Vjerska prava i slobode

POGLED NA SKRIVENE MUČENIKE

Kad god bi Bronek ponavljao ovaj dio priče, vazda bi naglašavao: “Rusi su dobri ljudi! Neki od njih su jako, jako dobri, ali Partija je bila poput đavla.”

 

Piše: Michael O’Brien

 

Sasvim je izvjesno kako sve dok ne prispijemo u Raj nećemo upoznati punu vrijednost kršćanskih mučenika u Rusiji, no vjerujemo kako niti jedna prolivena kapljica krvi nije skrivena pred Božjim očima. Brojne su priče ispričane, pa i objavljene, te kao takve postale dostupne čitateljima na Zapadu. A opet je poznat samo djelić trpljenja Kristovih učenika u Sovjetsko doba.

Iako sam kao mladić pročitao brojne knjige na tu temu, tek sam s 30 godina upoznao nekoga tko je i osobno bio svjedokom brutalnosti tih progonstava. Početkom 80.-ih supruga, djeca i ja živjeli smo u malenome selu na području Rocky Mountains-a u Kanadi. Susjed nam je bio postariji Poljak po imenu Bronek Katanaksza, s kojim smo se jako zbližili. Bio je vrlo pobožan katolik te čovjek koji je preživio koncentracijski logor. Taj je ponizan, vedar i mudar čovjek za život zarađivao radeći kao vrtlar. Kroz godine nam je ispričao brojna iskustva iz svoga života prije no što je došao u Kanadu, uključujući i vrijeme kada je bio zatočen u Rusiji. U nastavku slijedi opis samo jednoga od njegovih iskustava. Iako se engleskim služio tek u ograničenu smislu, a ja nisam znao Poljski, uspio mi je jasno prenijeti suštinu onoga što se zbilo. Ponavljao je tako dugo dok sve nisam pravilno shvatio. Danas, 20 godina kasnije, još se uvijek spominjem njegova lica koje bi u pojedinim trenucima zasjalo od radosti, a u drugima opet postalo beskrajno tužno, dok je pričao o dobru i zlu. Bronek je prije 10 godina umro te je nemoguće provjeriti određene vidove njegove priče, no možda u Rusiji još uvijek postoje ljudi koji mogu posvjedočiti neke pojedinosti.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, dok je Hitlerova vojska pustošila Poljskom, bio je pripadnik pješadijske jedinice. Kada se Bronekov odred povukao u pravcu istoka, zarobila ih je Crvena Armija. Časnici su odijeljeni od pripadnika pješadije.

“GPU je nekamo odveo časnike,” rekao je. “O njihovoj smo sudbini doznali tek nakon rata, kada smo saznali za masakre kod šume Katyn, gdje su komunisti pobili gotovo sve poljske časnike.”

Obični su vojnici, a među njima i Bronek, zatvoreni u željezničke vagone što su ih čuvali vojnici Crvene Armije. Vlak se kretao “sjeverno i istočno” kazao je Bronek. Dugo su putovali. Bila je zima te su ljudi stali umirati od hladnoće i gladi. Ponekad bi se vlak zaustavio u napuštenu selu ili pokrajnjoj pruzi te bi tako stajao danima. Ljudi su i dalje umirali. Nisu ih uopće hranili.

Kada god bi Bronek ponavljao ovaj dio priče, vazda bi naglašavao: “Rusi su dobri ljudi! Neki od njih su jako, jako dobri! Ali Partija je bila poput đavla.”

Upitao sam ga što time želi reći. Rekao je kako bi puno puta, kada bi se vlak zaustavljao u napuštenim predjelima, k njemu pristupile ruske starice. Isprva su ih čuvari Crvene Armije pokušali otjerati. No, one su bile mudre. Prijetile bi Poljacima šakom i glasno ih vrijeđale. Čuvari su se na to smijali i dopustili im neka ostanu. Budući da su stalno obilazili vlak, kada bi nestali s druge strane, žene bi brzo iz njedara izvadile kruha i krumpira i ubacivale ih u otvor na krovu vagona. Kada bi se čuvari vratili, nastavile bi s uvredama i prijetnjama.

Bronek mi je kazao kako je preživio isključivo zahvaljujući junačkoj velikodušnosti tih žena. Bez njihove hrabrosti i dobrote, još bi mnogi bili pomrli.

