Mi i život

KAPI ZA RAZUM – RAZGOVOR SA SVETIM FILIPOM NERIJEM

Kad se uhvatiš čvrsta stožera (a Bog je jedini čovjekov čvrsti i pravi stožer), onda sve druge sastavnice lako dobiju i svoje pravo mjesto. Nema više frkanja nosa zbog ovog ili onog što bi te moglo poniziti. Ionako je samo Bog ponizan. Jer On se snizio do nas. Mi se samo uznosimo i to Njegovim darovima. Kakve li naše naopakosti? Vidiš da nam je naša veličina zapravo jedini problem.

 

SVETI  FILIP  NERI

(1515. – 1595.)

 

Rođen u Firenzi. S 21 godina došao u Rim. Postao svećenik i istaknuo se izvanrednim pedagoškim radom. Mistične doživljaje naročito pri slavljenju Euharistije pretočio je u plodno djelovanje na moralnoj obnovi grada Rima, posebno se brinući za mladež, bolesnike i siromahe te hodočasnike. Okupljao oko sebe one koji žele provoditi dublji vjernički život čitajući Sveto pismo, moleći i pjevajući pa odatle i ime takvu okupljanju i pjevanju:  Oratorij. Bio je savjetnikom mnogim kardinalima. Prijateljevao sa svecima: Ignacijem Loyolskim, Karlom Boromejskim, Kamilom de Lellisom, Franjom Saleškim i sa svim Papama svojega doba, a bilo ih je 15. Oko sebe je širio ozračje radosti koja je izvirala iz njegova sjedinjenja s Bogom.

 

* * *

 

Tražim te

Želio bih ti služiti, a ne nalazim puta. Želio bih činiti dobro, a ne nalazim puta. Želio bih te ljubiti, a ne nalazim puta. Još te ne poznajem, Isuse moj, jer ne tražim tebe.

            Tražim te, i ne nalazim te; dođi k meni, Isuse moj. Nikada te ne ću moći ljubiti, ako mi ti ne pomogneš, Isuse moj. Odriješi moje sputanosti, ako me želiš imati, Isuse moj. Isuse, budi mi Isus – Spasitelj.

******

            Smetam li?

            Ni najmanje. Izvoli, što želiš?

Čuti te o nekim stvarima.

            Zavitlavaš. Daj, prijeđi odmah na stvar.

O tebi je snimljen i film. Suvremenici su te vrlo cijenili. Uživao si ugled duhovnoga vođe i radosna Božjega slugu. A ipak znamo da si bio i pokornik. Odakle ti ta radost?

Sjećaš li se da je Isus jednom rekao kako svatovi ne mogu tugovati dok je zaručnik s njima?

Da, ali kakve to veze ima s tobom?

            Ne samo sa mnom, nego sa svima vama. Da ti odmah objasnim: Isus je rekao da je s nama do svršetka svijeta. Imamo Ga na dohvat ruke i srca kad god to poželimo. Posebno nam je bliz u Euharistiji. Tako bliz da je želio da Ga blagujemo. Zna On dobro da ne možemo živjeti ako ne jedemo. Pogotovu zna da ne možemo živjeti Božjim životom, ako se ne hranimo Njime bilo kad lomimo Njegovu riječ, bilo kad lomimo Njegov kruh. Kad biste dobro shvatili tu i takvu ljubav, ne biste se prestali radovati i tražili biste vazda tu Njegovu nazočnost, jer to je istinska nazočnost radosti.

Ali mi imamo svoje obveze, ne možemo stalno biti u crkvi ili u oratoriju…

            Baš si mi otkrio neku Ameriku. Kao da sam ja stalno bio u crkvi. I ja sam imao svoje obveze. Nevolje Rimljana, bolesnika, mladeži, pozivale su me da im dadnem ono što sam i sam od Gospodina primio i primao. Te nevolje nosio sam Isusu na oltar, a s Njegova oltara dobivao sam i svjetlo i potrebnu snagu da Njegovu radost mogu pretočiti u druge. Ne samo to. Isus mi je dao da u drugima probudim tu radost za životom obogaćenim Bogom. Materijalne ili zdravstvene nevolje mogu nas učiniti ponešto potištenima, ali najveća žalost jest u tome što ljudi Bogu ne daju pristup u svoje biće ili Ga čak iz sebe tjeraju po grijehu. Po onome što sam radio nastojao sam im pomoći i u fizičkim nevoljama, ali još više sam im nastojao vratiti Boga u dušu da i usred različitih nevolja  i unatoč njima mogu biti radosni upravo zbog prijateljstva i blizine s Bogom kojemu su se otvorili. Mogu li ja onda ne biti radostan kad vidim da se ljudi raduju Božjem životu u sebi?

Kad gledamo današnji svijet, ne mogu se oteti dojmu da se traže samo zabave na svim mogućim razinama. A vrlo su često to i grješne zabave i radosti.

