Priče iz života

DR. MILE BOGOVIĆ: ZAPIS S LIČKOG RATIŠTA (3. rujna 1991.)

Retrospektiva: Mile Bogović s Lukom Blaževićem 3. rujna 1991. po Lici.

 

Svakog dana čitamo i slušamo o stradanjima naroda u Lici. Kolega Luka Blažević i potpisani odlučismo da 3. rujna obiđemo sve ugrožene krajeve do kojih je moguće sada doći. Ići ćemo Lukinim autom. Ako ostanemo bez njega bit će manja šteta ne zato što je njegov nego što je stariji i trošniji od moga. Dugo vremena je trebalo odvagivati kojim putem je najbolje krenuti. Nalazimo se u vremenu koje je po mnogočemu slično onom kod je Lika bila pod turskom vlašću i kada je svaki prijelaz preko Velebita bio povezan s opasnostima po život. Odlučismo se na prijelaz iznad Karlobaga.

 

Prijelaz preko Velebita

 

Pravimo se hrabri, ali ipak Luka sugerira da se u karlobaškom samostanu ispovijedimo kod o. Ilije. Neće štetiti! O. Krsto u samostanu priča o tužnoj slici koju je u nedjelju gledao kada su se kolone izbjeglica spuštale niz velebitsku padinu prema Karlobagu. U samostanu su našli sklonište gospićki župnik Mate Pavlić i ličkoosički Alojzije Kukec. Tu je sestra Asunta Srakić (sestra biskupa Srakića). Njihovi župni stanovi nalaze se na “biranom” prostoru za sijanje granata. Kao najprivilegiraniji cilj svagdje je odmah nakon kuće policije i garde katolička crkva. Župnici traže načina kako ludo ne gubiti glavu a opet ostati povezan s ljudima.

Na putu prema Lici  policija nam svagdje savjetuje da se vratimo. Dosta automobila nailazi s ličke strane a u suprotnom smjeru imaš čistu traku Jedan “mupovac” u Baškim Oštarijama ljuti se na Istrane i Vinodolce koji ne pokazuju dovoljno zanimanja za stradanja Hrvatske. Bombardiranje Gospića još nije prestalo. Začu se prasak. “Slušajte, za 30 sekundi čut će se nova eksplozija kada granata udari” – reče nam jedan policajac. A mi u uvjerenju da ima i pored nas dosta prostora za padanje granata – ne mora pasti baš nama na glavu – krenusmo dalje. Negdje “ježevi”, negdje minirana cesta, druge prepreke, ali ipak se još čuva prolaz za  provjerene prolaznike.

 

Župnik u molitvi

 

U Trnovcu župnik Josip Kapš, nakon što je podmirio brevijar, sjedi pod šljivom i moli iz pučkog molitvenika. Po istrošenosti korica i listova vidi se da mu je često u rukama to sredstvo otpora zlu i nasilju. Kod njega je i časna sestra Klaudija koja je u bijegu iz Ličkog Osika zastala u Trnovcu. U Trnovcu ima prognanika iz izloženijih ličkih krajeva. Domaći svijet već stiče rutinu u podvorbi prognanika. Dok smo mi bili u župnom stanu jedna gospođa uđe i nenametljivo pokaže da je donijela nešto za ručak.

 

Tužna slika Gospića

 

Nastavljamo put za Gospić. Što smo se više približavali središtu grada to je on bio pustiji. Crkva još nije oštećena, a ni župni stan. Na popucala prozorska stakla sada se i ne skreće pažnja. U župnom stanu nema nikoga, kao ni u drugim zgradama u središtu grada. Gledamo razbijena stakla na izlozima, ali ništa iz njih nije uzeto. Ni auta nema na cesti. Svaki je svoj sklonio na sigurnije mjesto. Župnika smo vidjeli u Karlobagu kako se u razgovoru s policajcima informira o mogućnosti puta u Gospić. On ima danas više sprovoda. Prošetasmo se do pravoslavne crkve. Nisu bez razloga u njezinoj blizini policajci. To zdanje je danas dobar zaklon. Ono odbija pošiljke granata dok ih katolička crkva privlači. Prilazi policajcima jedna žena i bojažljivo pita bi li mogla otići u Budačku ulicu do nećaka. Bi nam drago da smo naišli na nekoga bez oružja. Navratismo do prijatelja dr. Ante Rukavine. On je kod kuće s bratom a gospodje su im, s mlađima i starijima, otišle na druga, sigurnija mjesta. Na sred hodnika je otvor koji trebamo preskakati. Tu je silazak u sklonište (podrum), a ono stalno radi. Pucnjava se i sada čuje, ali kažu da udaraju po periferiji. Valjda centriraju nišanske sprave.

