RIZNICA DUHA

NADA JE ŽIVOT DUŠE

Nitko ne može živjeti bez nade. Jedino anđelima ona nije potrebna, jer ne žive u vremenu i ne posjeduju budućnost. Pred sobom odjednom imaju čitavu svoju stvarnost. Ali mi, vremenita bića, neprestano se krećemo prema budućnosti te su nam oči stalno upravljene prema naprijed. Nada je poput farova automobila. Nije lako noću voziti bez njih.

Biti čovjek znači rasti. Svi smo mi, u duhovnome smislu, mala djeca te su upravo oni duhovno najzreliji među nama prvi spremni priznati tu činjenicu. Nema odraslih. Život je neprestana trudnoća, dok je smrt nalik na rađanje. Živjeti bez nade jest kao u sebi nositi mrtvorođenče.

Nada je život duše. Duša bez nade, mrtva je. Ruski je romanopisac Gogolj napisao pripovijest zastrašujućega naslova Mrtve duše. Smatram te riječi nezaboravnima, osobito kada se pomno zagledam u lica nekih ljudi što ih susrećem na ulici, baš kao i u oči nekih vrlo slavnih ljudi. Mrtve duše zaista postoje. Baš kao što je tijelo mrtvo kada više nema njegova izvora života, duše, tako je i duša mrtva kada je lišena svoga životnoga izvora. Taj je izvor duh. Životvorno djelovanje duha u duši jest dati joj razlog za življenje, kao i razlog za smrt; drugim riječima – nadu. Nada je i hrana duše. Bez nje duša jednostavno ne može živjeti.

Freud je mudro rekao kako su dvije stvari koje su svakome potrebne ljubav i rad, pri čemu rad predstavlja nadu: razlog za ustajanje iz postelje ujutro, razlog zbog kojega bilo što uopće i činimo. Naše suvremeno društvo sve teže iznalazi razloge za ustajanje iz postelje, teže od bilo kojeg drugog društva u povijesti. Jednako tako lakše od bilo kojeg društva u povijesti pronalazi razloge za ulaženje u postelju. Ne poznajemo razlog za ustajanje iz postelje, ali su nam zato itekako dobro poznati svi mogući razlozi za ulaženje u nju.

Nada je zaboravljena krjepost našega vremena jer ona — stvarna nada, shvaćena kao bogoslovna krjepost ufanja, za razliku od neodređena osjećaja „nadanja najboljem“, ili pak optimizma — suvremenu umu predstavlja nešto upravo začudno onostrano, nešto upravo „neugodno“ nadnaravno. Taj se um ne usudi podići svoje oči prema nebu. Njegova „prizemljena“ svjetovnost ne može pojmiti, niti pak uvažiti, neki cilj koji bi bio „od onoga svijeta“. Ne može činiti drugo doli izmišljati prijezirna imena za taj cilj, poput, primjerice, “eskapizma” te “glave u oblacima”, i slično. Novi Zavjet nas pozivlje na nebesku nadu na gotovo svakoj stranici. Neprestano nas podsjeća kako je „naša prava domovina na nebesima“. Suvremenost to doživljava ne samo kao eskapizam i sanjarenje, već i kao prijetvornost: ako ovaj svijet nije naša domovina, kako mu onda možemo biti odani? To je kao kada bismo mislili kako nada nerođena djeteta kako će jednom napustiti utrobu, zapravo predstavlja izdaju utrobe. (Peter Kreeft)

Zanima nas Tvoje mišljenje!