Priče iz života

ŠIMUN KUPREŠANIN (IZ TRPIMIROVIH PUTOPISA)

ŠIMUN KUPREŠANIN (IZ TRPIMIROVIH PUTOPISA)

dav

Tada ih Šimun blagosovi i reče Mariji, majci njegovoj: Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca.“

(Lk 2, 34 – 35)

 

 

Ljudi su moji najljepši pejzaži. Ljudi me ispunjuju, privlače, i u njima poistovjećujem krajolike, godišnja doba, izmjene i promjene, stalnosti i prolaznosti, vrijeme, godine i stoljeća. U njima vidim svu svjetlost beskrajnog zvjezdanog neba i svu mrklinu noći kad nema mjesečine.

Suosjećam s ljudskim pogledom i držim da je u pogledu čovjeka sadržano sve, živo i mrtvo, da je sve stvoreno zbog njega i za njega. I kada se taj čovjek udara u prsa pokajnički zbog krivde, jer, na koncu, i krivda je u svemiru nastala zbog čovjeka i za čovjeka, i kada se široko smiješi zbog radosti života, i kada se grči u otkidanju s ove zemlje, i kada pada moćan i nemoćan, velik i malen pred Veličinom velikog ZAČETNIKA, uvijek ga volim, jer mi je jasno, i srcem i razumom, da je u ljudskoj duši slika i prilika VELIKOG i NAJVEĆEG.

Sve mi je drago što zovemo ljudskim – čovječijim. Svaki pad i svako kajanje, svako rađanje i svako umiranje. Milijune puta ponovo sam sebi rekao u sebi, a ponekad na glas (kad sam bio uvjeren da me neće čovjek ili društvo proglasiti zanesenim sanjarem) da je ljudska duša vječito proljeće. Tijelo nam je podložno svim ljudskim izmjenama, a u bitku nosimo neugasivu mladost.

Radujem se svakom rođenju i svakom pozemljaru, jer znam da je rođen na proslavljenje ZAČETNIKA, Početka i Svršetka. I kada se ljudsko srce guši u suzama, nad lijesovima po našim grobljima, u sebi osjećam svečani mir odlaska i prijelaza. Na takvim rastancima svojim najdražima po krvi uvijek sam rekao doviđenja, nikada zbogom, jer oni se i nisu rastali sa mnom. Znam da se u tajnovitom trzaju, kojeg ljudi nazivaju smrt, krije apsolutna putovnica za zemlju vječnog radovanja.

Pišući ove redke osjećam žalost da ne mogu zapisati pjesmu dugu i široku, veliku i silnu, kao svijet, kao svemir… Hoću ispripovjedati jednu priču, jer ona je zrcalo ovog uvoda i istiniti, posvemašnji poljubac istini.

U mjesecu studenom prošle godine, u sumrak, iz hotelske sobe promatrao sam krošnju, razgranatu i prekrasnu od silnih, pravilnih i nepravilnih oblika. Na krošnji se držalo svega desetak ožutjelih listova. Sjeo sam uz prozor i razmišljao dugo u noć. Zaključak mog razmišljanja je bio: rodit će se novo lišće. Inače cijeli taj dan neumorno mi se nametalo pitanje bivstvovanja. Fenomen rođenja, življenja i umiranja tjerao me je da osmislim svoj – biti i svoje ja.

Bože moj, kako čovjek može vrlo malo dokučiti. I kada sam u svojoj glavi izredao sve filozofske sustave i kada sam tražio razumski „dakle“, i kada mi se pričinilo da sam blizu rješenja tajne ljudskoga života, pukla mi je jedna nit, i ja sam se ponovno našao na početku umovanja o mojem – biti, o mojem – jest, o nečem – o ničem!

Sutradan probudih se umoran, mamuran, i nekako do kraja bezvoljan. Izašavši iz sobe odlučio sam prošetati bosanskom „čaršijom“. Hodža je pozivao s minaraeta vjerne na klanjanje. Upitao sam jednu ženu, što je žurila prema džamiji, gdje je katolička crkva. Žena, srednje dobi, u dimijama, pogledala me nekako oštro i začuđeno: „E, vala ti brate, neka netko i za Boga pita! Danas ljudi sve manje klanjaju i sve manje Alaha u pomoć zazivaju. I zato nam je, brate, gore i sve gore.“ Raspričala se žena na dugo i široko. Slušao sam je s interesom i dubokim poštivanjem. Koliko je životne mudrosti u toj osobi! I baš pri toj misli, žena reče jednu staru, bosansku posovicu: „Jadan je onaj koji u Boga ne vjeruje! Ni popom kršten, ni hodžom turčen!“

Stisnuli smo si ruke, i ona je odriješitim korakom požurila prema džamiji. Vraćajući se u hotel po svoje stvari, sjetio sam se drage uspomene sa jednog potovanja po Bosni gdje sam se o Velikoj Gospi našao na Kupresu i susreo s čovjekom, kojeg u životu mogu nazvati Susret.

