Aktualno

GDJE JE VRELO PONOSA BEZ OHOLOSTI I TAŠTINE?

HRVATSKA KATEHEZA

 

Dok nas ljetne vrućine i omare sile tražiti hlad i dokolicu, zbivanja tijekom protekloga srpnja i dalje traže promišljanje. Jer hrvatski je duh sav u dobrom nemiru. Dostojanstvene radosti i žalosti koje smo tektonski proživjeli proteklih dana i tjedana (uz već uobičajenu navadu  tzv. medijskog mainstreama da prešućuje bitno) još se sliježu i smiruju. Zapretani duh naroda oslobodio se silinom koja je iznenadila i njega sama. Ljudi se pitaju: odakle hrvatskom duhu ta eruptivna snaga, odakle ta energija, odakle svi ti ljudi, tako veličanstveni u radosti i tuzi, odakle u toj erupciji osjećaja toliki mir, gdje je vrelo tog ponosa bez oholosti i taštine, gdje je izvor toj jednostavnosti i poniznosti? Odakle ako ne iz kršćanske hrvatske duše…

Utješno je znati da u hrvatskom biću, poglavito u mladima, žive kršćanske vrline. Možda i nesvjesne, pokatkad pomiješane s natruhama kojekakvih nazora i shvaćanja, one pokazuju nevjerojatnu vitalnost. Pa i koji nisu kršćani, u kojima je kršćanstvo anonimno, latentno, neosviješteno, desakralizirano i deeklizirano, i oni očituju taj duh. No nije li naposljetku anima humana naturaliter christiana, a kako neće biti anima croata, izrastajući iz tolikostoljetnog humusa kršćanstva na ovome? Sva je Hrvatska stoga, i ne samo Hrvatska nego svaki kutak svijeta u kojemu žive Hrvati mjesto jedne velike kateheze. Velika je blagodat što se to događa ljeti, kada vrijeme ljudima dopušta sudjelovati u tim velikim slavljima duha, na čuđenje i divljenje stotina tisuća stranaca, koji se, proživljavajući s nama ove velike osjećaje, pitaju „tko su ti Hrvati?“ i „kakva je to zemlja Hrvatska?“.

A to pitanje stoji i pred nama, Hrvatima. Nedvojbeno, veliki događaji pokazali su nam jedinstvo narodne emocije i duhovnu sintezu nacije u bogatstvu različitosti unikatnih hrvatskih temperamenata, pokazali su da imamo univerzalno prepoznatljiv kršćanski mentalitet i etički integritet. To su fakti koje pametna politika ne sebi smjela zanemariti. Ali ni Crkva. Vrijeme je stoga da se Crkva, sukladno duhu ovoga vremena, ponovno usudi učiniti ono što su za vrijeme komunizma učinili velebnim slavljima u Ninu, Solinu, Mariji Bistrici, provodeći neku vrstu katoličke „galvanizacije“ naroda za novo vrijeme. Nije se znalo dana ni časa, ali se vjerovalo da će doći. I došlo je! Pritom ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je Bog, upravo biblijski, one koji su nas mrzili učinio sredstvom svoje volje. I evo, Hrvatska je tu, samostalna, kao bedem i dom Hrvatima i svim ljudima dobre volje. Ali to je samo etapa Hrvatske na duhovnim relacijama svjetske povijesti. Ono što dolazi još je važnije i veće. Treba tomu pripremiti put i biti spreman primijeniti iste Božje poučke. ®

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!