M.O'Brien, vlč. Marijan Jelenić i Anton Kliman
NAŠ IZBOR

HRVATSKA JE MALA IKONA RAJA!

U Hrvatskoj je izdavačka kuća Verbum tiskala Vaš opsežni roman “Father Elijah”, a kod nas preveden kao “Posljednja vremena”. Što Vas je nadahnulo pisati roman apokaliptičke tematike?

– Sve je počelo prije nekoliko godina dok sam se molio pred Presvetim u svojoj župnoj crkvi. Molio sam za dobro Katoličke crkve. Odjednom me zaokupila bolna spoznaja  da su mnogi dijelovi Katoličke crkve u zapadnome svijetu zavedeni materijalizmom te da su polagano i neprimjetno upali u teški grijeh i zabludu. Duboko sam bio ožalošćen. Iako nisam po naravi osobito emotivan, zaplakao sam… Bio sam slomljen plačem, više duhovnim nego emotivnim. Zavapio sam Bogu da očisti i ojača Crkvu u mojoj domovini, u sjevernoj, srednjoj i južnoj Americi kao i u Zapadnoj Europi. Bez upozorenja i obrazloženja, pojavila se preda mnom slika svećenika koji se bori pronaći smisao i red u svome vremenu, suočen slojevitom borbom u svom unutarnjem životu, kao i izvanjskom bitkom sa svojim kompromisima.

Ova snažna slika bila je popraćena mirnim ali obvezujućim shvaćanjem da moram napisati pripovijetku o tom čovjeku,  izmišljenom liku koji će utjeloviti dvojbu suvremenog katolika koji teži istini i nastoji ostati vjeran usred apostazije i drugih zala koji se sve više šire u njegovom neposrednom svijetu.

Istodobno mi je pao na pamet odlomak iz Summe Sv. Tome Akvinskoga, koji kazuje da, ako je svrha umjetničkog djela proslaviti Boga, Gospodin će poslati anđela u pomoć pri njegovu stvaranju. Za vrijeme onih osam mjeseci dok sam pisao roman, odlazio sam svaki dan pred Presvetog i molio Boga da pošalje Duha Svetoga i anđela nadahnuća. Iako sam napisao mnogo knjiga i članaka tijekom života, najlakše mi je palo pisanje “Posljednjih vremena.” Djelo je izviralo gotovo u svom konačnom obliku. Književni problemi su se rješavali sami od sebe, prizori i dijalozi pojavljivali su mi se u mašti kao da gledam film. Čitav taj proces još me uvijek zadivljuje. Naučio sam iz toga da je milost bez mirisa, bez okusa i bez zvuka, ali ipak vrlo silna i učinkovita.

 

APOKALIPSA MNOGE UZRUJAVA

– Zanimljivo ste u apokaliptičnoj temi sintetizirali stil Dostojevskog i Le Carrea, napisavši štivo istodobno psihološki produbljeno i napeto, koje se ne ostavlja dok se ne dočita. Imate li povratne informacije o uspjehu Vašeg romana kod čitatelja?

– Došlo je do više obraćenja jer se Bog poslužio ovom knjigom kao sredstvom, a mnogi su mi svećenici javili da im je pripovijetka pomogla da se vrate svome poslanju dubljom predanošću.

Kakav je odjek Vašeg romana kod kritike, osobito nekatoličke?

– Reakcije su bile različite. Na engleskom govornom području napisane su mnoge kritike. Neki su kritičari krajnje pozitivni, a drugi krajnje negativni. Fundamentalistički protestanti bili su kritični zbog snažne katoličke poruke u pripovijetci. Drugi protestantski kritičari, oni koji su dobrohotni prema kulturi i intelektualnom životu, bili su mi uglavnom skloni. Katolici su podijeljeni. Neki književni teoretičari vjeruju da je knjiga značajna i kao književno djelo i kao duhovno štivo. Međutim, određen sloj katoličkih kritičara okomio se na knjigu. Ovi zadnji jako se uzrujavaju uslijed svakog razmatranja apokaliptičnih tema, pa su pokušavali odbaciti i moja razmišljanja ocijenom katoličke verzije histerične fundamentalističke špekulacije o “posljednjim vremenima”. Potpuno su ignorirali Gospodinov poziv da “budemo budni i bdijemo”, što bi morao činiti svaki naraštaj Kristovih sljedbenika. Nadalje, pažljivo sam rastumačio u svom uvodu da knjiga postavlja bezvremenska pitanja te da joj nije svrha proricati budućnost. Ignoriranjem te činjenice pojedini kritičari zanemaruju neke važne distinkcije, pretpostavljam zato što im je moj roman dao prigodu da satru žanr apokaliptičke književnosti općenito. Pretpostavljam da se to dogodilo jer su primijenjivali sociopolitičke obrasce i čiste književne kategorije koji su ograničeni na kozmološku borbu koja je beskrajna.

