Vjera

RAZGOVOR SA SV. ILIJOM, PROROKOM

ZAŠTO SU PROROCI UVIJEK NA NEČIJEM NIŠANU?

Piše: P. Vatroslav Halambek, SJ

 

 

Kad je Ilija stigao do Božje gore Horeba, ušao je u neku spilju i prenoćio u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje: »Što ćeš ti ovdje, Ilija?« Odgovori: »Revnovao sam gorljivo za Gospodina, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život.« Glas mu reče: Iziđi i stani u gori pred gospodinom, Evo, Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je vio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru. Poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu. A poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju. Poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovri glas i reče: »Što ćeš ovdje, Ilija?« On odgovori: : »Revnovao sam gorljivo za Gospodina, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život.« Gospodin u reče: »Idi, vrati se istim putem kroz pustinju u Damask.« (1 Kr 19, 9-15)

 

U našem si narodu vrlo cijenjen. Imaju te zaštitnikom Đakovačko-srijemska biskupija te bosansko-hercegovačke biskupije. Kad grmi, kažemo da se voziš po nebesima. Isus je razgovarao s tobom i Mojsijem kad se preobrzio na Taboru. Tko si ti?

Čovjek kao i ti. Grješnik kao i ti. Ali i prorok. Po odabranju. Zašto je baš mene Bog izabrao, to je njegova stvar. Nisam li se tomu otimao, jer sam i sam priznao da nisam bolji od drugih? Bogu je potrebna samo otvorenost njegovoj riječi i ne opiranje da nas ta riječ oblikuje, usmjeruje. U Svetom se pismu govori o prorocima kao o onima kojima je ”došla riječ Gospodnja”. Gospodin, naime, vazda djeluje spasenjski. Stalo mu je do toga da se ljudi otimaju grijehu i da žive u pravednosti, što bi sv. Pavao rekao u svetosti. Kad je nas pohodila riječ Gospodnja, dali smo se od nje voditi pa i u neugodnim situacijama, pogotovu ako smo morali ljude upozoravati i koriti ih zbog njihovih zastranjivanja da bi se vratili na pravi put. Nekad je to bilo običnim načinom, a nekada i vrlo strogo, pa i popraćeno izvanrednim znakovima.

Baš ti izvanredni znakovi očiti su kod tebe.

– Točno. I odmah moram reći da nisam to ja činio, nego Bog. Ja sam samo bio Božje sredstvo za dobro naroda. S tim bih u vezi odmah dodao, da nije prorok onaj koji prvotno najavljuje buduće događaje, nego onaj tko razokriva sadašnjost i ponajčešće grješnu sadašnjost pojedinaca ili skupina. Upozoravajući na tu grješnost, već sam time upućivao i na preobilno Božje milosrđe kad sam, kao i drugi proroci, govorio o obećanom spasenju i Spasitelju koji ima doći. Mi smo u Starome zavjetu to spasenje proživljavali kao navještaj i obećanje, a vi ga imate u ostvarenju, ali i jedni i drugi imamo ga toliko koliko smo tome spasenju otvoreni i koliko se odupiremo grijehu, a živimo pravedno, odnosno sveto.

U nas se kadšto i u Crkvi čuju vapaji za proročkom ulogom Crkve.

– Očito se misli na otvoreno govorenje o zlima koje zahvaćaju i samo tkivo Crkve i naroda, što je čak i dobar razlog za molitvu i molitveno zauzimanje za svekoliko oslobađanje. Ali kao da se zaboravlja da ste vi, krštenici, po krštenju dionici Kristova proročkoga, svećeničkoga i kraljevskoga poslanja. Zar sama svetost pojedinih članova Crkve nije upozorenje drugima? No neki bi zacijelo htjeli malo jaču riječ. A mi smo ionako bili trn u oku i onda kad smo govorili snažno, kao i kad smo govorili blago. Opet je riječ o tome koliko je netko zaljubljen u svoju vlastitu grješnost. Pa onda tu grješnost ili smatra svojim ”normalnim” stanjem, ili je uopće ne vidi, ili je niječe, ili čak okrivljuje i napada druge što mu smetaju na njegovu grješnom putu koji on sam proglašava ”dobrim”. Nije onda čudo što su nas progonili.

Svakome je neugodno kad se javno govori o njegovu zlu.

Točno. Ali zar zločinitelju nije neugodno javno zlo činiti, nanositi nepravdu drugima? Pogotovu ako svoju grješnost opravdava ne znam kakvom spretnoošću ili lukavstvom. Dok od drugih takvi očekuju iskrenost da bi ih iskoristili, kad se napokon otvoreno progovori o njima, o njihovim zlima, onda takve treba na bilo koji način ušutkati, pa se uptrebljavaju najrazličitija sredstva. Čini se kao da su se ljudi toliko suživjeli sa zlom da više vole slušati i  govoriti o zlu nego o dobru. Kad se nađe netko da upućuje na to dobro, na pravednost, onda je taj odmah neki nazadnjak, neki desničar, kako to vi volite etiketirati druge. Tako smo i mi bili obilježeni i gotovo uvijek na nečijem nišanu.

Čini mi se da je to na tragu onoga temeljnoga obraćenja o kojemu govoriš ti i tvoji drugi kolege proroci.

Bog uzastopno preko naših usta govori. Vi ste dobro to uveli u liturgiju riječi u korizmeno doba. Mi smo upozoravali da se Bogu ne mile ni žrtve, ni post, ni molitve, ako ne dovode do zdravog suživota i općeg očovječenja u vašim međusobnim odnosima. Ta i post, i milostinja i molitva imaju upravo tomu služiti. Zato i jest naš poziv za pravim postom i molitvom, a to je uočiti gdje se čini nepravda i prestati s njome, odnosno pomoći siroti da dođe do pravde.

 

Da se vratimo odlomku iz Knjige Kraljeva što smo ga naveli na početku. Kako bi ga ti protumačio?

Može se to jednostavno shvatiti i u životu pojedinaca i u životu skupina i naroda. Tko god naime revnuje za Božju stvar, imat će protivnike. Bunit će se i sam grešni svijet u njemu samomu. Bit će i potresa nutarnjih, i ognja, i vihora. A sve je to potrebno da se pročiste spoznaje, provjetri srce, da se napuste idoli i umišljenosti. Te teškošće simbolizirane su baš tim vihorom, potresom, ognjem. Bog će se javiti u laganom lahoru. On progovara nutarnjim mirom. Ali ne valja se prestrašiti ni ognja, ni potresa, ni vihora. Te su pojave gotvo nužne, jer kad god smo bliže Bogu, to je više prepreka od grješnosti u samom čovjeku, a pogotovu u svijetu. Stoga bih i oganj, i vihor i potres jednostavno nazvao nužnim prethodnicima Božje blizine. Ne valja ih se plašiti, nego ih prihvatiti kao najavu laganoga lahora odnosno Božje blizine. Vrijedi to i za cijeli narod. Ali tko zna koliko ćete još ognja, vihora i potresa morati doživjeti.

Vatroslav Halambek, SJ

Zanima nas Tvoje mišljenje!