Poruka tjedna

DR. MILE BOGOVIĆ: NAROD MOŽE BITI VOĐEN I ZAVOĐEN

Piše: Dr. Mile Bogović

Stvaranje mase stara je pojava, a u naše vrijeme je veoma usavršena. Pogledajmo naše stadione i neke koncerte. Ljudi se utope u masi, prave zajedničke kretnje i izgovaraju zajedničke riječi. Slično se zbiva i na nekim političkim mitinzima. Namjerno se nazočne želi „rasteretiti“ njihovih osobnih osjećaja i mišljenja i nametnuti im svoje. Radi se zapravo o osiromašenju osobe. Tim načinom Isus se nije nikada koristio.

+++++++

Ljudska vjernost uvijek je ograničena. Jedino je Isus u cijelosti bio vjeran svome zadatku i svome poslanju. On u toj vjernosti nije nijednom zakazao. Apostoli i učenici su katkada u tome zakazivali, ali i tako nesavršenu vjernost ne možemo nazvati izdajom. Izdajnikom je nazvan Juda koji je sve dobro znao o Isusu: što je govorio, što je radio i kuda se kretao. Znao je da je Isus dobro činio a ipak ga je za novac (za osobni probitak) predao u ruke onih koji su već odlučili osuditi ga.  Tako je Judi pripao neslavan naslov prototipa izdajnika. Sam je Juda poslije priznao izdajstvo: „Sagriješih – reče – jer izdadoh nevinu krv“ (Mt 27, 4). Znao je, naime, Juda da sud kojemu je izručio Isusa neće suditi pravedno, da i nevin čovjek nema šanse pred tim sudom dokazati svoju nevinost. Uvijek je riječ o izdaji kada se izloži osudi „nevina krv“.

Sudu židovskoga Vijeća nisu bili potrebni dokazi o Isusovoj neporočnosti, nego dokazi o njegovoj krivnji. Sve je to Juda znao i zato je njegov čin bio izdaja. Bilo je i drugih pojedinaca koji su smatrali da Isusa treba staviti pred sudište, ali nisu znali sve ono što je Juda znao. Oni su bili među onima za koje je Isus molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34)

Naše hrvatsko društvo toliko je podijeljeno i međusobno suprotstavljeno da se često čuje kako jedni druge tituliraju kao izdajnike. Dapače, u tom smislu pišu se čak i knjige. U taj kontekst zgodno uklapa se i britka dosjetka  da Posljednja večera nije ni mogla biti u Hrvatskoj jer bi ovdje Isusa izdali već za doručkom. Činjenica da je ta dosjetka izronila u ovo naše vrijeme i da svaki kada je prvi put čuje reagira kao da želi reći: Dobro pogođeno! To znači kako ona ima svoju podlogu u današnjoj našoj hrvatskoj stvarnosti, da napast izdaje kruži našim prostorima. To je onaj Napasnik koji je na početku javnog djelovanja predlagao Isusu neka mu se pokloni iz sebičnih interesa jer će tim poklonom dobiti bogatstvo, vlast i slavu. Isus se Zlu nije nikada poklonio, niti je iz osobnih interesa postao čovjekom nego je „radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa“ (Vjerovanje).

 

Narod može biti vođen i zavođen

Pored Judine izdaje bogoslužje Velikog tjedna govori nam i o izdaji masovnih razmjera.

Onaj isti narod koji je na dan svečanog ulaska Isusova u Jeruzalem klicao Isusu kao kralju, pljeskao mu od veselja i javno se očitovao njegovim sljedbenikom, taj isti narod je za nekoliko dana o Isusu slao sucu mahnito svoje poruke: „Propni ga, propni!“ U ovom slučaju Evanđelje ne govori o izdaji. Tu je riječ o prevrtljivom i zavedenom narodu.

Isus je uvijek želio govoriti ljudima, pojedincima i zajednici, a ne masi. Htio je voditi ljude, a ne zavoditi ih. Kada je vidio da je od ljudi nastala masa, znao se povući na osamu (usp. Iv 6, 15). Manipulatori pak idu za tim da od naroda učine masu i onda s njome gospodare. Pri tom igraju na teme kojima se masa može zapaliti – da što manje prosuđuje a što više plješće.

Tako se dogodilo i nakon svečanog ulaska Isusova u Jeruzalem.