Svaki je naraštaj pozvan na budnost. Sveto pismo upozorava da će naraštaj koji je najmanje budan biti u stvari taj kojeg će zadesiti krajnja kušnja. Moj roman, za razliku od mnogih romana o posljednjim vremenima koji su se pojavili u zadnje vrijeme, ne nastoji toliko predvidjeti određena zbivanja apokalipse niti uperiti prstom na određene likove i ličnosti na svjetskoj pozornici, koliko želi potaknuti čitatelja da se dublje zagleda u problematiku, te upita, je li spreman suočiti se s duhovnom krizom u koju će biti ubačen ukoliko naši dani jesu uistinu oni posljednji na koje su proroci upozoravali?

Romana sličnog sadržaja napisano je više u posljednjih stotinu godina. Koliko se Vaš roman oslanja na poznata djela Bensona i Bernanosa, s obzirom na to da se neke paralele u karakterizaciji likova i kompoziciji mogu uspostaviti?

– Prošlo je dvadeset godina otkako samo pročitao apokaliptički roman Roberta Hugha Bensona “Gospodar svijeta” i zapravo se sada ni ne sjećam sadržaja. Bio sam više pod utjecajem (barem u duhovnim smislu) malog remekdjela Vladimira Solovjova o Antikristu, “Rat, napredak i kraj povijesti”. Čitao sam svega jedan Bernanosov roman “Dnevnik jednog seoskoga župnika” koji me dotakao, osobito zbog autorova naglašavanja milosti, vjernosti i milosrđa. No, ipak smatram u konačnici da je moj roman izvirao iz sustvarateljskog procesa. Po milosti Božjoj izgrađivao sam svoj vlastiti odnos prema našim vremenima.

 

PROGON TIJELA KRISTOVA?

Pozornom čitatelju romana nisu promakle brojne paralele romanesknih situacija i stvarnih povijesnih okolnosti u kojima živimo. Upravo ovih dana, primjerice, slušamo rasprave o utemeljenju institucije predsjednika Europske unije, koji je u Vašem romanu jedan od glavnih likova. Doživljavate li svoj roman proročkim?

– Ne vidim sebe u ulozi klasičnog biblijskog proroka, niti su moji romani proročki ni u kom pogledu osim u smislu “prorokovanja” na koje su pozvani svi krštenici i sljedbenici Kristovi. U biti, prorokovati znači vjerno pronositi “riječ” koja dolazi od Boga. Gospodin svima nama neprestano govori, međutim buka suvremenog svijeta nas omamljuje i  rastresuje. No, milost može upravo preko kulture probiti sljepoću i gluhoću suvremenog čovjeka tako da obuzme njegovu maštu i na taj način odstrani zaraslu šikaru koja redovito guši njegovu pozornost. Ukoliko se težište baca na primarne strukture stvarnosti i kretanja duha koja su obično prikrivena, katolička beletristika nam može pomoći da sagledamo pravu narav situacije u kojoj se nalazimo.

Istinsko kršćansko proricanje teži pripremanju srca i uma da prigrle istinu. Stoga, kada tražimo uredno zapakirana proroštva vezana za našu blisku budućnost, mi zapravo potkopavamo onaj pravi duh budnosti. Pisci uistinu griješe kada predskazuju događaje ili odviše subjektivno tumače detalje i ličnosti iz svog vremena. Upravo u tome griješe, i to uvijek iznova, protestantski fundamentalisti. Kada preciziraju  imena, datume i vremena, tada nam u stvari skreću pozornost s jednog vrlo važnog pitanja, a to je kako s jasnoćom promatrati bit strukture borbe između dobra i zla. Oni nam mogu skrenuti pozornost na neku očitu neman na ljudskoj pozornici, no u tom slučaju se smanjuje naša sposobnost da vidimo jednu puno veću opasnost, koja možda raste u tišini iza prijateljske filantropske maske.