Željeli smo proći u Bilaj do kolege Stipe Zebe, ali su se “mupovci” samo nasmijali takvoj našoj želji. Bilaj je odsječen. Zeba već nije dugo vremena izišao iz njega. Oni koji se uz pomoć pratnje tamo probiju govore da je taj čovjek duša svoga mjesta i svoje župe, da ulijeva i drugima hrabrost da se odvažno bore za svoju zemlju i da se ne sele nikamo s nje. Ne znamo je li mu moguće do Ribnika. Ljudi bi ga rado vidjeli u Podlapcu, ali o svojim župljanima u tom mjestu čuje tek onda kad netko odande prebjegne. Tako poput Zebe radi, ali još duže vremena, fra Ivan Savić u Lovincu, Sv. Roku i Ričicama. Od njega i o njemu se jedva što može čuti. Nismo u stanju da jednome i drugome izrazimo bratsku podršku. No oni su i bez toga hrabri i snalažljivi u ovo vrijeme mraka.

 

U spaljenoj osičkoj crkvi

 

Dok se vozimo prema Ličkom Osiku slušamo o žestokim napadima na Osijek. Lički Osik i (slavonski) Osijek su na meti napadača. Ovaj prvi dobio je poslije rata brata u Novom Ličkom Osiku. To je čisto čedo jugokomunizma koje, prema tome, nije nikada disalo hrvatski ni katolički. U njemu je tvornica oružja u kojoj su radili gotovo isključivo Srbi. Nedavno su počele prijetnje i grožnje, a prošlu nedjelju ondje su radno proslavili na taj način da su granatama gađali katoličku crkvu. Veoma uspješno! Ona je sada spaljena. Nedavno je dovršena cjelovita obnova crkve. U nju je župnik Alojzije Kukec ugradio gotovo sav svoj svećenički vijek. Dvojica policajaca nas prate i tumače nam. Učimo se i mi prikradati zgurećke do vrata jer smo na čistini. Oni nam pričaju da se u vrijeme kad je crkva gorila nije moglo na ulazna vrata ulaziti jer su iz obližneg Novog Osika snajperisti precizno pogađali i branili da se što ne spasi. Zato je jedan “mupovac” metkom izvana “otključao” sakristijsku bravu pa je nešto ipak spašeno u sakristiji. Tu su stavili kipove i liturgijskue knjige, a – kaže vojnik – kip Majke Božje odnijeli su u posebno, sigurnije sklonište. Kod mnogih smo vidjeli krunice oko vrata. Čuvaju posebno lik Majke Božje vjerujući u njezinu zaštitu.

Osim u sakristiji, ništa drvena nije u crkvi ostalo. Ni na tornju ni nad lađom. Gazimo po crkvi u kojoj je debeli sloj pepela. Od oltara ostala je samo kamena podloga, a u lađi vidiš u pepelu samo željezne okove od klupa i kostur od lustera. Limeni pokrov crkve zaustavio je srednji luk nad lađom. Zvona su se zaustavila na kamenom luku iznad ulaza. Potresla su ali ne i srušila reljef popa Marka Mesića, koji je ondje postavljen pred dvije godine kada smo slavili 300 godina oslobođenja Like i Krbave od Turaka. Iz Markovih usta kao da izlaze riječi: “Ovako nešto ni Turci nisu radili!” (Na spomenutoj proslavi iz usta katoličkih govornika slane su pravoslavnom stanovništvu riječi prihvaćanja mirnog zajedničkog života u zajedničkoj domovini, a na drugoj strani su se već tada brusili za istupe na dalmatinskom Kosovu.)

Ugledasmo u blizini kako se uz zid povlači jedan ostarjeli čovjek. Došao je iz Mušaluka, gdje se sklonio, da nahrani blago. Nahranit će i susjedovo. Sutra će susjed njegovo. U Osiku se ne može živjeti. I iz župnikova suvoća čuju se glas gladne peradi. Čujemo da je dosta blaga nastradalo od “gelera”. Ako nije drugačije providio, uvjereni smo da će se još danas pop Alojz probiti do svog Osika.

I pored opasnosti da me uoče rušitelji crkve, nisam mogao odoliti a da mu ne ukradem koju jabuku iz vrta. Luka mi dobacuje da bi mogao poput Adama nastradati zbog jabuke.

Kada smo produživali prema Perušiću reče nam jedan policajac: “Bog neka vas prati!” Zaželjesmo i hrabrim braniteljima Božju pomoć i produžismo kroz nesigurno područje prema ugroženima u Perušiću.

 

Kada će dosegnuti Perušić?

 

Na odvojku prema Novom Osiku brojni “ježevi” izražavaju kakvi su odnosi između susjeda Hrvata i Srba. Na cesti nikoga osim povremenih straža, u dubokom zaklonu tako da te preplaše kad se odjednom stvore pred tobom. U Perušiću ne nalazimo župnika. Zna on da u župnom stanu nije bilo opasnije boraviti ni u najžešćim borbama u prošlom ratu. Privezani pas na svoj način izražava da mu je drago da smo došli. Prepoznaje on nas svećenike, pogotovo kad nosimo neko svećeničko obilježje. Htio sam ga pustiti s lanca jer nisam vidio nigdje kosti u blizini. No vjerujem da župnik nije daleko jer Perušić još nije došao na red za podrobniju obradu napadača.

Dok smo razgovarali s gardistima u središtu mjesta dođe jedan seljak iz Kose s lovačkom puškom i moli hitnu pomoć jer mu je granata ranila sina. Tu je i liječnik i pomoć će brzo stići.

