogatstvo – autentično i iskreno – koje može statistički izgledati minorno, ali u stvarnosti života može biti neprocjenjivo. Nekoliko zrnaca soli promijeni okus juhi ili kruhu. Bitna je kvaliteta, ideja i ustrajnost.

U novim okolnostima morat ćemo se učiti biti širokogrudniji i demokratičniji i u stvarima koje nam se ne sviđaju. Postoji li granica ispod koje ne bismo naivno smjeli ići?

– Važno je znati da u Europi ima mnoštvo zdravih demokratskih snaga. Nas je zadesila nevolja da europsku demokraciju gledamo kroz pojavu i djelo Carle del Ponte. Takvi uzori tzv. demokratskoga zapada nam ne trebaju! Svaka demokracija traži otvorenost i jednakost, istovjetne uvjete za rad i razvoj. Mi ćemo se zato morati izboriti razgovarajući s ozbiljnim i razboritim europskim političarima i intelektualcima. Nemojmo misliti da demokracija u idealnom obliku postoji u zemljama koje smo sami sebi stavili za uzor. Pa primjer «čuvarice demokracije» Carle del Ponte pokazuje koliko i zapadnu demokraciju napadaju virusi laži i podmetanja.

 

UVIJEK DOSTUPNA CRKVA

Što bi Crkva u Hrvata trebala činiti u novim okolnostima?

– Važno je shvatiti da su svi vjernici Crkva. Stoga, kad želim reći što očekujem od Crkve moram dobro promisliti što očekujem od sebe, od svoje obitelji, prijatelja i suradnika. Crkvu nije u dnevnopolitičke svrhe površno dijeliti na hijerarhiju i ostale vjernike. Crkva je živa i životorodna zajednica s Kristom na čelu. Znači, svi trebamo dati svoj doprinos rastu i djelovanju Crkve.

Možda se ponajviše bojim činjenice da bi nam se Crkva mogla odnaroditi, a to bi bio strašan gubitak. Navest ću vam jedan primjer: iznimno sam sretan kad susretnem zauzete i otvorene crkvene službenike. Nedavno sam na vratima župnog ureda u Tučepima vidio natpis na vratima mijesnog župnika fra Nediljka Šabića. Tamo piše: Uvijek sam dostupan! Ispod je uredno naveden broj župnog ureda i osobnog mobilnog telefona. Župnik koji je uvijek dostupan – dobar je to razlog za nadu i radost! Nadam se da će tako i cijela Crkva preko različitih službi i službenika i u budućim vremenima biti dostupna, otvorena i susretljiva, poput milosrdnog Krista i drugih svojih svetaca i velikana.

Bili ste dugogodišnji suradnik dr. Franje Tuđmana čiji se ugled i djelo katkad dovodi u pitanje. Koje vrjednote, a koje promašaje trebamo pamtiti iz tog vremena?

– Imao sam sreću živjeti u vremenu dvojice velikana: Ivana Pavla II. i dr. Franje Tuđmana. Njihove zasluge su velike i neprijeporne. Dr. Tuđmana najbolje je opisao naš kardinal Bozanić na prvom Danu državnosti poslije predsjednikove smrti u homiliji koju je izrekao u crkvi Sv. Marka u Zagrebu. Pred cijelim državnim vrhom kardinal Bozanić je naveo primjer židovskoga kralja Davida koji je napravio strašne zločine i grijehe koje Biblija doslovce opisuje. Ipak, to nije pokolebalo Židove u mišljenju da je on najveći židovski kralj na kojeg se do danas pozivaju. Nešto slično se može primijeniti i na dr. Tuđmana. U onim teškim vremenima nije mu bilo lako. Zamislite kako je samo protiv volje svjetskih moćnika bilo donijeti odluku o vojnoj akciji oslobađanja «Oluji». Zato su čudne današnje izjave nekih pametnjakovića koji sada sve znaju, a onda su se sakrili iza devet zidova i šutjeli. Što su i mogli reći? Zato nije dobro vjerovati medijskim floskulama i taktici širenja magle. Tuđman je sanjao uređenu i sretnu državu, zadovoljnu zajednicu svih ljudi na ovim prostorima. I još nešto: bilo je puno hrvatskih velikana koji su pokazivali na neki cilj, ali rijetki su došli do njega. Tuđman je to učinio stvarajući državu uz gotovo plebiscitarnu potporu naroda.

Dakle, dr. Franjo Tuđman je imao svoje pogreške kao i svaki čovjek. Neka na nj bace kamenje oni koji nemaju pogreške… On je s mog gledišta osoba koja je obilježila naše vrijeme i jedan od najvećih hrvatskih velikana. Problem je našeg mentaliteta isticanje samo onog što nije valjalo. Bio sam blizu njega i svjedočim da je beskrajno volio Domovinu i narod koji u njoj živi.

No, htio bih iskoristiti prigodu i spomenuti još jednog hrvatskog velikana – kardinala Franju Kuharića. On je naš uzor za budućnost. Iskreno vjerujem da će jednog dana biti uzdignut na čast oltara. On je bio svetac. Kao svecu ja mu se molim već danas. Vjerujem da je i Stepinac bio takav, ali ja sam osobno sveca poznavao, a to je Franjo Kuharić.

No, vratimo se Tuđmanu: da nije bilo njega ne bi se danas tako strastveno raspravljalo o ulasku u EU. Bez stvaranja države sve bi to bila iluzija i na vrbi svirala.

Kakvu poruku možete uputiti hrvatskim ljudima, osobito mladim sveučilištarcima i intelektualcima?

– Umjesto sumnje važno je izabrati vjeru: vjerovati u Boga ali i u svoje mogućnosti. Važno je znati da se herojske stvari mogu učiniti za života. I to ozbiljan čovjek ne može očekivati da to drugi učine za njega. Silno je bitno u obitelji stvarati pozitivnu i kreativnu atmosferu sa svakim novim danom. Mladi se ne smiju prikloniti laganim rješenjima i bijegu u lagodnost i neodgovornost. Važno je znati da se isplati svaki trud, savjesno vršenje dužnosti, duhovni i intelektualni rad. Sve to doprinosi ozbiljnom napretku, doprinosi zdravom ozračju u svakom zajedništvu: obiteljskom, radnom i narodnom. S vjerom i nadom može se pobijediti, može se popeti na vrh ostajući vjeran najuzvišenijim idealima: Bogu, Crkvi i Domovini.

I na koncu da se vratim onoj makarskoj buri i biokovskim vrhuncima, da posvjedočim i pozovem na ideale: dok me po tim vrletima Biokova kao gimnazijalca vodio stric fra Jure slušao sam ga kako kliče – «i na visine će me odvesti Pobjednik, a ja ću pjevati psalme» – želim samo u svima pobuditi ideale i ponoviti još jednu misao vodilju iz tog blagoslovljenog vremena koju sam sricao sa starim fratrom, iznad mora, na vrhuncima Biokova: Samo na vrhuncu reći «dosta»! 

 

Razgovor vodio: Mate Krajina (Časopis “MI”)

Zanima nas Tvoje mišljenje!