Kada god država zadire u tradicionalna prava i dužnosti obitelji, tada valja zaključiti da je ona učinila velik korak prema centralizaciji vlasti. Brutalni totalitarizam ili prividno “prijateljski” totalitarizam ipak su totalitarizmi. Može li uopće postojati nešto poput “totalitarizma s ljudskim licem”? Mislim da ne može. Bez obzira na to kako se manifestirao, totalitarizam niječe cjelovit značaj ljudske osobe. Ukoliko i kada se to dogodi, veća su zla neizbježna te će ubrzo uslijediti.

Ne znam živimo li doista u vremenima prorečenim u Knjizi otkrivenja. No, ipak vjerujem da se suočavamo sa situacijom na svjetskoj razini u kojoj nečuven broj apokaliptičnih elemenata uzima maha. Je li stvarna konačna apokalipsa blizu ili daleko? Jesmo li možda u početnom stadiju? Ili je naše razdoblje “proba” za sveobuhvatniji univerzalni progon Tijela Kristova? Uistinu  ne mogu odgovoriti na ta pitanja. No svakako možemo hitno postaviti jedno osobno pitanje: jesmo li pripravni ostati vjerni ukoliko čovječanstvo nastavi u svom hodu prema tami posljednjih vremena? Valja osim toga imati na umu da će svaka duša doživjeti svoju osobnu “apokalipsu”, odnosno otkrivenje u trenutku smrti.

Vratimo se na temu svjetske apokalipse. Ljudska psiha sklona je promatrati kao normalna vremena u kojima se nalazi. Rađamo se i odgajamo u određenim kulturama, okruženi određenim duhovnim i materijalnim stvarnostima.  Svaki naraštaj smatra svoj svijet nesavršenim, no ipak je to naš svijet. U određenom povijesnom trenutku jedan će naraštaj proživljavati konačnu apokalipsu, a takav će mu se svijet činiti normalnim.  Taj će svijet možda imati ozbiljnih problema, no oni ga ne će doživljavati u smislu onakve apsolutne krize kakva nam se predočava u Knjizi otkrivenja. Isus govori o sljepoći u 24. poglavlju Matejeva evanđelja. Mi se upravo u  toj opasnosti nalazimo ukoliko doista proživljavamo konačnu apokalipsu, a ne nekakvu generalnu probu. Naši su duhovni i intelektualni ombrambeni mehanizmi oslabjeli i stoga postajemo izuzetno primamljivi za duh Antikrista koji će biti daleko aktivniji u trenutku kulminacije povijesti.

Ali kako ćemo se probuditi? Valjalo bi se osjetilima i duhom distancirati od povijesti kako bismo počeli gledati novim očima. Bez ovakve dubinske percepcije, čovjek lako postaje žrtvom kolektivističkih socijalnih teorija, političkih sustava ili vlastitih grešnih impulsa koje današnja sekularna kultura potvrđuje i nagrađuje na svakom koraku. Ne će nam pomoći niti pesimizam niti plitki optimizam. Kao i u svakom povijesnom razdoblju, valja tragati za kršćanskim realizmom koji se temelji na kreposti nade.

 

IVAN PAVAO II. JEST INSPIRACIAJA

Čitajući Vaš roman, stječe se dojam da su i drugi likovi uzeti iz stvarnosti, pa tako i lik Sv. Oca.  Jeste li u tom liku imali pred očima lik Ivana Pavla II.?

– Da, time što sam tražio inspiraciju u životu Svetoga Oca, pokušavao sam povezati dimenziju sadašnjosti i dimenziju budućnosti. Želio sam pitanja koja postavlja moja pripovijetka učiniti univerzalnima, bezvremenskima, a istodobno smjestiti ih donekle u sadašnjost, i to tako da se pojam apokalipse ne gura stalno u neku daleku i veliku dramu na svršetku povijesti, daleko izvan stvarnosti. Želio sam čitatelju dati osjećaj neposrednosti, osjećaj vremena, osjećaj ukorijenjenosti u povijesti, ali istodobno nisam želio biti toliko specifičan da bih time odredio granice mogućeg.