Pazarišta još nisu na udaru pa ne idemo u posjet kolegi Marku Cvitkoviću. No čuli smo da mu je umro brat i da je upravo toga dana sprovod u rodnoj Švici. Marko je, dakako, otišao na pogreb.

Pitamo gardiste je li moguće u Kosinj. Jedan od njih hvata se za glavu, što smo shvatili kao posebnu opasnost. Budući da smo već bili čuli da je tamošnji župnik poručio da ne ide nikamo od svojih župljana, jer su se pravoslavci i katolici dogovorili da ne samo da neće jedni druge napadati, nego će se međusobno štititi. Kada bi se ta “zaraza” proširila ne samo Likom nego i cijelom Hrvatskom, nestalo bi ovoga divljanja. Neki su s nevjericom komentirali taj dogovor, znajući sudbinu sličnih dogovora na višim razinama.

 

Kratko zatišje u Gackoj dolini

 

Od Perušića do Ličkog Lešća nismo osim “ježeva” na cesti primijetili nikakav drugi ratni ukras. Osjetili smo na ulasku u Lešće da je u Gackoj dolini mirnije. Tu i tamo se vide djeca s biciklima na cesti. Ne trebaju se bojati automobila jer su oni sada rijetki gosti na ličkim prometnicama.

Vrata od Župnog stana u Ličkom Lešću su zaključana. Morali smo pričekati dok župnik Tona Cvitković već uhodanom metodom provjeri tko to vani lupa po vratima. Pričamo uz kavu i HTV vijesti. Do Lešća oni iz Poduma još ne mogu dobaciti granate, tako da oštećenja nema. Sinac je bliži pa i na crkvi ima manjih oštećenja. Gađaju i u prozorsku crkvu, ali još nisu dobro sredili nišanske sprave, pa su na zidu tek tragovi od gelera. Pitam župnika Tonu otkuda onima u Podumu toliko i takvo naoružanje. Mrko me i gotovo ljutito pokosi pogledom pa reče: “Otkud tako benasto pitanje? Ono što ima vojska imaju i oni.” Shvatio sam da bi tim napadačima ostala u rukama samo rakija da vojska povuče svoje oružje.

Prema Otočcu vodi nas Tona. Ne idemo glavnom cestom, da ne budemo na udaru gnjevnih pogleda iz Poduma, nego skrećemo na onu koja vodi iz Prozora ravno u Otočac. Na ovaj ne tako mali grad iz jednog selca kakav je Podum poslano je već preko 300 granata. Već iz toga se vidi da je to malo selo dio nečega većega. Ono je više glasnik – i tu prisutne – vojske te sadašnje srbijanske vlasti nego li Srba u Hrvatskoj. Idemo odmah prema crkvi i župnom stanu. Jedan i drugi objekt pogodila je granata u samim temeljima, ali šteta i nije tako velika. I krov crkve pogodila je neka zapaljiva granata i bio bi izgorio, kao i onaj u Ličkom Osiku, da nije pravovremeno plamen uočen i ugašen. Pop Vlade Pezelj te sestre Cecilija i Pavlinka naizmjence dežuraju za slučaj da se nešto slično ponovi. U župnom stanu vrata u podrum su širom otvorena. To je sklonište. U jednom kutu vidimo stolac na kojem je jastučić s hrvatskim grbom. Jasno nam je da je to rezervirano za popa Vladu. Od hrvatskog grba se on nije nikada odvajao. Za nj je čamio u tamnici tri i pol godine, a poslije mu je još više bio prirastao srcu. Hvala Bogu – razmišljamo na odlasku – šteta i nije tako velika. Možda i zbog toga što je u blizini pravoslavna crkva. Na njoj ratnih biljega nismo uočili.

Vratismo se u Senj preko Kutereva i Krasna. Preko Brloga i Žute Lokve je previše riskantno. Iako ovom cestom teče sav promet između Senja i Like, do Krasna smo sreli samo dva auta. Navratismo se do Svetišta Gospe Krasnarske da se zahvalimo za sretno putovanje.

Cijelo se vrijeme našeg devet-satnog putovanja pitasmo: a otkud tolika mržnja na sve što je hrvatsko i katoličko? Kako Srbi misle poslije živjeti u Lici s Hrvatima? Oni vjeruju da će im sreća ići na ruku pa će Hrvate iskorijeniti. Još uvijek se nadamo da tako ne misli većina na hrvatskom tlu. Iz razgovora s Hrvatima doznajemo da se mnogi nadaju da će njima sreća i Bog biti nakloni pa će Srbi nakon poraza otići odande. Ali ni većina Hrvata ne traži takvu sreću. Mi vjerujemo da osim te alternative postoji jedna kršćanskija i ljudskija, ali ju je u ovo ratno vrijeme ne samo teško ostvariti nego i formulirati. Vjerujemo da će brojne nevine žrtve biti jako svijetlo pri traženju takvih rješenja.

Mile Bogović Slunjski (Izvor: Časopis Zvona – Rijeka)

Zanima nas Tvoje mišljenje!