Da nisam sreo onu mudru ženu, možda bi vrijeme zasjenilo živost sjećanja na čovjeka, s kojim sam na Veliku Gospu Božić proslavio. Upitao sam ga koliko ima godina.

„Osamdeset i tri Božića doživje, sinko. I na ovom Božjem kamenu nadam se živo još kojeg dočekati, još koji Badnjak na svom ognjištu upaliti, a palio sam ih, Isukrstu našem hvala, u obilju i oskudici, u miru i nemiru. Upalio sam ga i kad su mi braća, par dana prije Badnjaka, jednog krvavog, Božić u nebu dočekali. U svakoj kući koju u ovom kraju vidiš, a sve ćeš ih vidjeti staneš li na brdo Kupreška vrata, Božić ljudi dočekuju svečano. ‘U se vrime godišća, mir se svitu navišta, porođenje Ditića od Divice Marije?’ – razliježe se gromoglasno iz ženskih i muških grla. Svi se glasovi pretvaraju u jedan, i sve se slijeva u jednu misao: Rodio nam se, Bogu jedinomu hvala i slava u sve vike vikova. Amen!“

Starac je nastavio: „O tim danima nema posvađanih. Ljudi se mire, progutaju koju gorku i skupe snage bližnjemu, susjedu suseljaninu, strancu ili bilo kome na svijetu pružiti ruku i zazvati Božji blagoslov nad njega, nad njegovu obitelj. Ponositi ljudi žive u ovom kraju. Pamte dobročinstva i uvrede. Uvrede ne praštaju lako, ali o Božiću, sva ponositost, koja ponekad graniči s tvrdoglavosti, pada u vodu. Uvrede s Božićem nekako zacijele, zaborave se i od svega ostane pjesma, molitva, radost i zahvala.“

Ne znam što je bilo starcu i meni – na Veliku Gospu da smo se o Božiću raspričali!

Šimunu, ime mu je bilo Šimun, i meni nedostajalo je malo teološke dovitljivosti pa da te dvije svetkovine povežemo i da ne dijelimo strogo Veliku Gospu od Rođenja Kristova. I baš ta nedovitljivost omela me u jednoj nakani. Naime, neizdrživo sam osjećao potrebu da mu kažem, da ga u pripovijedanju prekinem s onom starom hrvatskom čestitkom s juga, istočno od mora, iza Dinare, dolje od Dubrovnika i Boke Kotorske, toliko puta izgovorenu kroz prohujala stoljeća, proživljenu i življenu: „Na dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo! – a da mi Šimun, čestit i pun sjedina i životnog iskustva, odgovori: „I s Tobom, Bogda, zajedno!“

Sigurno je da smo i Šimun i ja i njegova žena Luca, koja je sjedila u zapećku i slušala, Božić doživjeli, proslavili i da smo iznijeli reminiscencije iz naših Božića, a posebice Šimunovih. Nadjenuo sam ovom susretu naziv „Susret kupreški“, prozvao sam ga „kupreški“, jer mu taj naziv jedino odgovara jer se odvio na Kupresu, utemeljen na zalogu djedovskih zalaganja za sretnije sutra, na Šimunovu pobjedonosnom probijanju kroz život i na smješku punom vjere i nade, na usjeklinama Šimunovog čela od prohujalih burnih desetljeća, na onome osjećaju za sve što je pradjedovsko, praotačko, naše.

Danas više nema Šimuna, nema ga onako naočita, brkata i snažna. Otišao je u jedno korizmeno popodne prema zapadu, prema zalazu sunca, u oblake, u nebo. Poslije našeg razgovora, dočekao je još četiri Božića, još četiri Nova ljeta zemaljska i još četiri objavljivanja Triju kraljeva. Više me nikada nije nanio put prema Kupresu. Želio bih još jednom „božićati“ na Kupresu, sa Šimunom i Lucom u duhu, pročitati o vigiliji Božića, na Badnjak, Šimunove crtice, jer on ih je izgovorio, a ja sam ih samo na papir stavio, s Kupreških vrata pohitati u jednu od kuća na Kupreškom polju, s glavom neke obitelji upaliti badnjake u čast svih Badnjaka kroz trinaest prošlih stoljeća i na sjećanje i čast Šimunu Kuprešaninu, kojeg sam sreo slučajno i u kojem sam otkrio veliku našu dušu. ®

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!