Mladi i duhovnost

IZGRADNJA KATOLIČKOGA ZNAČAJA – PET STVARI KOJE RODITELJI MOGU UČINITI

Thomas Lickona profesor pedagogije i ravnatelj Središta za uvažavanje i odgovornost na Državnom sveučilištu New Yorka u Cortlandu napisao je knjigu „O značaju“ – kako našoj djeci pomoći razviti ispravnu prosudbu, čestitost i ostale krjeposti. To važno djelo zasluženo je nagrađeno različitim priznanjima. Thomas Lickona napisao je ujedno i djela: „Odgajanje dobre djece“, „Spolnost“, „Ljubav i ti“. Thomas Lickona član je savjetodavnoga tijela ustanove Catholic Education Resource Center. Iščitali smo njegove knjige i za našu izgradnju priredili ovu cjelinu.

 

++++++++

 

Što je „katolički značaj“ i zbog čega je on važan? Što mi, kao roditelji, možemo učiniti da bismo ga razvili u svojoj djeci? Na ova je pitanja najbolje odgovoriti postavljanjem sljedećeg, još temeljnijeg pitanja: koji je smisao života? Sveto Pismo i Crkva uče nas kako postoje tri od Boga određena cilja koji daju smisao našemu življenju:

– Spasenje – nastojanje oko spašavanja vlastite besmrtne duše i zalaganje za spasenje duša drugih. Crkva nas uči kako je spasenje slobodni Božji dar, ali svakako zahtijeva našu suradnju putem vjere u Boga, poslušnosti njegovim zapovijedima i potrebe kajanja za počinjene teške grijehe.

-. Služenje – odgovorno korištenje talenata što nam ih je Bog dao kako bismo ovdje na zemlji izgrađivali Božje kraljevstvo.

-. Posvećenje – rast u svetosti. Ovaj životni cilj – posvećenje, središnji je za izgradnju katoličkoga značaja. Na kraju Govora na Gori, Isus je rekao nešto zapanjujuće: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48). Sveti Grgur je to ovako izrazio: „Cilj je krjeposna života postati sličan Bogu.“ Sveto Pismo nam govori da je „Bog ljubav“ (usp. 1 Iv 4,16). Ako želimo biti Bogu slični i mi smo pozvani ljubiti. Suština je ljubavi žrtvovati se za druge, kao što je to učinio Isus. Ljubav jest sebedarje.

Koji je, dakle, naš cilj ukoliko u sebi samima i u našoj djeci želimo razviti katolički značaj? Značaj je to Kristov koji će pomoći da život obogatimo sebedarjem. Ukratko, konačno je poslanje svake katoličke obitelji, baš kao i poslanje Crkve u cjelini, da svi postanemo kristoliki – Krist „u malom“. Cilj tog poslanja je uz pomoć Božje milosti postizati „preobrazbu u Krista“, koju ju je Duh Sveti započeo na našem krštenju, a potrebno je to nastaviti kroz čitav naš život.

 

Koje krjeposti trebamo razvijati?

Visoki se cilj kristolika značaja ostvaruje na temelju onoga što Crkva naziva „naravnim krjepostima“. U naravne krjeposti što bi ih obitelji i škole trebale njegovati ubrajaju se i četiri što su ih zagovarali još drevni Grci, a koje se spominju i u Svetom Pismu (Mudr 8,7), te ih je Crkva usvojila kao „glavne krjeposti“. To su:

-. Razboritost, koja nam omogućuje utvrditi što nam valja činiti.

-. Pravednost, koja nam omogućuje poštivati prava drugih i dati drugima ono što im pripada.

-.Hrabrost, koja nam omogućuje ispravno postupiti kada smo suočeni s poteškoćama.

-. Umjerenost, koja nam omogućuje nadzirati svoje želje, izbjegavati prekomjernost i u onim zadovoljstvima koja su nam inače dopuštena.

Ipak, prije svega moramo biti svjesni kako pripraviti našu djecu na nasljedovanje Krista znači pripraviti ih za put kojim se rjeđe ide. Život obilježen kršćanskim krjepostima oduvijek se protivio prevladavajućoj kulturi, no nikada toliko kao danas, u svijetu kojim vladaju mediji, u svijetu koji je materijalistički i u kojemu na području spolnosti vlada dekadencija, a na području ćudoređa relativizam.