Možda najpotresniji prizor u romanu jest susret odnosno sukob kardinala Vettorea sa Svetim Ocem, u kojemu se Vettore raskrinkava kao Antikristov sluga unutar Crkve. Svojedobno je papa Pava VI izjavio da je dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u Katoličku crkvu. Možemo li Vas upitati o Vašoj procjeni: Je li stanje već tako loše ili ste možda samo imali na umu romanesknu predodžbu Kristova proročanstva o “grozi pustoši na svetom mjestu”?

– Vettore je tragičan lik. On je klerik kakvih doista ima u hijerarhiji, iako vjerujem da su oni malobrojni. Je li stanje tako loše kakvim ga moj roman prikazuje? Nadam se da nije. Nemam pouzdane podatke o tome što se događa iza vatikanskih kulisa. Međutim, nakon što je knjiga objavljena, javili su mi se svećenici i teolozi koji rade u Vatikanu rekavši da je, u nekim pojedinostima, stanje gore nego u mom izmišljenom scenariju. Uistinu postoje osobe poput Vettorea koji mrze Ivana Pavla II. te izrađuju alternativni model Crkve koji odgovara njihovoj poremećenoj teologiji. Takve bi osobe na neki način iznova stvarale Crkvu na svoju sliku, a to je simptom kolosalne oholosti.

Što se tiče odlomka o “grozi pustoši”, njegovo točno značenje nije sigurno, i kao što stoji u Svetom pismu,  njegovo će značenje biti zapečaćeno sve do svršetka. Stalno mi je to na umu. Gotovo se svugdje na Zapadu vidi erozija vjere, a ponegdje “Sotonin dim” ulazi čak u svetište kuće Božje. Govorim, naime, o lažnom učenju i primjeni disidentne ekleziologije i kozmologije u misi i drugim liturgijskim svečanostima. Kada se god Krista istisne iz središnjeg mjesta štovanja te se čovjekova ličnost ili “zajednica” uzdižu na Njegovo mjesto, tada se opasno približavamo pojmu “grozote”.

Sveti Otac i biskupi koji su uistinu jedinstveni s njime učinili su velike napore kako bi došlo do novog duhovnog preporoda Crkve, a preporod se doista i događa. Međutim u crkvama bogatih naroda, mnogi se odupiru njegovoj viziji. Možda u Katoličkoj Crkvi istočnih zemalja, uništenestalnim progonima, niste toliko napadnuti modernizmom koji se može nazivati i materijalizmom s malo kršćanske kozmetike. Smatram da progonjene Crkve koje su promatrale demaskiranje zla, nije tako lako prevariti različitim oblicima materijalizma. Previše katolika na Zapadu i dalje blagonaklono prihvaća materijalizam. Materijalizam nas ubija, ali ga još uvijek smatramo svojim najboljim prijateljem. To je plod činjenice da su kršćani podlegli napasti da traže istovremeno Boga i Mamona. Na kraju će nas Mamon, ukoliko se ne probudimo, iznevjeriti. To je jedna od tema romana: upravo naše želje za sigurnošću i udobnošću pod svaku cijenu čine nas primamljivima Antikristu i to je «dim Sotonin».

 

FRA JAKOV IZ HRVATSKE

Jednu od važnih uloga u svome romanu dajeta fra Jakovu iz Hrvatske. Što Vas je potaknulo da preko tog pozitivnog lika iskažete čast prema hrvatskom narodu?

– Duboko sam potresen patnjama svoje braće i sestara u progonjenim Crkvama. Poznavao sam nekoliko osoba iz različitih država bivšeg Sovjetskog Saveza i drugih marksističkih država. Agonija hrvatskog, kao i nekih balkanskih naroda predstavljala je nasilno raskrinkavanje rata između dobra i zla koji nas stalno prati. Ratni zločini počinjeni nad pojedincima i čitavim narodima pokazuju da čak u civiliziranim zemljama čovjek postaje sposoban vršiti najgnusnije strahote kad izgubi identitet Božjega djeteta.  A to je ružna i ranjiva strana materijalizma. Kao što Sveti Otac ističe, dijalektički materijalizam, kao i potrošački materijalizam, radikalno omalovažavaju ljudsku osobu. Mnogi kršćani na relativno mirnom i naprednom Zapadu još uvijek to ne razumiju. Ima mnogo toga što bi valjalo od vas naučiti.

