Mi i život

VRIJEME MORALNE PANIKE

Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac

 

Ovo razmišljanje nije pokušaj relativiziranja seksualnih zločina počinjenih od katoličkih svećenika, koji su u nebo vapijući grijeh, već je potaknuto zbivanjima po tom pitanju u SAD, a i u Europi. U Pennsylvaniji je formirana tzv. Velika porota i to isključivo (!) fokusirana na seksualna zlostavljanja počinjena od katoličkih svećenika, pa iz ormara iskaču kosturi s neobičnim pričama o davnim užasnim zlostavljanjima u katoličkim ustanovama. A internetske stranice i mediji izbezumljeno trube o tim optužbama.

Ponajprije treba kazati da Katolička crkva nikada nije imala „monopol“ na zlostavljanje mladih ljudi, a to je nešto što se danas promovira u medijima. Zašto? Zato da bi se potakla antikatolička „moralna panika“. I to je opasno,  jer je u pitanju pokvarenost onih koji to čine iz njima znanih razloga.

“Moralna panika” (sociološki termin!) je široko rasprostranjen javni strah, najčešće iracionalan, da je netko ili nešto prijetnja vrijednostima, sigurnosti i interesima zajednice ili društva u cjelini. Sadašnj govor o svećenicima pedofilima, sa sociološkog motrišta, predstavlja tipičan primjer „moralne panike“. Pojam je skovan sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog objašnjenja kako određeni problemi postaju predmet (subjekt) „društvene hiper-konstrukcije“. Preciznije: Moralna je panika definirana kao društveno konstruirani problemi, koje karakterizira sustavno prenaglašavanje ( ponekad i istinitih) činjenica u medijima ili u političkom govoru. Ona često dovodi do državne intervencije, koja uvelike premašuje objektivnu prijetnju društvu od strane određenog pojedinca ili grupe, za koje se tvrdi da su odgovorni za stvaranje prijetnje. Moralna panika je i javni i politički odgovor na pretjerivanje ili izobličenje prijetnje, koje društvu nameće neki navodno štetni pojedinac ili neka skupina. Ona, dakle, uključuje pretjerivanje određenih događaja pojačavanjem empirijskih kriterija, kao što su broj uključenih pojedinaca, razina i opseg nasilja te količina nastale štete. Moralni koncept panike primijenjuje se na širok raspon društvenih problema, uključujući, primjerice, ali ne ograničavajući se samo na to, bande mladih, nasilje u školi, zlostavljanje djece, sotonizam, divljanje, spaljivanje zastave, ilegalnu imigraciju i terorizam.

A upravo se to događa s obzirom na Katoličku crkvu! Mediji, usredotočujući se isključivo na zlostavljanja maloljetnika počinjenih u katoličkim institucijama, i tvrdoglavo odbijajući prihvatiti i uvažiti u međuvremenu učinjene reforme u Crkvi, a prema kojima su najsigurnija mjesta za djecu danas u crkvenim sredinama, stalno potiču iracionalni strah da Katolička crkva predstavlja jedinstvenu i najveću prijetnju sigurnosti djece. Crkva postaje narodni neprijatelj. Od 2001. drastično se je smanjio broj svećenika zlostavljača, ali ne i zlostavljača, primjerice, u obitelj. Dapače taj broj stalno raste. Ali koga briga za to. Bitni su slučajevi stari 30-50 godina.Taj iracionalni strah podgrijavaju i političari istragama i uspostavom nekakvih Velikih porota, a što je sve isključivo usmjereno na Crkvu. Pritom se ignorira i prešućuje široka zlouporaba u drugim vjerskim zajednicama, u sportskim i rekreativnim programima mladih, a osobito u javnim školama, a iznad svega u obiteljima. Reakcije na seksualno zlostavljanje djece počivaju na prebacivanju moralne osnove: neki počinitelji i neke žrtve izgledaju za medije prikladniji od drugih. Niz priča tijekom zadnjih dvadeset godina o ozbiljnom zlostavljanju u dječjim domovima, posebice u SAD, i ostalim ustanovama za stanovanje nije pokazao nikakvu paniku ni tjeskobu, već hladno odbijanje i prešućivanje. Odabiru se oni devijantni ili društveno problematični događaji, koji se smatraju vijestima, a zatim se pomoću uvodnika filtriraju, da bi se odabrao koji je od tih događaja pogodan kandidat za moralnu paniku.

Usput govoreći jedna studija u SAD („Pedophiles and Priests, New York: Oxford University Press, 1996, str. 50 and 81 & Massimo Introvigne, „Pedofile priests, sociale construction of moral panic“) pokazuje, da ako se uspoređuje Katolička crkva u SAD s protestantskim denominacijama uočava da su seksualne devijacije, ovisno o kojoj je denominaciji riječ, učestalije kod pastora u usporedbi s katoličkim svećenicima. To ujedno pokazuje da nije celibat uzrok seksualnim zlostavljanjima. Pastori su uglavnom oženjeni.

Zašto su stari i ranije poznati slučajevi ekshumirani u 2010. pa nadalje uvijek praćeni s napadima na Papu? Moralni poduzetnici, koji organiziraju paniku imaju dnevni red, koji je sve jasniji i koji nije zaštita djece. Inače bi obrađivali temu seksualnog zlostavljanja potpunije u svim segmentima.

A što se tiče Hrvatske: dr. Buljan Flander, koja dobro pozna stanje, svojedobno je izjavila da je svako peto dijete u Hrvatskoj na neki način seksualno zlostavljano. Imali smo čak i slučaj gdje je otac godinama zlostavljao svoje kćerke.

Rečeno nije ublažavanje seksualnih zločina počinjenih u Crkvi. Riječ je o izazivanju moralne panike. Svaki zlostavljač treba biti najoštrije kažnjen, a i svatko tko zataškava te slučajeve i stavlja ih u zavjetrinu. Nakon akcije pape Benedikta XVI. biskupi su obvezni prijavljivati slučajeve zlostavljanja policiji.

Zanima nas Tvoje mišljenje!