Aktualno

FRANO PRCELA, O.P.: ŠTO JE CILJ VJERONAUKA (U ŠKOLI)?

A gdje je primjerenije mjesto učiniti prve sustavne korake u traženju odgovora na neznatna i opet velika pitanja zašto i kako vjera, gdje i što je smisao života – doli upravo na satovima (školskog!) vjeronauka. No, da bi đacima ta pustolovina bila radostan pothvat vjeroučitelji sa sobom ne trebaju donijeti samo formalne kvalifikacije nego nadasve strpljivost i još više vlastito oduševljenje za ta pitanja.

*********

 

 

Započela je nova školska godina. Brige roditelja oko „organiziranja nabave udžbenika“, kako traženja tako i financiranja istih, prolaze kroz manje više sličnu dramu kao i prijašnjih godina. Obećanja odgovornih o pojednostavljenju dostupnosti knjiga nije kasno ljetna tema, naprotiv. O prihvatljivom financijskom okviru za prosječni kućni budžet kod financiranja potreba svojih đaka roditelji izgleda mogu samo sanjati. Škola kao da postaje sve više i više povodom roditeljske zabrinutosti a sve manje mjestom (učeničke) radosti.

Ova uvodna zapažanja dobro se uklapaju ne samo u opće stanje društva a nacije posebno, nego i u svako godišnje rasprave i polemike o vjeronauku u školi. Od početne euforije prije više od dva desetljeća danas je govor o vjeronauku u školi postao više ideološkim prijeporom nego li koliko toliko suvislom i(li) demokratski pristojnom raspravom. Da je tomu tako nije problem u vjeronauku kao takvom nego u nadasve snažno prisutnoj isključivosti i u najbezazlenijim diskursima od ikakvog znatnijeg općeg značaja. Kako ne bi i ovo razmišljanje postalo dodatnim prinosom „hrvatskom beznađu“ želim na ovom mjestu pokušati prije svega iznijeti osobno iskustvo i na tragu toga podastrijeti moguće šanse vjeronauka.

Vjeronauk kojeg sam pohađao bio je onaj u župi, i nije bio isključivo priprema za sakramente. Osim u iznimnim slučajevima, ako se dobro sjećam, vjeronauk su nam držale uglavnom časne sestre. Ne mogu reći da se danas s nekom euforijom sjećam na te izvannastavne satove, a još manje sam u svojoj „memoriji“ pohranio neka negativna iskustva. Naprotiv, rado se sjetim jednog ili drugog detalja koji je povezan upravo s vjeronaučnim programima u župi. Đaci iz mog razreda su bili svi iz obitelji praktičnih vjernika, tako da u „onim“ školsko ideološkim dodatnim programima gotovo nismo sudjelovali: što voljom naših roditelja, a ponekad još više „procjenom“ odgovornih u školi.

Škola, naime nije bila samo mjesto obrazovanja nego i odgoja. Pristup nekim dodatnim obrazovnim mogućnostima (usavršavanja, natjecanja, a posebice u stipendijama) odlučivao je upravo „odgojni“ – čitaj, ideološki! – „stupanj razvoja“. U svakodnevnom govoru, barem u to vrijeme, i za vjeronauk se koristio čak pojam „doktrina“. U tim totalitarnim vremenima i naš župni vjeronauk je bio ponajvećma formacija, a nažalost puno manje informacija. Tako je i naš odnos prema biblijskim temama bio obilježen više strahom a nažalost puno manje kreativnom radoznalošću. Djeci tako svojstveno istraživačko pitanje „zašto“ naši su vjeroučitelji olako shvaćali kao klicu sumnje u njihovo tumačenje a djelomično i u sam sadržaj kao takav.

Život je kasnije donio svoja pitanja, a i svoje sumnje. Katekizamska vjera prokazala se nadasve tankim „upustvom za upotrebu života“. Trebalo je napustiti prvopričesničku vjeru i doslovce odrasti – kako u vjeri tako i u Crkvi. To opismenjavanje vjere i u vjeri nije bilo nikakav postmoderni hir nego elementarna potreba. Ponekad se moralo proći i bolno iskustvo kako bi se došlo do religijske pismenosti i vjerske katarze.

Naočigled aktualnih diskusija o vjeronauku u školi dobije se dojam kako imamo s jedne strane one kojima je sve prejasno i s druge strane one kojima ništa nije jasno, jedni naglašavaju privatnost vjere dočim drugi ističu javnu ulogu religije, imamo one za vjeronauk u školi i one protiv. No, i jedni i drugi te svi mi zajedno imamo jedno trajno tapkanje na mjestu i pozamašnu porciju uzajamnih predrasuda.

Ako pričate s vjeroučiteljima dobijete dojam da su uglavnom nezadovoljni, župnici su pak po pitanju vjeronauka u školi većinom frustrirani, a javnost ponajvećma dezorijentirana. Upravo na tragu prethodnoga postavlja se pitanje: Kako onda dalje s vjeronaukom u školi?

Respektirajući specifičnost hrvatske konfesionalne slike i imajući u vidu daleko kompetentnije odgovore usuđujem se ipak sugerirati:  ako je već školski predmet neka onda vjeronauk primarno bude mjesto obrazovanja, dakle informiranja o svojoj religiji i drugim religijama. Znanje stečeno iz kritičke radoznalosti biti će pouzdaniji temelj u oblikovanju etičkog usmjerenja đaka (na čemu tako čvrsto inzistiraju vjerske zajednice) nego li to može polučiti eksplicitna konfesionalna „doktrina“.

Etički usmjeren đak još ne znači da je i religijski obrazovan učenik. Naime, bez religijske obrazovanosti jedva se može postići društveno održiva vjerska pismenost pripadnika vjerskih zajednica. U konačnici intelektualno osigurana vjera (fides quaerens intelectum) nije stvar nikakvih teoloških dokoličara ili kakvih već vjerskih „pametnjakovića“ nego je obveza svakog kršćanina.

A gdje je primjerenije mjesto učiniti prve sustavne korake u traženju odgovora na neznatna i opet velika pitanja zašto i kako vjera, gdje i što je smisao života – doli upravo na satovima (školskog!) vjeronauka. No, da bi đacima ta pustolovina bila radostan pothvat vjeroučitelji sa sobom ne trebaju donijeti samo formalne kvalifikacije nego nadasve strpljivost i još više vlastito oduševljenje za ta pitanja.

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!