U oblikovanja lika brata Jakova nastojao sam oslikati tjeskobu dobre duše koja je mnogo propatila zbog sile radikalnog zla, a koja nastoji pronaći nadu i ozdravljenje. Jakov se bori da oprosti. Pomoću molitve, Božje milosti i ljubavi redovničke zajednice on pronalazi mir. Nije li Jakov svaki čovjek, jer u određenim trenucima našega života svi smo mi osjetili snagu udarca nepravedne patnje. Sjedinjujući našu patnju s Kristovom na križu, mi sudjelujemo u njegovu otkupljenju svijeta. Nema snažnije sile na svijetu od raspete ljubavi. Zla 20. stoljeća, koja su uistinu izuzetne naravi ubacila su čovječanstvo u najgore moguće iskušenje, a to je iskušenje da izgubi vjeru u čovjeka i Boga. Kako bi izbjegao takav očaj, čovjek se ili okreće Kristu ili dopušta da ga zavodi duh Antikrista. Jakov predstavlja dušu koja se hrva upravo s takvim očajem i koja ga pobjeđuje u Kristu. Otac Ilija puno je od njega naučio što mu pomaže kod rješavanja svojih unutrašnjih sukoba.

 

SVJETSKA KATOLIČKA KNJIŽEVNOST

Katolička književnost dala je u razdoblju od polovice 19. st. do Drugog svjetskog rata niz velikih pisaca i pjesnika. Kakvim biste ocijenili današnje stanje u katoličkoj književnosti u svijetu?

– Raspršeno, marginalizirano, koje ne donosi onakve plodove kakve Duh Sveti želi u kulturi ostvariti. Djelomično je problem u tome što je komercijalizirana kultura u rodoskvrnoj vezi sa sekularnim medijima te u tome da oni ne dopuštaju da autentična kršćanska vizija postanesastavni dio kulturnih kretanja. Iznimaka ima, ali one nisu brojne. Drugi je uzrok u našem katoličkom narodu. Iako Bog i dalje izlijeva velike milosne stvaralačke darove na čovječanstvo, mnoge darovite mlade osobe odbijaju poziv da postanu izričito kršćanski umjetnici. Poput mladog bogataša u Evanđelju, tužno okreću leđa Isusu jer misle da je nemoguće preživjeti u tom zvanju. Prevladavajuće javno mnijenje uvjerava ih da bi ih takvo zvanje odvelo u siromaštvo i trpljenje. Pa, do određene mjere i jest tako, ali oni ne shvaćaju da u toj borbi ima i uzvišene radosti. Prečesto zaboravljamo da nas Bog uvijek poziva da činimo “nemoguće”.

Koja su, prema Vašem mišljenju, ponajbolja djela što su ih dali pisci katolici u proteklih pola stoljeća?  I koliko su ona suvremena u smislu katoličkih odgovora na probleme današnjeg čovjeka, a prije svega kulturnih pitanja, u koja nesumnjivo pripada Vaš roman?

– Nekoliko naslova se izdižu iznad ostalih, a to su “Crveni konj” Eugenija Cortija te romani i pripovijetke američkog katoličkog piscaFlanneryja O’Connora. Svaki od njih na svoj način, služeći se više ili manje implicitnim i eksplicitnim katoličkim shvaćanjem, utjelovljuje istinu postojanja. Naš stvarni svijet je čudesan i iznenađujući, pun je ljepote i tragedije, a u njemu je prisutno također i uskrsnuće i milost snažno djeluje u njemu. Pisac ima mogućnost postaviti ovu dramu na mnogo različitih načina, a svaki od njih može biti katolički ako je umjetničko djelo nastalo iz duha štovanja Boga i onoga što je Bog stvorio,  vjernosti prema ćudorednom poretku kozmosa te kao plod molitve. Katolička kultura je vrlo širok pojam, a trebao bi biti isto toliko dubok koliko je i širok. Međutim, suvremena katolička kultura zapravo samo čeprka po površini svoga potencijala.

Na pamet mi padaju šestorica pisaca beletristike s engleskog govornog područja koji su revni katolici i koji pišu “nereligiozne” romane prihvatljive svjetovnom umu. Oni time zapravo čine dobro djelo, neku vrst uvoda u reevangelizaciju. Međutim, postoji i dalje bolna praznina na polju izričito katoličke beletristike

.