            Nije to nikakva novost. Ali zla novost je u tome što tu grješnost danas ljudi smatraju tako normalnom, da je počinju shvaćati dijelom samih sebe i da bez njih ne bi mogli. I ne samo to, tu grješnost više niti ne doživljavaju kao grješnost, nego je čak shvaćaju kao nešto dobro pa i bolje od onoga što su u dnu svoje duše ubili. Odatle onda i potreba za što većim i jačim i češćim ponavljanjem te grješnosti da bi se do kraja prigušilo ono sveto u svakome čovjeku, a što je nemoguće. Baš sam to htio u ljudima razbuditi, tu glad za svetim u njima samima. I onda kad su uvidjeli kako su zaglibili i kad su gotovo malaksali u beznađu, pokušao sam im približiti Onoga koji ih poziva: ˝Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!˝ To je najteži umor i opterećenje: grijeh. Kad se njega oslobodiš po Božjem milosrđu, onda ne možeš ne pjevati, ne radovati se.

Ali teško si je to priznati.

            No još je teže to nositi. Zapravo toliko ste zaljubljeni u neku svoju veličinu i ispravnost, da vam više ni Bog ne bi smio ništa prigovoriti i upozoriti vas. Ta tko bolje od nas zna da smo slabi, ako ne Bog? Zar nije zbog nas slabih i grješnih došao? I onda je ostao da bude naša snaga u dobru!

Baš tu ljudsku uznositost ti si dobro znao ismijati.

            Ponajprije u sebi. I sâm sam molio Boga da čuva svojega Filipa koji bi se, koliko ga ja poznajem, mogao i poturčiti. Ali onda i u drugima kad sam ih znao vježbati u tom da ne drže previše do sebe. Ako su pak svjesni talenata i Božjih darova, onda neka Mu zahvaljuju na tome i neka ih iskoriste za dobro i svoje i svih onih s kojima dolaze u kontakt. A kako se često upravo ti Božji darovi ‘rasprčakaju’ ni za što i uzalud, pa čak i na mnogostruku štetu. I onda se ljudi pitaju zašto im tako ide.

            Što bi onda valjalo činiti?

Ono isto što je i Bog učinio.

Što?

            U središte svoje brige Bog je stavio čovjeka. Sve je učinio za njega. Najprije mu je pripravio zemlju kao boravište, ali i kao odgovornost. I kad je zakazao, opet mu je došao u susret u svojem Sinu. Kao što je, dakle, Bog učinio stavivši ga u središte svoje brige, tako bi se čovjek imao usredotočiti na Onoga koji ga toliko voli, a ne, poput Narcisa, biti zaljubljen u sebe. Kad se uhvatiš čvrsta stožera (a Bog je jedini čovjekov čvrsti i pravi stožer), onda sve druge sastavnice lako dobiju i svoje pravo mjesto. Nema više frkanja nosa zbog ovog ili onog što bi te moglo poniziti. Ionako je samo Bog ponizan. Jer On se snizio do nas. Mi se samo uznosimo i to Njegovim darovima. Kakve li naše naopakosti? Vidiš da nam je naša veličina zapravo jedini problem. Nasmijati se stoga svojoj ‘veličini’, i krenuti prema onom uzdignuću koje nam Bog pripravlja, pametnije je, bolje i zdravije. I oslobađa. Iznutra. I izvana.

Tvoji suvremenici svjedoče o jednoj tvoj nervozi…

Tako je to izgledalo. Kad sam s molitve dolazio u sakristiju da bi se spremio za slavlje Euharistije, bacao sam oko sebe paramente da nazočnici ne primijete da sam bio u ekstazi. A i sakristan je nakon pričesti, dok sam razgovarao sa svojim Isusom, mogao očistiti pola kuće i onda se vratiti za završetak sv. Mise. Tko god je obdaren takvom Božjom nazočnošću, zna dobro svoju nevrijednost pa to nastoji prikriti. Kad bi se netko uznosio Božjim darovima, već bi bio na putu prema propasti. Dovoljno je da nas Božji darovi uzdižu do Njega samoga da bismo i drugima mogli pomoći. A Bog sve želi imati kod sebe. Za sada nam je hodati u vjeri, a potom u gledanju. Što se više sada pročistite jedinim pravim deterdžentom, a to je Božje milosrđe, to će vam oko biti sklonije promatrati Božju ljepotu u svemu stvorenom, a napose u Njegovoj naklonosti prema vama. I to je ta radost koju nam nitko ne može oteti. Ta Zaručnik je s nama. Sve druge radosti nisu usporedive s ovom.

Ljudi ovoga svijeta to uglavnom ne razumiju, pa to ismijavaju…

            Tu bih ti rekao ono što vaši Zagorci vele da, naime, svaki bedak ima svoje veselje. Osim toga, zar su Isusa svi razumjeli u Njegovoj bezgraničnoj ljubavi prema nama i u Njegovoj radosti da nam se posve preda?

Baš ti hvala. No imaš li nešto za kraj?

            Molim lijepo. Ponovit ću samo ono što sam ti već malo prije rekao: kad ne znate što ćete sa sobom, naročito sa svojom uznositošću ili veličinom, nasmijte se baš toj svojoj vlastitoj gluposti, odnosno umišljenoj veličini. Bit će vam lakše.

  1. Vatroslav Halambek, S. J.

(Izvor: časopis „MI“)

Zanima nas Tvoje mišljenje!