Vidjevši kako je masa krenula za Isusom, njegovi će neprijatelji pokazati svoje vrhunsko umijeće upravljanja masom. Znali su da je masa u stanju svakoga veličati i svakoga osuditi, već prema tome tko joj se uspije nametnuti. I započela je „proizvodnja mišljenja“ prihvatljiva i uvjerljiva za masu. Počeli su za masu proizvoditi i u nju širiti, na njoj shvatljiv način, protivno mišljenje. Počele su se širiti „opravdane sumnje“ da je Isus opasan za narod. On bi mogao svojim mirotvorstvom otupiti želju za nacionalnim oslobođenjem od stranaca, što bi ovima pomoglo da na prijevaru otmu i ono malo slobode što im je još ostalo. Uz to su slali poruke od usta do usta da je Isus svojim učenjem i djelovanjem nanio veliku štetu židovskoj vjeri i predaji. Bile su to teme kojima se masu moglo pokrenuti i preokrenuti. I uspjeli su njome zagospodariti. Ustrajnim i usuglašenim radom mnogih, narod se sve više prestrojavao iz redova Isusovih prijatelja u njegove neprijatelje. A on je bio i dalje onaj isti koji je tom narodu želio dobro.

Takvo stvaranje mase stara je pojava, a u naše vrijeme je veoma usavršena. Pogledajmo naše stadione i neke koncerte. Ljudi se utope u masi, prave zajedničke kretnje i izgovaraju zajedničke riječi. Slično se zbiva i na nekim političkim mitinzima. Namjerno se nazočne želi „rasteretiti“ njihovih osobnih osjećaja i mišljenja i nametnuti im svoje. Radi se zapravo o osiromašenju osobe. Tim načinom Isus se nije nikada koristio. Pomagao je rast osobnosti i osobnog odlučivanja. To znači i slobode. On nije želio od ljudi izmamiti pljesak, nego je ljude ostavljao zamišljene. (Zato nije dobro ni da se u crkvu uvodi pljeskanje!).

 

Biti vjeran u nestalnosti

Bio je Isus svjestan te ljudske nestalnosti i prevrtljivosti. I onda kada su ga slavili, bio je svjestan da ga ta ista usta mogu vrijeđati i osuđivati kada i kako ih se zavede. I onda kada su ga vrijeđali i osuđivali, znao je da ga ta ista usta mogu također veličati i slaviti kada ih se dobro pouči. Ono što je u njega bilo stalno u odnosu prema narodu i onda kada su ga veličali i onda kada su ga osuđivali bila je ljubav i želja učvrstiti ih u dobru i spasiti, da povjeruju u njegov odnos prema zlu i dobru u svijetu. Biti vjeran znači nikada se ne koristiti zlom da bi došao do bogatstva, vlasti i karijere Svojim  hodom kroz slavu i osudu dao je jasan putokaz kakav treba biti naš hod pred veličanjima i pokudama.

Naoko izgleda oprečno obratiti se i biti vjeran. Kad je govor o vjernosti onda se misli na privrženosti dobru. Napuštanje zla nije nikada izdaja nego vjernost istini. Svaki čovjek treba biti vjeran istini. Netko može napustiti jedno uvjerenje i prihvatiti drugo a da mu se ne može predbaciti da je „prevjerio“. Sveti Pavao bio je vjeran i onda kada se obratio. I prije je on bio vjeran Bogu, samo je spoznaja bila kriva. Kada ga je ispravno spoznao, upravo iz vjernosti je napustio prijašnje mišljenje i praksu. Tako vrijedi i u sličnim slučajevima. Dakako, ako se taj iskorak učini u skladu sa savješću. Postoji hijerarhija vrijednosti. Ne smiješ zbog stranačke stege iznevjeriti svoje obećanje biračima, zbog nekog užeg – pa i nacionalnog dobra – iznevjeriti svoju savjest i svoju vjeru. Jednostavno, ne smije se nikada iznevjeriti ljubav prema Bogu i čovjeku. O tome ovisi sav zakon i proroci.  Teološki bismo mogli reći da treba ostati vjeran slici Božjoj na koju smo stvoreni. Možemo također reći da valja ostati vjeran korijenima iz kojih smo nikli. I tu je riječ o izdaji ako radi osobnih probitaka osudimo ili prepustimo osudi nacionalne vrijednosti koje smo baštinili. (Izvor: časopis MI)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!