PONOVNO OTKRITI PONIZNOST!

Što bi katolički intelektualci trebali poduzeti i na čemu posebno raditi da se novim svjetskim trendovima poput globalizacije udahne pravednost i duhovnost, da se konstruktivno djeluje na budućnost svijeta?

– To je veliko pitanje koje zahtijeva odgovore, odveć složene za ovaj intervju. No, mogu ponuditi nekoliko osnovnih misli o tom pitanju. Kao prvo, katolički mislioci trebaju ponovno otkriti onu svjetlost koja dolazi iz poniznosti, svjetlost koja okrepljuje i razum i dušu. Prijeko je potreban povratak na prikladnu integraciju intelektualnog i duhovnog života. Treba shvatiti da je u ljudskoj osobi najplodonosnije zajedničko djelovanje uma, srca, tijela i duha. Meni se čini da sada gotovo u svemu vlada nesrazmjer, te da svega mali broj katoličkih intelektualaca osluškuje Ivana Pavla II. i mudrost univerzalne Crkve. Strogo preispitivanje savjesti očajnički je potrebno. Predlažem također da svatko koga zanima obnova katoličkog intelektualnog života pobožno prouči opširne tekstove Ivana Pavla II. o temi umjetnosti i kulturi općenito.

Dar intelekta je Bogom dan, no u svijetu prevladava nekultni gnosticizam u kojem je razum uvelike odvojen od vjere. U slučaju mnogih katoličkih mislilaca nije došlo do “službene rastave”, međutim razumu je pripalo mjesto vozača u automobilu, dok se vjera nalazi na zadnjem sjedalu. Razum je snaga, moć, ali on se vrlo lako pretvara u zakon po sebi dostatan kad god ne podliježe Kristovu umu. Radi se, naravno, o paradoksu ukorijenjenom u Evanđelju, da čovjek u svojoj slabosti nalazi snagu Kristovu. Kada smo u potpunosti svijesni koliko smo mi kao Božja stvorenja (ljubljena stvorenja, dakako!) u stvari bijedni, tada se djelotvorna milost ulijeva u nas. Ukoliko nismo ponizni, oholost će nas svladati a posljedica oholosti je sljepoća ili jednodimenzionalno razmišljanje.

Što se tiče načina kako katolici mogu udahnuti istinu novim svjetskim trendovima i silovitim snagama koje dolaze na vidjelo a koje preoblikuju čovjeka, nemam pragmatičnih rješenja. Vjerujem da je pravo rješenje  za suvremenog čovjeka (počevši s mislećim katolikom) povratak na temeljnu “arhitekturu” stvarnosti. Mora se upitati u svakoj situaciji što je to ljudska osoba? Koja je svrha čovjekova postojanja? Koje je njegovo mjesto i vrijednost u društvenom poretku? Kakav je odnos između slobode i odgovornosti? A iznad svega, tko je istinski Gospodar ovoga svijeta i izvor mudrosti?

Nadalje, vjerujem da niti katolički aktivizam (čak ni onaj s najuzvišenijim ciljevima) niti briljantna katolička retorika ne će ništa promijeniti na bolje ukoliko se naše riječi i djela ne temelje na dubokoj molitvi i postu. Kada ponovno otkrijemo poniznost i pravilne razmjere, tada će osvanuti i rješenja za mnoštvo socijalno-političkih problema.

Rado Vas pozivamo da jednog dana posjetite i našu domovinu Hrvatsku. Recite nam jeste li već u njoj bili i kako je Vi vidite u duhovnom, kulturnom i političkom pogledu?

– Vrlo bih rado posjetio Hrvatsku. Često sam bio pod dojmom Hrvata koji žive u izgnanstvu u Kanadi, njihove duše, njihovog karaktera, njihove hrabrosti. Nisam nikada posjetio Vašu domovinu, ali nadam se da jednoga dana hoću. Prije par godina vidio sam nekoliko fotografija vaše zemlje i zaljubio se na prvi pogled. Moja je domovina velika i prelijepa. Ali vaša je, čini mi se, na poseban način malo bliže raju. Da, mala ikona raja. U Božjem kraljevstvu, često puta je ono maleno uistinu veliko. (List MI -rujan 2003.)

 

 

Razgovor vodio: Mate Krajina

Zanima nas Tvoje mišljenje!