Navedene naravne krjeposti razvijaju se tako da ih svakodnevno analiziramo i da ih vršimo u konkretnom životu, uz pomoć Božje milosti. Međutim, da bismo razvili kristoliki značaj, nisu nam dovoljne samo naravne krjeposti. Potrebne su nam također i one nadnaravne, odnosno „bogoslovne“:

– Vjera u Boga, koja nas osposobljava i koji nam pomaže rasti u dobru i milosti. Važno je također vjerovati i nauku Crkve danas kao i jučer, izbjegavajući sveprisutni relativizam i dekadenciju.

– Ufanje u Boga, koje nas navodi vječni život smatrati svojim najvažnijim ciljem i se u potpunosti pouzdavati u Evanđelje..

– Ljubav prema Bogu, koja nas osposobljuje ljubiti Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao samoga sebe, upravo iz ljubavi prema Bogu.

Ove se tri bogoslovne krjeposti smatraju nadnaravnima, jer dolaze od Boga i za cilj imaju naše dioništvo u njegovu božanskom životu. Tako nas uči Katekizam kad kaže da bogoslovne krjeposti nisu odijeljene od onih naravnih, već one „… zasnivaju, nadahnjuju i obilježuju moralno djelovanje kršćanina. One oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti.“ (1813) Katolički pisac Peter Kreeft ističe: „kršćanin je razborit, pravedan, hrabar i umjeren jer u Boga vjeruje, u Boga se pouzdaje, i Boga ljubi.“ Nadnaravne krjeposti, baš poput naravnih, jačaju putem naših nastojanja i njihova vršenja, u suradnji s Božjom milošću. Imajući sve rečeno na umu, slijedi pet osnovnih točaka odgajanja katoličkoga značaja u svojoj djeci.

  1. Izgraditi odnos obilježen ljubavlju.

Potrebno je zajedno provoditi vrijeme. Djeci će vrijednosti što ih zastupamo biti važne, ako znaju da nam je stalo upravo do njihovog svekolikog dobra: tjelesnog i duhovnog.. Vrijeme obilježeno emocionalnom prisnošću posebno je važno da bismo našoj djeci pomogli osjećati se voljenima i da bismo u najvećoj mogućoj mjeri utjecali na osobnost koja će se u njima razviti. Pokojni doktor Christian Barnard, začetnik transplantacije srca, ovako se prisjeća vremena provedena s ocem: „Kada god smo bili bolesni, otac bi nas njegovao do kasno u noć. Imao sam problema s gnojenjem nožnih prstiju i znao bih u postelji plakati od boli. Otac mi je uklanjao gnoj uz pomoć smjese mlijeka i krušnih mrvica ili pak sapuna i šećera. Kada sam bio prehlađen, utrljavao bi mi ljekovitu kremu u prsa i prekrivao ih crvenom tkaninom od flanela. Subotom poslijepodne odlazili bismo do vrha brežuljka koji se nalazio uz branu. Stigavši ondje, sjeli bismo na kamen i promatrali grad ispod nas. Tada bih ocu povjeravao svoje probleme, a on bi meni govorio o svojima.“

Ljubav valja obogatiti komunikacijom. Kakvoća ljubavi koju pružamo nerijetko je jednaka kakvoći načina na koji komuniciramo. Tako možemo, primjerice, kvalitetni razgovor za večerom potaknuti pitanjima poput: „Što si danas posebno lijepo doživio/doživjela?“ „Jesi li imao/imala prilike nekome pomoći?“ „Ima li tko neki problem koji bi mu ostatak obitelji mogao pomoći riješiti?“

Ljubav valja shvatiti i kao žrtvu. Evo riječi jedne majke: „Najvažnije što roditelji mogu učiniti za svoju djecu jest ljubiti se međusobno i ostati zajedno.“ Promjena u odnosu na prethodni naraštaj sastoji se u tome što sada i svjetovni i vjerski stručnjaci za brak potiču bračne parove koji imaju problema neka učine sve što je u njihovoj moći kako bi probleme izgladili i sačuvali brak. Katolički roditelji svoj brak mogu učvršćivati neprestano – jednako u dobrim, kao i u lošim vremenima – crpeći milosti iz sakramenta ženidbe. Istraživanja su pokazala kako, što više muž i žena žive svoju vjeru, to je njihov odnos bolji, a djeca zadovoljnija.