Naposljetku se vlak zaustavio na stanici u zabačenu dijelu Rusije – nije mogao odrediti točno gdje. Sve do svoje smrti nije uspio otkriti gdje je to točno bilo. Nismo to mjesto uspjeli pronaći niti na jednome zemljovidu Sovjetskoga Saveza. Znao je samo kako je bila riječ o mjestu po imenu “Kamyonka” – čuo ga je, naime, u razgovoru ruskih čuvara. Nisam siguran kako je točno izgovarao naziv mjesta. Možda su Bronekov poljski naglasak, kao i promjene što ih sjećanja ponekad znadu izvršiti, krivi što ga nikada nismo uspjeli pronaći.

Možda je bila riječ o Samostanu svetoga Spasa na obalama rijeke Kamenke na području Suzdala. To je sasvim moguće, jer je Bronek bio zatočen u veliku pravoslavnome manastiru — velikoj Lavri, gdje su Poljaci neko vrijeme ostali pod oružanom stražom. Nije mi mogao puno reći o lavri, samo da je bila vrlo velika i lijepa, ali prazna – ondje nije bio monaha.

Poljski su vojnici u tome manastiru ostali nekoliko tjedana, čekajući prijevoz do zatvoreničkoga logora koji je bio dalje prema istoku. Dok su živjeli u manastiru, hranili su ih te im se vratila snaga. Bronek je u to vrijeme bio vrlo mlad te se čak i sprijateljio s jednim od ruskih čuvara. Bili su približno istih godina, obojica sa sela te obojica kršćani. Ruski je mladić (ne sjećam se njegova imena) jednom primijetio kako se Bronek prekrižio prije jela, na katolički način, dok je Bronek vidio svoga novoga prijatelja kako se potajice prekrižio na pravoslavni način, dok ga drugi vojnici Crvene Armije nisu mogli vidjeti. Od toga su trenutka međusobno slobodnije razgovarali. Ruski je mladić malo govorio poljski, dok je Bronek znao nešto ruskoga. Njihovu su komunikaciju olakšali zajednički slavenski korijeni njihovih jezika.

Nakon nekoliko su tjedana stali potajno razgovarati kada ih nitko nije promatrao. Rus je Broneku davao nešto od svoje hrane. Kritično je govorio o sovjetskome sustavu. Za njega je to moglo biti vrlo opasno te su obojica bila svjesna kako je to veliki dokaz povjerenja što se među njima bilo razvilo.

Jednom ga je Bronek zapitao kuda su otišli monasi. Ne odgovorivši ništa, Rus ga je poveo stepenicama do podruma lavre. Poveo ga je do vrata jedne velike ćelije i rekao mu neka pogleda unutra. Ondje je Bronek ugledao prizor koji će ga progoniti do kraja života. Prikovani za zidove, nalazili su se ljudski kosturi odjeveni u monaške habite.

Ruski je mladić objasnio Broneku kako su pred puno godina, nakon revolucije, boljševici prikovali nekoliko monaha uza zid, uključujući i poglavara lavre, i ostavili ih da tako umru od gladi. U ćeliji je bilo dvanaestak mučenika. Potom je ruski mladić Broneka poveo u drugi dio lavre, također pod zemljom, i pokazao mu ogromnu prostoriju sa zenmljanim podom. Pod njime je, kazao je ruski mladić, zakopano na stotine svećenika i novaka koji su nekoć živjeli u lavri. Boljševici su ih pobili i zakopali ondje.

Nekoliko tjedana kasnije, kada je stigao vlak, Poljaci su utovareni u nj i odvezeni u zarobljenički logor dalje prema istoku. Bronek mi nije uspio ništa reći o njegovu smještaju na zemljovidu. Nikada nije saznao gdje se nalazio. U tome je logoru vidio brojne strašne stvari. Sovjetski su stražari strogo kažnjavali sve zatvorenike, ali su bili posebno okrutni prema svećenicima. Bronek je rekao kako su svećenici uglavnom bili ukrajinski katolici, ali je bilo također i pravoslavnih. Vidio je kako ih okrutno ubijaju. Više je puta vidio svećenike kako vise s drveća, čeljusti probijene čeličnim kukama. Visjeli su na tim kukama, i na njima ponekad danima umirali.

