Vjera

SMANJUJE SE STRAH OD ĐAVLA!

Smisao života jest duhovni boj!

 

Piše: Prof. dr. Peter Kreeft 

 

Niti kvazi duhovnjaci, niti materijalisti – svjetovnjaci ne vjeruju u đavla: ovi prvi zbog osjećajnosti i nejasna optimizma (vjerovati u đavla nije baš nimalo sućutno!), a ovi drugi jer ga njihova „gospodarica“ Znanost nije u stanju „locirati“. Đavla, naime, nećete naći u epruvetama.

++++

Kada bi se čitavo naše društvo sastojalo samo dvije skupine, koje su obje manjinske; dakle – od predanih kršćana i jednako tako predanih svjetovnjaka i materijalistâ, moglo bi doći do istinske rasprave, iz koje bi onda bilo za očekivati pravo obilje obraćenjâ. No, upravo treća skupina – zbunjena većina u sredini – predstavlja najveće đavlovo postignuće. Nisu pobožni poput kršćana (iako većina sebe smatra upravo kršćanima), a nisu niti materijalisti poput svjetovnjaka; oni su, naime, takozvane duhovne osobe. Najvećim dometom religije smatraju učvršćivanje morala (odnosno, suosjećanja – kreposti za koju Chesterton kaže kako je jedino što preostaje nakon što čovjek izgubi sva svoja načela), a njenim najvećim nedostatkom snaženje fanatizma (čitaj: „svetosti“). Iznimno su duhovni, i jednako tako skeptični prema takozvanoj „organiziranoj religiji“ (oprostite – i dalje mi to zvuči kao najveće moguće proturječje).

I „duhovnjaci“ i svjetovnjaci vjeruju u budućnost: duhovnjaci, radi osjećajnosti, kao i nejasna optimizma („nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu“), a svjetovnjaci radi svoje vlastite „gospodarice“ i „spasiteljice“ – njena veličanstva Znanosti. Jedino su istinski vjernici (pravovjerni kršćani, židovi i muslimani) zapravo nevjernici koji uporno odbijaju prignuti koljena pred božanstvom čije je ime Sutrašnjica.

Niti kvazi duhovnjaci, niti svjetovnjaci, ne vjeruju u đavla: ovi prvi i opet radi osjećajnosti i nejasna optimizma (vjerovati u đavla nije baš nimalo sućutno), a ovi drugi jer ga njihova „gospodarica“ i „spasiteljica“ nije u stanju „locirati“. Đavla, naime, nećete naći u epruvetama. Događa se, međutim, da se duhovnjaci zaborave i na trenutak povjeruju dok gledaju – Egzorcista.

Među duhovnjacima ili pomiješanom većinom u sredini, razlikujemo pet razloga zbog kojih ne vjeruju u đavla. Vjerovati, naime, u đavla, podrazumijeva vjerovati u:

  1. nadnaravno,
  2. moralno,
  3. duhovno,
  4. osobno,
  5. zlo

Problem nastaje kada najmanje jednu od tih stvari oni obično niječu.

  1. Neki su naturalisti koji ne vjeruju u moralno zlo (grijeh), već samo u tjelesno zlo (bol).
  2. Drugi su amoralni te kao takvi upravo alergični na donošenje sudova (drugim riječima, moralni zakon).
  3. Većina su gnostici, koji duh poistovjećuju s dobrom (a time, implicitno, tvar poistovjećuju sa zlom, iako to više ne govore, kao što je bio slučaj s izvornim gnosticima), pa prema njima „duhovno zlo“ nije drugo doli proturječje.
  4. Drugi su, nadalje, marksisti, socijalisti, i ostali ljevičari, koji ne vjeruju u osobno zlo, već samo u zle društvene i gospodarske sustave i institucije (pitam se, što misle, odakle su oni nastali?).
  5. Naposljetku, najteži slučaj: naivni optimisti koji uopće ne vjeruju u zlo.

Najutjecajniji čovjek koji je ikada živio nije potpadao niti pod jednu od ovih pet kategorija, pa mu je stoga bilo dopušteno vjerovati u đavla. Štoviše, on ne samo da je vjerovao u đavla, već ga je i izravno poznavao iz vlastita iskustva. Još i više od toga, stvorio ga je, i promatrao njegov pad.

Taj čovjek jednako tako odbacuje svjetovnjačke krivotvorine vezane uz tisućljeće; pomisao kako brojčana slučajnost (deset prstiju, 1000 godina) određuje povijesna značenja. Već i sam pojam tisućljeća (drugim riječima, određivanje povijesti prema Kristu, prije i poslije Njega) ukazuje upravo na suprotno: značenje određuje brojeve, dok je „biološka slučajnost“ činjenice što čovjek ima deset prstiju upregnuta u službu Isusa Krista.

Što to duhovnjacima promiče kada niječu đavla? Očigledno, istina, spoznaja objektivne činjenice. No, što je bitna posljedica te činjenice? Kakve veze ima je li sotona stvaran?

Prvi i najbjelodaniji razlog jest: drama, strast, živost. Što god dobra neki duhovnjaci mogli imati od nijekanja đavla, biva obezvrijeđeno nedostatkom njegove suprotnosti. Jer, u ovome svijetu obilježenu vremenom i relativnošću, visina planine mjeri se isključivo nizinom doline podno nje.

Taj bi izostanak drame duhovnjacima trebao uvelike smetati, jer su oni obično ljevičari, koji redovito preziru nedramatične, konformistične, ugodne, sigurne pedesete; u Americi godine Eisenhowera, sretne dane materijalističnih sržnih obitelji po američkim predgrađima, ispunjenih poštovanjem za ono nešto više. No, upravo ih konformizam, udobnost, sigurnost, kao i materijalizam koji nije lišen poštovanja, nagone nijekati đavla, nesvjesne kako je ono što vole zapravo samo inačica onoga što preziru. Sotona se nimalo bolje ne uklapa u svijet satiričnih TV-serija poput Seinfelda, negoli što se „uklapa“ u serije koje opisuju uredan tradicionalan, ljubavlju ispunjen obiteljski život, poput Pune kuće.

Smisao života – pronaći ćete to na praktično svakoj stranici Biblije – jest duhovni boj. Jednako tvrde redom i svi sveci, pa i oni najblaži. Sveci su duhovni bojovnici, a ne tek dragi i ljubazni ljudi. Ono što rabin Abraham Heschel kaže za Boga, možemo ujedno ustvrditi i za one njemu najbliže, a to su sveci: Bog nije nikakav striček. Bog nije jednostavno samo simpa. Bog je potres! Rabin Heschel očigledno je čitao suvremenu psihologiju u svjetlu Biblije, umjesto suprotno. Volio bih kada bi naši svećenici prošli duhovnu formaciju upravo kod njega!

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!