  1. Koristite moć dobrog primjera.

Primjer što ga dajemo – osobito ako je popraćen odnosom obilježenim ljubavlju – jedan je  od najvažnijih načina na koji možemo utjecati na značaj svoje djece. Taj primjer pritom ne podrazumijeva samo način na koji se odnosimo prema svojoj djeci, već i kako se, kao bračni drugovi, odnosimo jedan prema drugome, te ujedno i kako se odnosimo prema drugima i govorimo o njima (rođacima, prijateljima, susjedima, i nastavnicima). Moć pružena i pokazana dobra primjera jača kada djecu izložimo i ostalim pozitivnim uzorima. Projekt nazvan „Giraffe Heroes“ razvio je datoteku od preko 1000 svjedočanstava o „običnim“ junacima svih dobi koji su iskazali suosjećanje i hrabrost zauzevši se za druge. Knjige Williama Kilpatricka o izgradnji značaja nude, pak, na tisuće istina, izmišljenih priča, ali čiji će dojmljivi likovi zaživjeti u srcu i mašti svake mlade osobe. Internetska stranica www.teachwithmovies.com donosi popis više stotina kvalitetnih filmova, koji nude pozitivne uzore i bave se važnim temama vezanima uz značaj.

Jednako nam tako valja posegnuti i u duboki izvor životopisâ svetih. „Sveci su svoj pogled držali uprtim prema Bogu“, riječi su jedne katoličke majke. „Zato oni na vrlo stvaran način pokazuju što znači nasljedovati Krista.“

  1. Poučavajte izravno

Ukoliko želimo da naš primjer ima maksimalan mogući utjecaj, naša djeca trebaju biti upoznata s vrijednostima i uvjerenjima na kojima on počiva. Trebamo u djelo provoditi ono što poučavamo, ali jednako tako i govoriti o onome što živimo. Tako, primjerice, trebamo našu djecu izravno učiti lijepu ponašanju: „Uvijek reci ‘molim’ i ‘hvala’“; „Ne prekidaj nekoga dok govori“; „Uvijek gledaj u oči onoga s kim razgovaraš“.

Trebali bismo sastaviti popis katoličkih istina kojima želimo poučiti svoju djecu. Jedna katolička majka kaže ovako: „Želim da moja djeca znaju koliko su sakramenti neizmjerno važni i kako nam pružaju snagu za život.“ Trebali bismo izravno poučavati temelje naše vjere, počevši od tri životna cilja (spasenje, služenje i posvećenje). Jedan otac veli: „Želim da moja djeca budu svjesna kako istina postoji te kako papa, kada uči o vjeri i ćudoređu, progovara glasom Kristovim.”

Ostale katoličke istine što ih nikako ne smijemo propustiti prenijeti su:

– Život je svet, od začeća do naravne smrti.

– Imamo posebnu dužnost pomagati Kristovim „najmanjima“: siromasima, beskućnicima, invalidima, bolesnima, potlačenima i nerođenima.

– Spolnost je prekrasan dar dobroga Boga, ali je pridržan za bračni život muža i žene.

– Kada svoja trpljenja združimo s Križem Kristovim, postajemo većma nalik Isusu i imamo dioništvo u njegovu djelu spasenja duša.

– Sveta je Misa apsolutno najvažniji dio naše vjere, jer po njoj Isus nastavlja otkupljenje svijeta (obvezni smo pohađati nedjeljnu svetu misu jer u protivnome činimo smrtni grijeh).

– Odnos s Blaženom Djevicom Marijom siguran je put ka uspostavljanju odnosa s njenim Sinom.

  1. Mudro se služite autoritetom

Kao roditelji, moramo imati snažan smisao za vlastiti moralni autoritet i vršiti ga na sljedeća tri načina: prije svega, moramo zauzeti čvrste stavove koji su u skladu s našim katoličkim vrijednostima. Primjerice, što zabranjujemo? Nasilne video igrice? Televizijske emisije i filmove koji sadrže seks, nasilje i prost rječnik? Sve oblike pornografije? Glazbu koja sadrži neprimjerene, proste ili čak i svetogrdne riječi? Oskudno odijevanje? Zabave na kojima se toči alkohol? Izbivanje izvan kuće čitave noći (spavanje kod prijateljâ)?