Kada god bi Bronek pričao ovaj dio priče, oči bi mu zatamnila tuga i ispunile suze, čak i 40 godina nakon tih nemilih događaja. Odmahivao bi glavom i ponavljao: “Rusi su jako dobri ljudi, ali je Partija neke od njih pretvorila u đavle.”

Kasnije su Bronek i ostali poljski vojnici oslobođeni, nakon što je Staljin postigao sporazum sa zapadnim saveznicima. Vojnici su bili potrebni za pojačanje Savezničkim snagama koje su se borile protiv Hitlera. Poljaci su, a među njima i Bronek, prešli tisuće kilometara od Rusije do Perzije, a potom i Palestine, gdje su regrupirani kao dio poljske vojske koja je pomogla pri invaziji Italije. Bronek je sudjelovao u napadu na Monte Cassino, gdje se bila utaborila njemačka vojska. Vidio je čitav samostan, jedan od najstarijih i najvećih na zapadu, potpuno u ruševinama. Nakon rata je zatražio izbjeglički status i iselio se u Kanadu, gdje je proveo ostatak života.

Nakon tolikih godina, teško je provjeriti događaje u Lavri u Rusiji. Priča je prošla i više jezika – od ruskoga preko poljskoga do engleskoga, a sada se, eto, ponovno vraća u ruski. Neke su pojedinosti možda iskrivljene, jer se događaji kroz priču mijenjaju, dok i samo vrijeme iskrivljuje sjećanje. No, suština je priče svakako izvjesna — u ruskome je manastiru nekoliko monaha prikovano uza zid i nasmrt izgladnjelo, dok su njihova braća monasi ubijeni i pokopani u neposrednoj blizini. Možda su grobovi tih mučenika već otkriveni, ili je možda njihovo zadnje počivalište ostalo nepoznato. Bog sve vidi, a možda ovaj mali djelić priče pomogne da sve skupa izađe na vidjelo.

Jedna od najvažnijih stvari koju mi je rekao moj prijatelj bila je ova: smatrao je kako vjera ljudi na zapadu nije bila stavljena na kušnju kao onih na istoku te zbog toga mi na zapadu nismo pripravni na velika trpljenja. Pitao se shvaćamo li kako je duh zla koji je otvoreno djelovao na istoku prisutan također i na zapadu te da se stravična zlodjela događaju kada se ljudi odvrate od Boga.

Dugo sam i puno razmišljao o toj njegovoj jednostavnoj primjedbi i shvatio kako je riječ o snažnome upozorenju svima nama. Kako bezbožni materijalizam svjetovnjačkih demokracija sada nastoji preplaviti istok, javljaju se nove pogibli, velike pogibli za dušu. Bila bi prava tragedija kada bi se zapadnjački materijalizam pogrešno protumačio kao prava ljudska sloboda. Razumije se kako je pristojna i razumna razina materijalna dobrostanja dobrodošla. No, način na koji se zapad predaje užitku, luksuzu i vječitoj zabavi (u sprezi s ravnodušjem prema Bogu te, sve više i više, otvorenoj pobuni protiv Njega), može u ljudskome društvu stvoriti nove oblike zla. Čovjek odveć olako zaboravlja. Jednako na istoku kao i na zapadu, možemo se dati zavesti pomišlju kako čovjek nije drugo doli pametna životinja koja govori. Možemo izgubiti cjelovitu istinu o čovjeku. Posljedica je toga srozavanje čovjeka na razinu predmeta, kojega se onda proizvoljna volja političkih sustava lako može riješiti. Jednako tako, ako čovjek postane potrošač bez svijesti, sama sebe, kao i druge, srozava na razinu predmeta.

Iako se čini kako su brutalniji oblici materijalizma u opadanju, ne smijemo pretpostaviti kako će se čovjek sada korigirati i postati ono za što je predviđen “od početka.” Materijalizam niti izdaleka nije mrtav te se sada očituje kroz manje vidljivo monstruozne oblike. No, ovi novi oblici drevne zablude u konačnici mogu dovesti do još većega uništenja ljudske zajednice. Pitanje što si ga u ovome trenutku povijesti trebamo postaviti glasi: što je pogibeljnije za konačnu sudbinu ljudske duše: razgolićena zvijer, ili pak ona zamaskirana u našega najboljega prijatelja?

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!