Potom, valja nam mudro provoditi stegu. Čak i naoko male stvari – poput, primjerice, grubih riječi upućenih bratu ili sestri – valja shvatiti nadasve ozbiljno. Najučinkovitiji oblik stege pritom je onaj koji djetetu omogućuje preuzeti odgovornost: „Što misliš, koja bi bila primjerena kazna za ono što si učinio/učinila?“ „Što možeš učiniti da bi to ispravio/ispravila?“ Razvijanje u djeci navike redovitog odlaska na ispovijed – ispitivanja savjesti, kajanja pred Bogom za grijehe, iskustvo Kristova opraštanja, te odluka kako će se popraviti. Na nama je, dakako, ukazati im na sve to!

Svoju djecu trebamo budno nadzirati. Izvješće ankete pod nazivom „Building a Better Teenager“ („Izgradnja kvalitetnijih mladih osoba“) (www.childtrends.org), utvrdilo je kako odgovorni roditelji – oni koji znaju gdje su im djeca, s kime se druže, što rade – uključujući pritom i služenje medijima (znate li, primjerice, sadržaj njihovih Facebook ili sličnih profila) – imaju djecu (tinejdžere) s najmanjim stupnjem spolne aktivnosti, te zloporabe droga i alkohola. Kako je rekao jedan pisac, u današnjemu moralnome okruženju „svoju djecu trebamo iznimno pozorno pratiti, nadzirati i čuvati.“

  1. Pružajte vjerodostojno iskustvO vjere

Izgradnja katoličkoga značaja zahtijeva autentična osobna iskustva vjere, kako unutar obitelji, tako i izvan nje. Jedan je katolički otac tako svoga petnaestogodišnjeg sina, koji je bio u potpunosti usredotočen na sebe, odveo u javnu kuhinju za gladne i beskućnike. Ondje su zajedno volontirali. Zahvaljujući tome, njegov je sin počeo manje razmišljati o svemu onome što još želi, a više o potrebama drugih. Jedna je katolička obitelj uvela običaj djelomičnoga posta svakoga ponedjeljka uvečer (gusta juha za roditelje, komad voća za djecu), dok su tako ušteđeni novac slali katoličkoj udruzi za pomoć potrebnima. Poznajem katoličke roditelje čija su se djeca tinejdžerske dobi u potpunosti promijenila nakon odlaska na „Youth 2000 weekend“ (Vikend mladeži 2000.) – također je istina da je nekima bilo potrebno i nekoliko takvih vikenda – gdje su doživjeli iskustvo svete mise, molitve krunice, Euharistijskoga klanjanja i ispovijedi kojoj mnogi nisu bili pristupili još od primanja svete Potvrde. Tu su slušali svjedočanstva kako ostalih mladih, tako i odraslih, o tome kako su se promijenili nakon što su u svoj život primili Isusa.

Naš sin Marko, kao i troje  najstarijih od njegovo sedmoro djece (u dobi od 13, 11, i 8 godina), imali su prigode prisustvovati svetoj misi što ju je papa Benedikt XVI. održao na stadionu Yankee-ja u travnju 2008. te su se kući vratili pod snažnim dojmom druženja s papom, kao i s još tisuću drugih predanih katolika. Tradicija Svjetskoga dana mladih ima vrlo sličan učinak na mlade.

Navedena snažna duhovna iskustva osobito su važna u mladenačkoj dobi (13-19 godina), kada se vjera obično doživljava kao „gomila pravila“, odnosno nešto na što te roditelji prisiljavaju. Riječ upozorenja: čak niti roditelji koji u cijelosti postupaju ispravno pri izgradnji katoličkoga značaja, nemaju nadzor nad ishodom tih svojih uloženih napora. Niti Bog sam ne može nas „navesti“ da budemo dobri. Konačno oblikovanje značaja naše djece leži u njihovim vlastitim rukama. Sada kada smo to izrekli, najvažnija je zadaća nas roditelja iskoristiti bezbrojne prilike što nam ih Bog daje kako bismo svojoj djeci pomogli rasti u dobroti i svetosti. Jer, kao što Crkva oduvijek naučava – obitelj je prva škola krjeposti.

 

Priredio: Šime Perić (Portal „MI“)

Zanima nas Tvoje mišljenje!